Petrovo proslavljeno u Ličkom Ribniku
Svetkovina sv. Petra i Pavla u Ličkom Ribniku
Svetkovina sv. Petra i Pavla apostola proslavljena je 29. lipnja u istoimenoj župi u Ličkom Ribniku u Gospićkom dekanatu, južno od Gospića.
Uz župu Rudopolje u južnoj Lici koja je praktički bez vjernika, Lički Ribnik jedina je župa u Gospićko-senjskoj biskupiji posvećena apostolskim prvacima Crkve. Na njihovu svetkovinu župa oživi jer se na okupu nađu rijetki domaći, a posebno iseljeni Ribničani. Misu je predslavio župnik Klanca, Donjeg Pazarišta i Aleksinice vlč. Petar Šporčić u suslavlju s generalnim vikarom Gospićko-senjske biskupije mons. Marinkom Miličevićem, mjesnim župnikom Herbertom Berišom i bivšim župnikom Zlatkom Sušićem.
Propovjednik vlč. Šporčić detaljno je vjernicima predstavio život apostolskih prvaka, sličnosti i razlike kao i teološki kontekst njihova djelovanja. „ Petar i Pavao za svoga zemaljskoga života, nisu se često susretali niti su snažno bili povezani. Različito im je podrijetlo, obrazovanje i narav a psihološki su se uvelike razilazili. Životni putovi pa ni smrt, nisu im bili jednaki. Božje djelovanje na njima i po njima, vidljivo je i iz njihove međusobne različitosti. U Petru i Pavlu međutim, prepoznajemo kršćane svih generacija po kojima Bog djeluje u svakom vremenu. Petar je pripadao nižem društvenom sloju ljudi, koji jedva preživljava krpajući mreže i ribareći u ne baš bogatim vodama. Pavao potječe iz obitelji koja je stekla rimsko državljanstvo pa se mogao pozvati na samoga cara kad je posumnjao u pravednost suđenja u Izraelu.“
„Razlikuju se i u učenosti. Petar je neuk i jednostavan. Kad je čuo za Isusa ide se uvjeriti, vidjeti i zdravim razumom prosuditi. U njega nije bilo velike filozofije i teologije. Njegove propovijedi su svjedočanstvo onoga što je vidio, čuo i doživio – čemu je bio svjedok.
Pavao je međutim učeni farizej, koji je dugo studirao Sveto Pismo i židovski Zakon. Uvjeren u njihovu ispravnost i druge ide poučavati, čak i silom nametnuti to učenje. Niti nakon obraćenja ne postaje drugačiji. Povlači se i proučava Kristovo evanđelje, kako bi se uvjerio u njegovu ispravnost da bi ga mogao propovijedati. Njegovi su nastupi primjer dobro pripravljenih govora i dobro promišljenih riječi koje će slušatelju biti jasne. Svakomu se obraća na njemu blizak način, a Poslanice su mu prepune dubokih teoloških misli i poruka.“
„Pavao i Petar ni po naravi nisu bili isti. Petar je bio prevrtljivac, kukavica, brzoplet i promjenljiv. Brzo bi se za nešto zagrijao i oduševio, a još brže ohladio i često je mijenjao mišljenje. Hrabro obećava umrijeti za Krista, a potom prvi bježi niječući da ga uopće i poznaje. Vadi mač za borbu, a pred običnom se sluškinjom krivo zaklinje.“
„Pavao je međutim hrabar, odlučan i s jasnim životnim ciljem. Hrabro progoni kršćane i kršćanstvo, a još ga hrabrije i odlučnije naviješta. Uvijek i do kraja je odlučan, kao progonitelj i kao navjestitelj. Stoga i može tako odlučno izjaviti: ‚Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je i pripravljen vijenac pravednosti.‘ Njih dvojica su se susreli tek nekoliko puta čime Pavao potvrđuje ispravnost svoga nauka, a Petar dosljednost svoga života. Pogledamo li nas okupljene na euharistiji, vidjet ćemo da smo različiti po podrijetlu, bogatstvu, obrazovanju, naravi. Prepoznajemo se u dobrim i lošim osobinama kako Petra tako i Pavla. Pitamo se: ‚Tko je taj, tko ovako različite ljude i vjernike može ujediniti?‘ Naše jedinstvo međutim nije potpuno brisanje različitosti među ljudima i jednoumlje u mišljenju. Treba biti potvrda vjere u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Sazidani na Petru zajedno ispovijedamo: Isus Krist je Sin Božji i jedini Spasitelj svijeta. Zajedno s Pavlom tu radost spasenja želimo navijestiti i svjedočiti cijelome svijetu otvarajući se svima u pozivu svake osobe u naše zajedništvo.“
„Rimski kršćani počeli su slaviti spomen apostolskih prvaka Petra i Pavla na 29. lipnja od sredine 3. stoljeća, jer se grob tih mučenika čuvao u Rimu gdje je sagrađena i velebna bazilika. Ostala je tradicija da su mučeni u vrijeme Nerona (vladao 54. – 68.), ali je značajno što su od početka slavljeni na isti dan, iako nije sigurno da su pogubljeni iste godine i istoga dana.“
„Današnje vlastito misno Predslovlje, ističe različnost ove dvojice Kristovih svjedoka, koji su obogatili Crkvu svojim djelovanjem: ‚Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili; jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.‘ Nama današnjim vjernicima svaki je od ovih apostola na svoj način divan uzor u vjeri i životu. Poruka nam je svima zajednička, a to je da nije potrebno kao ljudi i vjernici da svi budemo jednaki poput kopija, jer je svatko od nas Božje originalno stvorenje. Od nas se ne traži da odgovorimo na upit zašto nismo bili kao sv. Petar, Pavao, Majka Terezija ili netko od duhovnih velikana. Ali se traži da u svojoj različitosti i posebnosti darova, mjesta i zvanja budemo kakvima nas Bog zamišlja i na što nas poziva. Ovo nam je prilika da se uz molitvu aktivnije osobno i u skupinama posvetimo čitanju, studiranju i tumačenju Pavlovih poslanica u Novom Zavjetu. Naši zaštitnici sv. Petar i Pavao neka nam izmole čvrstu i postojanu vjeru u Boga, ljubav prema njegovoj Crkvi i svim ljudima.“
Na koncu mise mons. Marinko Miličević je blagoslovio kip sv. Antuna, dar jedne mlade obitelji iz Ribnika koji su se tu preselili iz župe Brodarica kod Šibenika.
