Nadbiskup je misu predvodio uz koncelebraciju generalnog vikara mons. Miroslava Vidovića, pastoralnog vikara mons. Nediljka Ante Ančića, župnika župe Siverić fra Ilije Mikulića, sedamdesetak svećenika, uz sudjelovanje redovnica, obitelji, prijatelja te mještana rodne župe.

Pozdravivši okupljene, mons. Barišić izrazio je ljudsku i kršćansku sućut svima, a posebno obitelji pokojnika. Na početku homilije istaknuo je kako je don Krsto u svom životu uspješno slijedio Kristovu logiku ljubavi i žrtve prema bližnjemu. Pojasnio je kako don Krstine pjesme upućuju na njegovu ljubav prema Božjoj riječi. „Božja riječ nam daruje perspektivu pobjede nad smrću. Don Krsto je u svojim pjesmama govorio o životu, ljubavi, Kristu, opraštanju i križu. Kroz njih nas uči kako život treba živjeti za druge, za čovjeka u potrebi i nevolji. Bio je svećenik koji je uvijek imao vremena za druge te je na taj način svojim životom najdublje svjedočio snagu Kristove ljubavi“, rekao je mons. Barišić.

U nastavku je naglasio kako je don Krsto bio ljubitelj svoga svećenstva što je pokazivao dolazeći na sve svećeničke susrete i uživajući u druženju sa svojom braćom. Zaključujući, poželio je da ga Uskrsli Gospodin nagradi radošću vječne slave.

Na samom kraju mise, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. Nediljko Ante Ančić ukratko je prikazao don Krstin život i rad, a uime rodne župe oproštajni govor održao je župnik fra Ilija Mikulić.

Svećenik Krsto Tomić, sin pok. Šime i majke pok. Pere rođen je 7. siječnja 1935. u mjestu Siverić pokraj Drniša u Šibenskoj biskupiji. U obitelji je bilo nekoliko djece, otac je radio u obližnjem rudniku, a majka je bila izrazito pobožna žena koja će Krstu molitvama i ljubavlju vjerno pratiti prema svećeništvu. Početkom II. svjetskog rata morala se pred četničkim napadima skloniti sa svojom djecom u Slavoniju. Poslije rata vratila se u svoje rodno mjesto.

Na putu prema svećeništvu Tomić se suočio s kušnjama i neprilikama koje će kasnije opisati u svojoj autobiografskoj knjizi „Trebalo je izdržati” (2011). Poslije završetka četverogodišnje škole on se najprije po nagovoru susjednog župnika prijavio u Franjevačko sjemenište u Sinj gdje je proveo četiri godine. Iz Sinja odlazi salezijancima u Rijeku i kod njih nastavlja školovanje. Međutim nakon godine dana državne su vlasti zatvorile Salezijansko sjemenište u Rijeci pa Krsto dolazi u Split i javlja se ravnatelju Nadbiskupijske gimnazije don Rafi Radici. Primljen je među sjemeništarce Splitsko-makarske biskupije, nastavlja gimnaziju i godine 1956. polaže ispit zrelosti.

Vojnu obvezu odslužio je u Ludbregu i Varaždinu gdje je kao svećenički kandidat doživljavao šikaniranja i neugodnosti.

Budući da su komunističke vlasti od 1956. do 1963. potpuno zatvorile Sjemenište i Bogosloviju u Splitu, sjemeništarci i bogoslovi te nadbiskupije morali su u tom razdoblju poći na školovanje u druge biskupije u kojima su takve odgojne crkvene ustanove još mogle javno djelovati. Tomić je zajedno s još nekim splitskim bogoslovima poslan u Zagrebačko bogoslovno sjemenište na Kaptolu gdje je prošao svoju svećeničku formaciju i na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu završio filozofsko-teološki studij. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. u Splitu.

Tijekom svojega života bio je 51 godinu u aktivnoj pastoralnoj službi i za to vrijeme promijenio desetak župa koje je u kraćim ili duljim razdobljima pastorizirao.

Nakon svećeničkog ređenja kao mladomisnik pohađajući još predavanja iz pastoralne godine imenovan je na godinu dana župnim upraviteljem župe Nova Sela na/C. Kada je završio sve ispite i stekao diplomu KBF-a tadašnji biskup Frane Franić povjerava mu službu župnog upravitelja župe Muć Donji gdje će pastoralno djelovati deset godina.

Odatle ga je put vodio u Mravice i Kučine a nakon osam godina premješten je za župnika župe sv. Mihovila ark. u Omišu gdje je također ostao osam godina. Poslije toga u kraćim razdobljima obnašao je službu župnika u Dugopolju, župnog pomoćnika u Kaštel Starom i župnog vikara u Kaštel Sućurcu (crkva Gospa na Hladi). Njegova posljednja župnička postaja bila je župa Uznesenja BDM u Podgrađu gdje je kao župnik djelovao 21 godinu i odatle godine 2014. otišao u mirovinu.

Don Krsto bio je član Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije kao predstavnik Kliškoga dekanata, obnašao je službu dekana Omiškoga i Solinskoga dekanata. Njegova živahna narav i osebujan karakter zadavale su mu razne neprilike. Bio je prepoznatljiv po svojemu načinu razmišljanja, volio je šalu i rasprave sa svojim kolegama. U izvršavanju svećeničkih dužnosti bio je revan, savjestan u obavljanju pastoralnih službi. Okušao se i kao pjesnik pa je izdao tri zbirke pjesama: Vatromet riječi (1991), Fijuci biča gončina (1995) i Križ na mostu (1997). U njima je na specifičan način tematizirao svoja svećenička iskustva i životne doživljaje.

Od svojega umirovljenja živio je u svećeničkom domu u Splitu. Opće zdravstveno stanje mu se prije mjesec dana sve više pogoršavalo. Prošlog tjedna primljen je na zarazni odjel Bolnice na Križinama. Preminuo je u utorak 3. rujna u jutarnjim satima.