Sprovodnu misu u crkvi Sv. Spasa na Mejašima predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem i oko četrdesetak svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica i mještana rodne župe Slime i župa u kojima je djelovao: Gornje Selo (Šolta), Neorić, Konjsko, Jesenice, Slime, Žeževica te Katuni-Kreševo. Služio je neko vrijeme i kao dušobrižnik za Hrvate u Australiji te kao nadbiskupov osobni tajnik.

„S ljubavlju, poštovanjem i pažnjom ljudskom i kršćanskom don Većeslav je ispraćao pokojnike na vječni počinak. I sam se više puta približio smrti i nije je se bojao. Bio je blizak čovjeku, duhovit i duhovan. Iskreno je vjerovao u Božje milosrđe, a upravo je preminuo na svetkovinu Božjeg milosrđa“, kazao je nadbiskup Barišić predvodeći sprovodne obrede.

U homiliji nadbiskup Barišić govorio je o Božjoj ljubavi, o nepravdama i patnjama koje je Isus pretrpio za nas da bi nas obnovio u svojoj ljubavi da bismo bili sinovi i kćeri Oca nebeskoga. Naglasio je kako smo gluhi i slijepi prema Božjoj ljubavi koja nas iscjeljuje i preko sakramenata. Don Većeslav je svoje svećeništvo živio u teškim vremenima i istinski darovao svoj život Gospodinu, kazao je nadbiskup zaključivši: „Zahvaljujemo don Većeslavu na njegovoj žrtvi, na svemu što nam je darovao. Vjerujemo da će mu Gospodin biti vječna nagrada.“

Mnogi su uputili svoje riječi sućuti obitelji i nadbiskupiji, a o don Većeslavu životnom putu govorio je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić. Don Većeslav Šupuk sin Ivana  i Mare r. Utrobičić, rođen je 28. rujna 1936. u Slimenu. U obitelji je bilo sedmero djece, pet sinova i dvije kćeri. Roditelji su bili aktivni u crkvenom životu župe, a Većeslav, kao najmlađe dijete, redovito je ministrirao svom župniku don Ljubi Maduniću. Nakon šestog razreda osnovne škole koju je pohađao u svom rodnom mjestu Slimenu, 1949. prijavio se u splitsko sjemenište i upisao u Biskupsku klasičnu gimnaziju, koju je maturirao godine 1956.

„Iste godine ondašnje su komunističke vlasti u jeku  represije i protucrkvene propagande zatvorile crkvene odgojno-obrazovne ustanove u Splitu. Tadašnji splitsko-makarski biskup Frane Franić morao je svoje sjemeništarce i bogoslove  slati u  druge crkvene zavode i  učilišta u Hrvatskoj. Tako je Većeslav s grupom splitskih bogoslova poslan na daljnje školovanje u Nadbiskupijsko bogoslovno sjemenište u Zagreb gdje je na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu završio petogodišnji filozofsko-teološki studij i duhovnu formaciju“, naglasio je mons. Ančić.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. u splitskoj katedrali. „Kao mladomisnik don Većeslav je najprije imenovan upraviteljem  župe Gornje Selo na Šolti uz napomenu biskupa Franića da   treba nastaviti studije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i u idućoj šk. godini završiti posljednju godinu bogoslovije, tj. šestu pastoralnu godinu. Nakon godine dana službe na otoku Šolti  premješten je za upravitelja župe Neorić u Kliškom dekanatu gdje će kao svećenik pastoralno djelovati tri godine i neko vrijeme posluživati i župu Konjsko. Iz Neorića  pastoralne potrebe vodile su ga u župu Jesenice u Poljički dekanat“, kazao je pastoralni vikar.

Na službi u Jesenicama don Većeslav je zbog zdravstvenih problema proveo samo tri godine te je 1970. imenovan upraviteljem svoje rodne župe Slime, gdje će  moći više brige posvetiti svome zdravlju i oporavku od bolesti. Sljedeće godine 1971. odlazi u Australiju pastorizirati hrvatske iseljenike. „Okupljao je i  posjećivao hrvatske doseljenike na velikim prostranstvima, slavio s njima otajstva vjere  i gradio pastoralni centar za Hrvatsku zajednicu u Sjevernom  Fremantleu. U Australiji je doživio tešku prometnu nesreću u kojoj je zadobio ozljede i izgubio lijevo oko. To je između ostalog bio razlog da se nakon nepune četiri godine vrati u svoju Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Po povratku u Hrvatsku  bio je nekoliko mjeseci osobni tajnik nadbiskupa i bilježnik u Nadbiskupskom ordinarijatu.

Godine 1977. imenovan je župnikom drevne župe Katuni Kreševo koju će voditi punih 37 godina sve do svojega umirovljenja 2014.“, naveo je mons. Ančić te nastavio: „U toj župi bogate duhovne prošlosti povrh službe evangelizacije i katehizacije djece i mladih  iskazao je osobito svoje graditeljske sposobnosti nastavljajući graditi i obnavljati gdje su njegovi prethodnici stali. Tako je uz svesrdnu pomoć župljana dovršio rekonstrukciju i nadogradnju župne crkve, podigao novi visoki zvonik, postavio vitraje i mozaik. Na Prpuši je sagradio crkvu Sv. Ivana Krstitelja a na Kreševu Brdu obnovio i nadogradio crkvu Sv. Roka te dao podići postaje križnog puta do velikog križa na brdu Gradini.  Trg ispred župne crkve dao je uresiti skulpturama iz hrvatske nacionalne i katoliče povijesti. Tu su kameni spomenici hrvatskim braniteljima i predsjedniku Franji Tuđmanu te biste pape Ivana Pavla II. i kardinala Franje Kuharića.“

Na kraju govora naglasio je da je don Većeslav bio „osebujan svećenik, pun energije, prodorna glasa, prepoznatljiv po svojoj borbenosti i zauzetosti za Božju  i nacionalnu stvar. Bio je uporan i neustrašiv u pastoralnom radu, neposredan i blizak u kontaktu s ljudima, slikovit i jednostavan u poukama i propovijedima. Po odlasku u mirovinu živio je kod svoje rodbine i liječio se od bolesti. Nedavno se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo pa je desetak dana proveo u bolnici na Firulama. Budući da je opaka bolest uznapredovala, otpušten je  na kućnu njegu da umre  u miru. Predan u volju Božju preminuo je u jutarnjim satima na Bijelu nedjelju, Nedjelju Božjeg milosrđa, 11. travnja u Svećeničkom domu u Splitu u 85. godini života i 58. godini misništva.“