Pio X. i Pavao VI. – uzori obrane vjere

1. Prije stotinu godina, 4. kolovoza 1903., izabran je moj prethodnik sveti Pio X. Rođen u Rieseu, malom središtu venetskoga Alpskog predgorja, u kraju koji je ostao duboko kršćanski, Giuseppe Sarto proveo je cijeli život, sve do svog izbora za papu, u Venetu. Srdačno pozdravljam veliku skupinu hodočasnika iz Trevisa, koji su, praćeni svojim biskupom, došli kako bi iskazali poštovanje spomenu njihova slavnog zemljaka.

Vaša nazočnost, draga braćo i sestre, pruža mi priliku istaknuti važnu ulogu koju je taj Petrov nasljednik imao u povijesti Crkve i čovječanstva na početku 20. stoljeća. Uzdižući ga na čast oltara 29. svibnja 1954., marijanskoj godini, Pio XII. nazvao ga je “nepobjedivim borcem Crkve i providonosnim svecem našeg doba”, čije je djelo imalo “vidik zauzete borbe diva u obrani neprocjenjivoga dara: nutarnjeg jedinstva Crkve u njegovu najdubljem temelju: vjeri” (Acta Apostolicae Sedis XLVI [1954.], 308). Neka taj sveti papa, koji nam je ostavio primjer potpune vjernosti Kristu i oduševljene ljubavi prema njegovoj Crkvi, nastavi bdjeti nad Crkvom.

2. Želim spomenuti i drugoga velikog papu. Danas se, naime, navršava 25 godina od onog 6. kolovoza 1978. kada je u ovoj rezidenciji u Castel Gandolfu preminuo sluga Božji papa Pavao VI. Bila je večer toga dana, u kojem je Crkva slavila svijetlo otajstvo Preobraženja Krista, “sunca bez zalaska” (Liturgijski himan). Bila je nedjelja, tjedni Uskrs, Dan Gospodnji i dar Duha (usp. apostolsko pismo Dies Domini, 19).

Na liku Pavla VI. imao sam već priliku zadržati se u tijeku nedavne opće audijencije, u prigodi četrdesete obljetnice njegova izbora za rimskog biskupa. Danas, na istome mjestu na kojem je on okončao zemaljski život, želim zajedno s vama, draga braćo i sestre, ponovno u duhu poslušati njegovu duhovnu oporuku, tu posljednju i uzvišenu riječ koja je bila upravo njegova smrt.

Na posljednjoj općoj audijenciji četiri dana prije smrti, u srijedu 2. kolovoza, govorio je o hodočasnicima vjere, kao snazi i svjetlu Crkve (usp. Insegnamenti di Paolo VI, XVI 1978., str. 586). A u tekstu pripremljenom za Angelus od 6. kolovoza, kojeg nije mogao izgovoriti, upirući pogled u preobražena Krista napisao je: “Ono svjetlo koje ga je preplavilo jest i bit će također naš dio baštine i sjaja. Pozvani smo dijeliti toliku slavu, jer smo #!zajedničari božanske naravi#! (2 Pt 1,4)” (ondje, str. 588).

3. Pavao VI. zamijetio je važnost da se svakodnevne geste i izbori odmjeravaju prema “velikom prijelazu” na kojeg se malo pomalo pripremao. Tomu je dokaz ono što je pisao, primjerice, u “Misli na smrt”. Tu, između ostalog, čitamo izraz koji upućuje upravo na današnji blagdan, Preobraženje: “Eto”, pisao je, “svidjelo bi mi se, skončavajući život, biti u svjetlu… U tom posljednjem pogledu opažam da je to očaravajuće i tajanstveno svjetlo [svijeta] odraz, odsjaj prvoga i jedinog Svjetla… poziv na gledanje nevidljivog Sunca quem nemo vidit umquam (usp. Iv 1,18): unigenitus Filius, qui est in sinu Patris, Ipse enarravit. Tako neka bude, tako neka bude” (ivi, 24-25).

Za vjernike smrt je kao završni “amen” njihova zemaljskog života. Tako je sigurno bilo i za slugu Božjega Pavla VI., koji je u “velikom prijelazu” očitovao svoju najuzvišeniju ispovijest vjere. On koji je, na završetku Godine vjere, svečano proglasio “Vjerovanje Božjeg naroda”, zapečatio ga je posljednjim najosobnijim “amen”, kao krunom zauzimanja za Krista koji je dao smisao čitavom njegovom životu.

4. “Svjetlo vjere ne poznaje zalaska”. Tako pjevamo u liturgijskom himnu. Danas zahvaljujemo Bogu što su se te riječi obistinile u tome mom ljubljenom prethodniku. U razmaku od dvadeset godina od njegove smrti, njegov uzvišeni lik učitelja i branitelja vjere postaje nam sve svjetliji u dramatičnom času povijesti Crkve i svijeta. Ponovno razmišljajući o onomu što je on sam napisao o našem dobu, da naime u njemu više vrijede svjedoci no učitelji (usp. apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 41), s pobožnom zahvalnošću želimo ga spominjati kao istinskog svjedoka Krista Gospodina, zaljubljenog u Crkvu i uvijek pozornog na traženje znakova vremena u suvremenoj kulturi.
Neka svaki član Božjeg naroda – i, hoću reći, svaki muškarac i svaka žena dobre volje – iskaže poštovanje njegovu časnom spomenu zauzetošću oko istinskog i trajnog traženja istine. One istine koja blista u punini na Kristovu licu, i koju Djevica Marija, kako je volio podsjetiti Pavao VI., pomaže bolje razumjeti i živjeti svojim majčinskim i brižnim zagovorom.