Euharistijsko slavlje predvodio je rektor Nacionalnoga svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Koncelebrirali su rektor šibenskoga Tavelićeva svetišta fra Ivan Bradarić, OFMConv., i župni vikar župe sv. Stjepana pod Borovima u Splitu fra Josip Ivanović, OFMConv.

U osvrtu na misno evanđelje mons. Sente posvijestio je kako je činjenica da čovjek koji ima povjerenja u Boga i koji vjeruje u Boga ima potrebu s njim razgovarati. „U tim našim prošnjama može biti svašta. Obično volimo Boga zazivati kad nam nešto ne ide, kad su teškoće i problemi, što nije loše. No, problem nastaje ako Boga zovemo samo tada“. Također je naglasio, kako čovjek koji uranja u molitvu doživljava različitu preobrazbu, jer „naše uranjanje u molitvu treba mijenjati naše živote i dati nam smjernice što zapravo Bog od nas očekuje i kuda treba

ići. Stoga sam čvrsto uvjeren da sv. Nikola Tavelić bio čovjek molitve, te da je iz te molitve i on sam je osjetio poziv da bude franjevac, da Boga naviješta ponajprije u Bosni, a onda u Svetoj zemlji. Siguran sam da je cijelo to vrijeme intenzivno molio, odnosno družio se s Bogom i da je upravo na temelju uranjanja u molitvu i druženja s Bogom proizašla i njegova snaga, kada je svojim mučeništvom pokazao vjernost Isusu Kristu“. 

U nastavku propovjednik je tumačio samu molitvu Očenaša, kako nas uči Isus. Ukazao je na zanimljivost, kako nas Isus ne uči da kažemo „Oče moj“, već „Oče naš“. To znači da je Bog Otac ne samo moj, nego i svih mojih bližnjih, rekao je, te podsjetio, kako bi možda bilo dobro dok izgovaramo te riječi prisjetiti se svih onih koji su nam važni u životu, koji nam čine dobro, zahvaljujući kojima smo ono što jesmo.  No, isto tako bilo bi dobro sjetiti se i onih koji me ranjavaju, ali i onih koje mi ranjavamo našim postupcima. Bog je Otac sviju nas, i sve te osobe s kojima se susrećem utkane su u moj život. Sjećajući ih se u molitvi Očenaša zahvaljujem im što su prisutni, tražim oproštenje i učim se biti ponizan, rekao je mons. Sente.

Nastavljajući tumačiti molitvu uz redak „Koji jesi na nebesima“ naglasio je kako Bog nije neki nama daleki, već u nama i oko nas. Uz redak „Sveti se ime Tvoje“ upozorio je, kako prečesto svojim neodgovornim rječnikom možda i grubim riječima to ime blatimo. A upravo bi mi, vjernici, trebali dati zalog da Božje ime bude više čašćeno. „Božje je kraljevstvo mira, ljubavi i pravde, stoga kad izgovaramo riječi dođi kraljevstvo Tvoje, molimo da to kraljevstvo dođe u moj osobni život, život ljudi pokraj mene, moj grad, domovinu, čitav svijet. Da mir ljubav i pravda upravo po mojem djelovanju i po mojoj molitvi bude prisutno na svim tim razinama“. 

Tumačeći, pak, redak „Budi volja Tvoja“, ustvrdio je, kako je to možda najzahtjevnija prošnja u molitvi Očenaša, jer „lako je izvršavati Božju volju kada sve ide dobro, a kada dođe križ onda ga se odbacuje, jer se pod svaku cijenu želi izbjeći muka“. Sv. Nikola Tavelić bio je spreman i na križ, jer se moleći ovu molitvu duhovno pripremao da kada križ dođe da ga zagrli, a ne odbaci.

Govoreći o retku „Kako na nebu tako i na zemlji“ propovjednik je ustvrdio kako Bog poštuje našu slobodnu volju, ali i da želi da budemo njegovi suradnici, i da naša vjernost prema Njemu bude vidljiva i ovdje na zemlji u vremenu u kojem živimo, među ljudima s kojima smo okruženi. Bože daj mi da imam što jesti, da imam gdje prespavati, daj mi da imam život dostojan čovjeka, ali daj spoznam da postoje ljudi koji uvijek imaju manje nego što imam ja, i da u svom cjelokupnom imanju imam razumijevanja i darežljivosti za one koji imaju manje, ne zaboravljajući da je uvijek blagoslovljenije davati nego primati, rekao je mons. Sente uz redak „Kruh svagdanji daj nam danas“.

Riječi „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ nas podsjećaju, kako Bog ne gleda kako i zašto smo mi pogriješili, nego kako ćemo se iz tog grijeha izvući. „Izgovarajući ovaj redak Isusove molitve molimo da snaži naše slabosti, da ima razumijevanja za naše grijehe, ali isto da i mi imamo razumijevanja za pogreške ljudi pokraj nas“. 

Na kraju homilije mons. Sente podsjetio je kako ovaj odlomak evanđelja ima još jedan dodatak, tj. poziv da budemo milosrdni jedni prema drugima, da znamo oprostiti kako bi i nama bilo oprošteno. Jedna od odlika mučenika je bila da su vazda molili za one koji su im oduzimali život. Isus Krist na križu vapi „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“. Za njim to ponavlja i sv. Stjepan, prvomučenik, a kasnije i svi mučenici mole za svoje progonitelje, pa je tako činio i sv. Nikola Tavelić. Stoga, tako činimo i mi: molimo za svoje bližnje koji možda ne rade o našoj glavi, kao što se to radilo o glavama, mučenika, ali da budemo ljudi mirotvorci koji će svojom molitvom i žrtvom donositi blagoslov, oplemenjivati ljude koji su u našoj blizini, a koji možda i ne čine ono što je po Božjem nalogu. Neka nas ovaj prvi dan trodnevnice potakne da poput Nikole Tavelića budemo više ljudi molitve, zaključio je mons. Sente.