Pogreb don Stanka Pejara, svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije

Misu i sprovodne obrede u župi Vid predvodio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem, župnikom don Milom Čalo i oko 40 svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe. Za vrijeme mise i sprovodnih obreda pjevali su: župni zbor i pučki pivači.

U nadbiskupiji je don Stanko služio u župama: Krstatice, Slatine, Ostrvica i Zvečanje. „Don Stanko je bio samozatajan čovjek. Nije se htio isticati. Volio je osamljenost. Bio je odmjeren u koraku i u riječi. Volio je liturgiju i obrede. U župama u kojima je služio udomaćio se brzo i nije ih rado napuštao. Svaku župu osjećao je svojom obitelji. S ljudima je dijelio radosti i poteškoće. Bio je usidren ondje gdje je bio pastoralni djelatnik i ljudi su ga voljeli“, kazao je nadbiskup dodavši da su o don Stankovom zdravlju više brigu vodili župljani nego on sam. Na tom im je nadbiskup iskreno zahvalio.

Protumačivši Riječ Božju nadbiskup Barišić je naglasio da nam je Otac darovao svoga Sina, radi nas i našega spasenja, a onda je nas darovao svome Sinu. Taj Sin nas je posinio, učinio nas sinovima i kćerima, djecom i subaštinicima Božjim. Sišao je s neba da bi vršio Očevu volju da ni jedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego ima život vječni. U Pavlom duhu nadbiskup je naglasio da tko god je s Kristom, smrt s njim ne gospoduje nego punina života koju dobivamo po Kristu i ulazimo u njegovo uskrsnuće. „Don Stanko je sebe stavio na raspolaganje Kristu“, kazao je nadbiskup zahvalivši don Stanku za sve što je bio i značio svim ljudima kojima je bio ohrabrenje i poticaj u životu. Zamolio je Gospodina da ga prepozna kao svoga i daruje mu puninu života u svom kraljevstvu.

Zahvalu pokojniku za njegov svećenički rad te sućut ožalošćenoj obitelji Pejar izrekli su: Ivan Kovačić, član župnoga pastoralnog vijeća župe Zvečanje i don Mile Čalo, župnik župe Vid. Don Stankov životni put pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

Životopis

Svećenik Stanko Pejar sin pok. oca Jure i majke Tonke rođ. Bebić, rođen je 1. ožujka 1945. u Vidu kao jedno od šestero djece u obitelji.  Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u svom rodnom mjestu, a druga četiri u Metkoviću. Svećenički poziv osjetio je kao sedmogodišnji ministrant služeći misu sa don Franom Begom. „Poslije se ta klica zvanja razvijala zahvaljujući župnicima don Frani Begi i don Anti Vojnoviću, a u sjemenište ga je uputio don Mate Selak. Njegov otac, koji je rano umro, žarko je želio da jedan od njegovih sinova bude svećenik, a majka ga je molitvama i krunicom podržavala. Prvi razred Ekonomske škole pohađao je u Puli. Nakon toga nastavio je školovanje u Sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Splitu gdje je 1966. maturirao te se prijavio kao svećenički kandidat Splitsko-makarske nadbiskupije  u Centralno bogoslovno sjemenište. Vojni rok je odslužio u Dubrovniku. Filozofsko-teološki studij i duhovnu formaciju završio je na ondašnjoj Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu“, kazao je mons. Ančić.

Don Stanko je sveti red đakonata primio preko ruku mostarskog biskupa mons. Petra Čule  19. ožujka 1972. u Splitu. Splitski nadbiskup Frane Franić zaredio ga je za svećenika u crkvi Svetog Križa u župi Velom Varošu u Splitu na blagdan Sv. Petra 29. lipnja 1972. Mladu misu je slavio u svojoj rodnoj župi Vid. Upravitelj župe Krstatice bio je 17 godina. Potom je 13 godina bio župnikom u Slatinama, a onda su ga pastoralne potrebe nadbiskupije dovele u župu Zvečanje koju je pastorizirao 19 godina sve dok se nedavno nije zarazio koronom i nakon kratke bolesti preminuo. Mons. Ančić je spomenuo kako je u intervju za List Župe Gospe Snježne 21, 2016, don Stanko kratko i jednostavno sažeo svoj svećenički život: “Rado služim Bogu i hrvatskom narodu. Služiti Bogu i čovjeku je velika radost.”  Župljanima poručuje  da se redovito okupljaju na sv. Misi, slušaju svojega župnika i ostanu vjerni Bogu. „Don Stanko se nije uklapao u onu općenitu sliku koju imamo o svećenicima i župnicima. On je na specifičan način volio Crkvu, svoje vjernike i svoju braću svećenike. Bio je poseban, jednostavan, pomalo povučen, ali pun humora i rijetkima se otvarao svoju dušu. Više je volio stabilnost nego premještaje. Bio je pomalo sumnjičav prema  novim stvarima te se radije oslanjao na evanđeosku revnost u svjedočenju vjere i izvršavanju  svojih svećeničkih dužnosti. Nije bio neki graditelj ili obnovitelj crkvenih objekata. No uvijek je imao vremena i razumijevanja za obične ljude, za malog čovjeka i njegove potrebe pa su ga zato  vjernici voljeli i cijenili“, kazao je mons. Ančić.

Podsjetio je da je don Stanku pozlilo 4. studenoga „te je iz Zvečanja dopremljen u bolnicu u Splitu. Nakon testiranja ustanovljeno je da je zaražen koronavirusom te je smješten na Covid odjel KBC-a na Križinama. Prvih dana te bolesti simptomi se nisu činili tako teškim i opasnim. No što je vrijeme prolazilo, opće zdravstveno stanje don Stanka se pogoršavalo jer su se pojavili problemi s disanjem pa je morao primati kisik. Preminuo je u noći 19. studenoga u 77. godini života i 49 godini svećeništva. Neka ga sada Gospodin Isus Krist vječni svećenik primi sebi, u svojoj ljubavi i milosrđu neka ga očisti od svih grijeha i spona smrti te zavrijedi ući u zajedništvo svetih, radost nebesku i život vječni.“