Braćo i sestre, došli smo u ovo zajedništvo da bismo, vjerom, nadom i ljubavlju proslavili Gospodina i zahvalili mu za dar života oca Franje Šanjeka, našega brata u Kristu, prezbitera, redovnika, prijatelja, suputnika, suradnika, profesora, akademika… Došli smo proslaviti njegov prelazak u vječnost i molitvom prihvatiti njegovu novu povezanost s nama.

Došli smo ispreplesti osjećaje, očitovati sućut, u koju unosim molitvu i sućut našega zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, cijenjenomu provincijalu Hrvatske dominikanske provincije ocu Slavku (Sliškoviću), i cijeloj zajednici dominikanaca i dominikanki, bratu Zvonku, svoj rodbini i svima koje je Franjina smrt ranila žalošću.

Dok svatko od nas pamti i sada prebire osobne trenutke susreta s bratom Franjom koji nadilaze prolaznost, kao jedan od njegovih studenata i kasnije dionika zbora nastavnika na Katoličkome bogoslovnom fakultetu, te kao biskup, zahvalno mislim na njegovu ugrađenost kako u mjesnu zagrebačku tako i u cijelu Crkvu u Hrvata koju je svojom osobnošću, svojim znanstvenim i pastoralnim radom povezivao s vjernicima te s društvenim i kulturalnim prostorom i izvan hrvatskih okvira.

Lijepa je riznica spomena koja ostaje živjeti u nama i nakon nečije smrti; riznica koju otvaramo osobito na sprovodima, a još je ljepša Božja milost u kojoj nastavlja živjeti. Prisjećajući se ovih dana raznih okolnosti, svjestan sam da će oca Franju ljudi koji ga osobno nisu susreli povezivati s njegovim znanstvenim doprinosima, a u nama koji ga poznajemo puno dublji trag ostavljaju njegove riječi, susretljivost, blizina, iskazana brižnost i zauzetost.

To se dvoje danas spaja, pri čemu se osobna povijest odražava u povijesti spasenja. A Franjin je život obilježila povijest; nju je proučavao i po njoj je druge poučavao. Kršćanski povjesničar – služeći se istim metodama kao i drugi – povijest i njezin smisao promatra u svjetlu Isusa Krista. I zato ona ima snagu sadašnjosti, snagu protegnutosti u naše živote.

Profesor Šanjek učio nas je, između ostaloga, koristiti se povijesnim pomoćnim znanostima. Zato mi se čini primjerenim osvrnuti se na njih, na groblju, u iznimnoj učionici života, dok smo pred otajstvom smrti koja ostavlja dojam završetka i pred otajstvom uskrsnuća u kojemu sve iznova počinje i svemu daje novo i puno značenje. Kraj lijesa svaka uznositost ustukne, a svaka sitnica može postati predivna objava koja pomaže otkrivati Boga. Zato su mi drage znanosti koje nemaju oholo ime, nego su dragocjena pomoć. Ono čime se bave te pomoćne znanosti i nama može biti put prema dubljemu razmišljanju.

S pomoću tih znanosti i otac Franjo iščitavao je i tumačio prošlost, ali kao baštinik znanja i mudrosti Crkve, svoga dominikanskog reda, u molitvi i duhovnosti, u redovničkome pozivu i odgovoru. U traženjima se uvijek našao pred Gospodarom povijesti. U znanosti se može biti ravnodušan prema pitanjima koje smo nazvali konačnima, ali i tada ona struje ispod svake znanosti, pitanja o izvorištu i o vječnosti.

U ovome svom zadnjem predavanju on, koji se bavio diplomatikom, proučavajući razne dokumente i spise, ugovore i povelje, govori da ne zaboravimo zapisanu Božju riječ i Dokument koji je Bog u svome Sinu, jedanput zauvijek, sklopio s nama kao Novi savez.

Proučavajući u paleografiji razvoj pisma i njegove zakonitosti, da bismo ispravno čitali, danas nas zacijelo upućuje na ljepotu palimpsesta koji pokazuje slojevitost i povezanost staroga i novoga; da se ne uzoholimo i sasvim ne prebrišemo polazišta.

