Što će biti s reformama koje je Papa poduzeo? Ti “procesi” o evangelizaciji, o ulozi žena i laika, ali i drugih, oni započeti ili oni u tijeku, zauzimaju li prostore, kako je to već rekao Ivan XXIII., ili potiču na razmišljanja, pitanja i nadasve traže li se odgovori za Crkvu i današnji svijet? Jedno je od pitanja od “Pet pitanja koja uznemiravaju Crkvu”, kako stoji u naslovu knjige novinara Ignazia Ingraa, vatikanskog dopisnika za Tg1, u izdanju San Paola. Knjiga je predstavljena 24. travnja u prostorima Ministarstva kulture. Knjiga sa širokim pogledima i aspektima koji sežu od vijesti i aktualnosti sveopće Crkve – imenovanja u Kuriji ili širenja pentekostnih crkava u Latinskoj Americi – do učiteljstva pape Franje i dokumenata Svete Stolice. Posljednje, ali ne i najmanje važno pitanje je Fiducia Supplicans.

Stoga se kardinal Parolin usredotočio na svako od pitanja koje knjiga postavlja, počevši od posljednjeg, onog o procesima koji su započeti u ovih jedanaest godina pontifikata pape Franje: “Što će biti s reformama koje poduzima Papa Franjo?”. Ovom pitanju, rekao je Kardinal, sjedeći za govorničkim stolom s ministrom kulture Gennarom Sangiulianom, “dodajemo ono što za neke zvuči kao prijetnja, za druge kao iluzija: postoji li rizik od preokreta?”

Kako bi pokušao dati odgovor, Kardinal se potom oslonio na riječi Jakovljeve poslanice: “Strpite se, dakle, braćo, do dolaska Gospodinova…” Kako je nastavio Kardinal, “ovdje će razlučivanje, koje nije samo intuicija nego i plod stalne molitve u Duhu, onima koji znaju biti strpljivi u produljenom vremenu pokazati kako postupiti i što institucionalizirati. Upravo zato što je to djelovanje Duha, ne može doći do preokreta.”

Dakle, govorimo o “nepovratnim procesima”, kako je sam Ingrao rekao u svom uvodu, koji bi trebali odgovarati “pastoralnom odgovoru” koji je “važan i nužan, ali nije dovoljan” jer je “potreban etički i moralni odgovor”. Kardinal Parolin se nadovezao i na te autorove riječi, podsjećajući i na poznati latinski izraz “Ecclesia semper reformanda“: to znači, objasnio je Kardinal, da “Crkvu treba uvijek vraćati u njezin pravi oblik”. Lumen Gentium piše: “Dok Krist nije poznavao grijeha”, Crkva “koja obuhvaća grešnike potrebna je čišćenja, neprestano kroči putem pokore i obnove”.

U svom govoru Kardinal se potom osvrnuo na glagol sadržan u naslovu Ingraove knjige, “uznemiravati”: “Pogodilo me”, rekao je, jer “čini se da poziva čitatelja da lista tekst s onom sviješću i razboritošću koju možemo usporediti s pripovijesti o događaju uznemirenja i straha koju nalazimo u Evanđelju po Mateju” u događaju s lađom u oluji. “Svako putovanje, pa i ono povijesno, je kušnja”, rekao je Kardinal, a “teškoće se ne mogu čitati samo kao uznemirenost, ne samo kao opasnost, nego i kao prilike”; to je “dio Božje mudre pedagogije kojom nas On odgaja, čini zrelim i naprednim”.

Kardinal se osvrnuo i na Evangelii Gaudium, programski dokument pontifikata Jorgea Maria Bergoglia, kao odgovor na jedno od pet pitanja u knjizi: “Kamo je stigla Crkva na izlasku? Koliko je Crkva, unatoč svojim naporima, daleko od današnje stvarnosti?” Kardinal Parolin je dodao daljnje pitanje: “Što se dogodilo s tom radošću ponovnog otkrivanja Evanđelja? Veliki rizik današnjeg svijeta je individualistička tuga”, rekao je.

