Peti dan devetnice u čast sv. Prošpera u Hvaru

Svibanjsku pobožnost predvodio je župnik don Toni Plenković. U moljenju krunice sudjelovali su i vjernici, pa čak i jedno malo dijete. Potom je generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić predvodio misno slavlje. Koncelebrirali su don Toni te biskupijski kancelar i upravitelj župa Velo Grablje i Brusje don Ivan Jurin. Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi župnog „Zbora sv. Cecilije“ iz Jelse, pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom maestra Slavka Reljića.

Don Stanko je u propovijedi istaknu kao bi se u libretu za mogući oratorij ili operetu o sv. Prosperu moglo napisati da su mu njegovi dobri i pobožni roditelji na dan njegova rođenja dali ime Donatus, Darko. To je ime zadržao i na svom krštenju kad je bio navršio 16 godina. Ime je dobio po tome što su i njega roditelji, nakon brata Amancija i sestre Adeodate, dočekali kao osobiti Božji dar. Kada se kao katekumen u 15. godini pripravljao za krštenje, odlučio je u spomen na svoju sestru, a još više iz poštovanja prema svojim svetim roditeljima, koji su postali kršćani, ne mijenjati ime na krštenju. Ipak, to njegovo ime ubrzo je poslije njegove smrti zaboravljeno. U nadolazećim stoljećima dobio je novo ime i novo privremeno prebivalište.

Potom je don Stanko pročitao sonet „Sanguis martyrum“ koji je napisao prošle godine, u noći od 10. na 11. svibnja, prigodom otvaranja jubilarne godine o 350. obljetnici dolaska relikvija sv. Prošpera u Hvar. A takve ‘godine’ mi ljudi – lako i brzo zaboravljamo. „ Baš zato i utoliko više, dok se ovaj vaš i naš lijepi jubilej devetnicom uzdiže k svome vrhuncu, želim s velikom radošću srca odati priznanje naročito svim vjernim župljanima Hvara koji ste, vođeni i animirani od svojih vrlih i domišljatih svećenika, a na poticaj biskupa Petra Palića, toliko toga lijepoga učinili, oživjeli i proživjeli kroz proteklu godinu i to usprkos stezniku koronamjera koje su vas u mnogočemu ograničavale. Na te činjenice oslanjam svoju nadu i uvjerenje da će, i nakon što se za nekoliko dana ovaj veliki jubilej završi i zatvori se, iz posijanog dobrog sjemena u Hvaru nicati i cvjetati lijepo i mirisno Prošperovo cvijeće, čije će lišće biti za lijek, a plodovi – zdrava hrana Kristova“, rekao je don Stanko, nadodajući: „Skrušeno nam valja priznati da mi kršćani i nismo uvijek, na poziv i nalog Kristov, kvasac ni svjetlo svijeta, ni lijek ni hrana. Nažalost, često čak suprotno! U jednu riječ: nismo uvijek dovoljno svjesni poziva i poslanja koje nam dade naš Gospodin i Učitelj: Bit ćete mi svjedoci“!

Nakon toga don Stanko je tumačio kako od velikoga Tertulijana baštinimo jednu od najpoznatijih i najviše ponavljanih povijesnih istina „Sanguis martyrum – semen christianorum = Krv mučenika – sjeme je kršćan(stv)a!“ Naveo je primjer kako je iz krvi Prvomučenika Stjepana niklo obraćenje apostola Pavla. „Možemo samo zamišljati koliko je obraćenja Svevišnji milošću svojom potaknuo i koliko ‘izabranih posuda’ svojoj Crkvi je priskrbio potaknut miomirisom desetaka i stotina tisuća kršćanskih mučenika, među kojima je i naš Prosper“, poručio je don Stanko, napomenuvši kako izvorno grčko-latinski pojam za mučenika je ‘martyr’ što znači: svjedok. Istaknuo je kako je krv mučenika sjeme kršćanstva ponajprije na milosnom, mističnom planu, ali, smijemo reći ne manje i na naravnom planu kada se npr. bezoblična rimska svjetina, koja je s carem morbidno orgijala u rimskom Koloseumu, sladeći se krvlju i smrću gladijatora i drugih robova, a posebno kršćanskih mučenika, preobrazila u simpatizere i navijače žrtava. Mnogi su se iz Koloseuma „razilazili svojim kućama s pitanjem koje im je svrdlalo dušu: Pa tko su ti ljudi koji se tako olako odriču života, a mnogi su ga tek započeli, i tako mirno i samopouzdano, pa čak i s pjesmom, idu u smrt“, rekao je don Stanko.