Na nekim su spomenicima ostali sažetci, tek kratki zapisi kojima se bavi epigrafika. Danas kraj mrtvoga tijela dragoga nam subrata ne bismo smjeli zaboraviti da je u svakome čovjeku Božja slika, njegov ‘epigraf’, baš kao što je Isus pitao, upozoravajući da zemaljska vlast ne posegne za otajstvom života: Čija je ovo slika i natpis?, a posebno pazeći da ne prođemo ravnodušni ispod natpisa na Isusovu križu kojim se navješćuje njegovo kraljevanje u ljubavi, Kralj vjekova kojemu sve živi.

Kronologija, tako važna u povijesnim znanostima, ostaje nedorečena bez kairosa, bez vremena milosti u kojemu brojimo naše zemaljske dane; baš kao što i genealogija može ostati u granicama zemaljskoga ili se otvoriti besmrtnomu, budući da smo dio Rodoslovlja u koje je ušao Bogočovjek i učinio nas da budemo „rod izabrani“, sveti u Bogu koji je svet. Štoviše, jedna smo obitelj u Onome koji nas je preobrazio svojim Duhom, da živimo kao braća i sestre.

Na to smijemo nadovezati metrologiju koja proučava mjere. Konačna je mjera Gospodin, jedini neizmjeran i neizmjerljiv, koji nas potiče i upozorava: „…preobilna mjera dat će se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti.“ (Lk 6, 38) A samo je jedna mjera kršćana – mjera nesebičnosti, mjera ljubavi.

Poznavanje sfragistike može pružiti puno podataka o ljudima i događajima. I pritom misli smjeraju prema Kristovu grobu koji je bio zapečaćen kamenom i stražom (usp. Mt 27, 66), ali život nije ostao zarobljen. Kao što piše sv. Pavao: „On i nas zapečati i u srca naša dade zalog – Duha (Svetoga)“ (2Kor 1, 22) On, žrtvovani Jaganjac, koji je svojom krvlju otkupio ljude za Boga, jedini je dostojan otvoriti Knjigu i otpečatiti pečate njezine.

Numizmatika pokazuje tragove nečije vladavine, bogatstva i vrijednosti. Kao kršćani znamo da je bogatstvo u Bogu i njegovu kraljevstvu, poput pronađena bisera (usp. Mt 13, 44) ili mirisa nardove pomasti na Isusovim nogama (usp. Iv 12, 3)

Heraldika i veksilologija uputit će nas na znakove Kristova uskrsnuća, na grb njegovih rana, na barjak pobjede nad smrću, na štit vjere (usp. Ef 6, 16)

Faleristika se bavi odličjima i oznakama časti. Ona će u Kristovim učenicima biti drukčija, po riječima da će oni koji pođoše za njim „primiti stostruko i život vječni zadobiti“ (Mt 19, 27), nošeni darežljivošću i žrtvom za druge.

Time dolazimo do potrebe nove geografije (povijesti spasenja) koja ponire u prikaze novoga neba i nove zemlje, u kojoj se i egdotika mora baviti pripadnošću nebeskoj domovini, jer kršćanskom inicijacijom primamo domovnicu neba, da bismo se prepoznali u onomastici Radosne vijesti, u „Imenu nad svakim imenom“, u kojemu smo izgovoreni Božjim stvaranjem i u kojemu čujemo svoja imena, izgovorena kao poziv u glasu Dobroga pastira.

Dragi brate Franjo, hvala ti za suradnju s Božjim Duhom u kojemu nastavljamo svoj zemaljski hod; hvala za svaku pomoć, jednostavnost i srdačnost. Nimalo ne dvojimo da će Gospodin u mjerenju tvojih djela i života imati smilovanja, i zbog toga, jer je mjera kojom si ti mjerio, naročito studente, bila sama blagost i milosrđe…

Neka ti tijelo počiva na hrvatskoj zemlji, a duša se raduje u našim molitvama i u Božjemu zagrljaju neba!