Kardinal Parolin je potom analizirao pet pitanja, jedno po jedno. Prvo, prije svega: “slika o mladima”, uvijek je u ravnoteži između “istraživača” ili “isturenih postaja društva ometenih društvenim mrežama”. Govoreći o mladima s ekološkom i socijalnom osjetljivošću, “s dubokom pozornošću na vrijeme i izazove pontifikata”, čiji se pravi osjećaji i sposobnost sanjanja moraju “ponovno probuditi”, prije svega u Latinskoj Americi pentekostnih crkava, Kardinal je prikazao različita mišljenja o ovom fenomenu: između onih koji govore o posljedici ekonomske potpore SAD-a “kako bi se suprotstavili marksističkom zanosu potaknutom teologijom oslobođenja” i onih koji umjesto toga shvaćaju paradoks: “Crkva je odabrala siromahe, a siromasi su odabrali pentekostalce”. Umjesto toga, Parolin je želio ponoviti ono što su Benedikt XVI. i Franjo mnogo puta izjavili: “Crkva ne raste kroz prozelitizam nego kroz privlačnost”.

Vrlo je aktualno i treće pitanje o otvorenosti prema laicima i ženama: “Je li to stvarno ili samo fasada?”, pita se Ingrao u knjizi. A Parolin je odgovorio riječima knjige koje podsjećaju na iskustva žena koje imaju privilegirano mjesto za papu Franju i koje su ispričane “filigranski u usporedbi s onim što je navedeno u postsinodalnoj pobudnici Querida Amazonia“. Žene daju doprinos Crkvi “na svoj način, produžujući nježnost Marije, Majke”. Žene koje su jedna od tema u središtu Sinode o sinodalnosti čija je druga faza u pripremi: “Težište je stavljeno na odnos između Sinode sveopće Crkve te pitanja i očekivanja koja proizlaze iz sinodalnih putova koje poduzimaju pojedine mjesne Crkve”.

“Antropološke žurnosti” koje otvaraju četvrto pitanje o početku i kraju života, granicama medicine i rodnim pitanjima. “Teme su to koje zahtijevaju puno promišljanja”, rekao je Kardinal i dodaje, citirajući autora, “potrebno je poduzimati korake s apsolutnom razboritošću”. “Ne radi se o traženju odgovora koji su više ili manje u koraku s vremenom ili usklađeni u obranu prevoditeljskog morala. Umjesto toga, radi se o pomoći sazrijevanju novog humanizma koji, ukorijenjen u kršćanskom personalizmu, može odgovoriti na pitanja današnjice.”

Da bismo došli do “moralnog odgovora”, ponovio je Ingrao, potrebno nam je “antropološko razmišljanje o tome što će današnji muškarci i žene postati”, prevladavajući tako prepreke koje dijele te umjesto toga možemo vidjeti što im je zajedničko. Sa svoje strane ministar Sangiuliano govorio je o važnosti svetosti Crkve koja je, rekao je, “preživjela sve jer odgovara na unutarnju potrebu čovjeka”, odgovara “na filozofsku potrebu vjerovanja u Boga: i Dostojevski i Heidegger dolaze do zaključka da nam samo Bog može pomoći da se spasimo”.

Na kraju, autor Ingrao zahvalio se Kardinalu Državnom tajniku na njegovoj stalnoj spremnosti da zastane i odgovori na pitanja novinara na svakom javnom događaju: gesta je to “velikog poštovanja prema našem radu”. Ali prije svega je to “duboka poruka izvan sadržaja: odgovor nježne riječi, riječi koja služi rastu drugih. U svijetu nasilnih riječi koje ranjavaju i dijele, Kardinalova je riječ Crkve koja se može činiti kao razoružana riječ”, a umjesto toga riječ je o snazi ​​koja je i obilježje vatikanske diplomacije. Odnosno, snaga je to  koja je “izgrađena na susretu s drugim”.