„Pred tim primjerima herojskih Kristovih svjedoka, koje dostojno i pravedno častimo, sad se zapitajmo: Kako to da mi kršćani, nakon što godinama slušamo riječ Kristovu i krijepimo se njegovim sakramentima, ipak ne uspijevamo svojim životom biti u svijetu uvjerljivi i efikasni svjedoci kršćanske istine, ljepote i ljubavi? Zašto i nakon tolikih stoljeća kršćanstva mnogi ljudi pokušavaju izvan Krista naći nekakav svoj ideal i spasenje“, pitao je don Stanko te nastavio kako odgovor na sva ta pitanja daje Krist: „Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni…!“ Don Stanko je istaknuo kako je Isus vrlo jasno rekao: „Bez mene ne možete učiniti ništa“, a mi upravo to pokušavamo, poput onog djeteta iz Fererovih malih priča koje, iako je upotrijebilo sve svoje snage, nije moglo premjestiti oveću vazu s cvijećem, jer nije pozvalo oca da mu pomogne.

Don Stanko je naveo knjigu „Bog postoji, ja sam ga susreo“ u kojoj veliki obraćenik prošlog stoljeća Andre Frosard svjedoči kako ga je Bog, bez i najmanje njegove zasluge, u pet minuta izveo iz bezboštva i uveo u katoličku vjeru. Za svakoga od nas, rekao je don Stanko, od presudne je važnosti da mogu reći: Bog postoji – ja sam ga susreo! Nažalost, mnogo je kršćana koji ne mogu reći da su ikada susreli Boga. Oni zapravo i nisu kršćani. Bitno je u kršćanstvu, kako nam govori apostol Ivan, da vjerujemo u Isusa Krista i da ljubimo jedni druge, zaključio je don Stanko.

Na kraju misnog slavlja župnik don Toni zahvalio je don Stanku i ‘moćnom’ „Zboru sv. Cecilije“ iz Jelse koji je izveo skladbu „U čast sv. Prošpera“, za koju je tekst i glazbu napisao maestro Reljić.

Potom je u galeriji Arsenal uslijedilo otvaranje izložbe autora i kolekcionara Siniše Vukovića „Kip Biblije – tijelo jezika sa sviju kontinenata“. O autoru i izložbi govorili su voditeljica Odsjeka za kulturu i odnose s javnošću Katija Vučetić, gradonačelnik Hvara Rikardo Novak, sam autor i kolekcionar te akademik Kuzma Kovačić koji je otvorio izložbu.

„Izložba ‘Kip Biblije – tijelo jezika sa sviju kontinenata’ prikazuje 200-tinjak prijevoda Biblije iz autorove privatne kolekcije koja obuhvaća više od 300 naslova sa svih strana svijeta. Od maorskog jezika na Novom Zelandu do Islanda, od Argentine do Estonije, svih europskih jezika, kao i nekih manjih poput katalonskog ili galskog u Škotskoj. Izloženo je 30 Biblija iz Afrike te jednako toliko iz Azije, koje su pretežno na egzotičnim pismima. Predstavljeni su i originalni jezici: hebrejski, starogrčki i latinski. U svojoj kolekciji autor ima i sva tiskana hrvatska izdanja, na čakavskom, kajkavskom i štokavskom jeziku, kao i neke stare originalne i rijetke Psaltire iz 18. stoljeća. Izložba je već bila prikazana u Splitu, Vukovaru, Selcima i Bolu na Braču, Zagrebu, Solinu i Trogiru“, piše u prospektu izložbe pod geslom ,Biblija – metar i mater svega duhovnoga’, a nastavlja se riječima: „Siniša Vuković je pjesnik, esejist, putopisac, dijalektolog, lingvist, leksikograf, književni i glazbeni kritičar, skladatelj, melograf i dirigent rođen 1. 11. 1973 u Cambridgeu (Velika Britanija). Odrastao je u Selcima na otoku Braču gdje se i školovao. Studirao je hrvatski i talijanski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u Splitu. Tekstove je objavljivao u najuglednijim hrvatskim listovima i časopisima. Autor je ukupno 27 knjiga čakavske poezije, književnih i glazbenih kritika i eseja, muzikoloških monografija, čakavskog rječnika, prijevoda. Uredio je i za tisak pripremio niz zbirki čakavske poezije drugih autora. Na čakavski jezik bračkih Selaca preveo je kompletan Novi zavjet, te starozavjetne knjige: Psalmi, Pjesma nad pjesmama, Tužaljke i Propovjednik. Kolekcionar je Biblija sa svih strana svijeta (više od 300), koje je u nekoliko navrata javno izlagao. Član je Hrvatskog društva skladatelja, Društva hrvatskih književnika i Upravnog odbora Zaklade ‘Ljubo Stipišić Delmata“.