Od pokojnog župnika oprostili su se župljani Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću misom zadušnicom koju je u župnoj crkvi uz lijes pokojnika predvodio plehanski župnik i gvardijan fra Ivan Nujić. Pjesmu koju je napisao za svog župnika pročitao je župljanin Pavo Garić.

Potom je u plehanskoj crkvi sv. Marka Evanđelista misu zadušnicu uz lijes pokojnika kao i sprovodne obrede predvodio provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić.

U homiliji provincijal Dadić istaknuo je kako pokojni fra Ivan nije bio čovjek velikih riječi, nego malih, toplih gesta, svećenik koji je volio svoj narod, svoju Bosnu, svoje župljane, svoju Crkvu i svoju franjevačku zajednicu. Prisjetio se kako je išao svojim župljanima noseći pričest bolesnima i razgovarajući s onima koji su živjeli sami, slušao ih uz kavu i osmjeh te znao reći kako je evanđelje i biti s čovjekom. Dodao je kako su ga vjernici smatrali toliko bliskim da su ga zvao ‘Coco’.

„Uvijek je bio sprema pomoći srcem smatrajući da se fratar koji pomaže ne umara. Bio je čovjek jednostavna srca i vedrog duha. Nije tražio veliko mjesto u svijetu, ali je uvijek imao veliko srce za svakoga čovjeka. Onaj tihi, skromni fratar koji je znao saslušati, nasmijati, ali i utješiti – to je bio naš fra Ivan. U mladosti je bio i među prvima koji su, na prvim glazbenim okupljanjima VIS-a ‘Jukić’, s bas-gitarom u rukama i osmijehom na licu, unosili radost i životnost među ljude. Njegov mladenački glazbeni žar i jednostavan pristup ljudima otvarali su srca, donosili svježinu i ohrabrenje gdje god bi se pojavio. Koliko je samo puta za obožavatelje na Bistriku morao ponavljati pjesmu Simpatija. A temeljni stih je bio: Kad ovu noć zaklopiš zadnji list… Doista računao je da će jednom i sam zaklopiti zadnji list. Glazbom i vjerom spajao je ljude – i to je nastavio činiti kroz cijeli svoj svećenički život”, rekao je o pokojniku provincijal.

„Kao franjevac Bosne Srebrene, fra Ivan je pripadao onoj dugoj i ponosnoj lozi fratara koji su ostajali uza svoj narod u teškim vremenima – u selima i župama gdje je bilo potrebno biti s ljudima i dijeliti njihovu svakodnevicu. Činio je to s blagim osmijehom, s vjerom u Božju providnost, s ljubavlju prema jednostavnom čovjeku. Danas, dok se opraštamo od njega, sjećamo se ne samo njegovih riječi nego i njegove prisutnosti. On je znao biti prisutan – u tišini, u molitvi, u šali, u brizi“, rekao je provincijal dodavši kako njegov život „treba biti poticaj da i mi budemo ljudi jednostavne vjere, ljudi koji služe i koji se znaju radovati malim stvarima.“ U svoje i uime provincije iskazao je njegovoj obitelji sućut i zajedništvo, kako u tuzi, tako i u vjeri u uskrsnuće.

Riječ sućuti uime Vrhbosanske nadbiskupije, nadbiskupa Tome Vukšića i u svoje ime iskazao je generalni vikar nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Koliko je bio omiljen među svojim župljanima i članovima HKUD „Tamburica“ rekao je u svom oproštajnom govoru zauzeti župljanin župe Koraće Šandor Lipovac, rekavši kako je bio pastir koji je svoje stado okupljao s ljubavlju i strpljenjem.

Na misi je pročitana i sažalnica kardinala Vinka Puljića.

Fra Ivan je rođen 1. rujna 1948. u obitelji Stipe i Šimice r. Ivanković u Novom Selu, u župi Gornja Dubica. Godine 1963. otišao je u Sjemenište u Visokom, a po završetku studija teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu zaređen je za svećenika u Sarajevu 1975. Za vrijeme studija teologije fra Ivan je bio u prvoj skupini bosanskih franjevačkih bogoslova koji su počeli svirati električne gitare, klavijature i bubnjeve te je tako nastao VIS Jukić. Fra Ivan je u prvoj postavi VIS-a Jukić svirao bas-gitaru, a napisao je i note za pjesmu „Nisi sam“.

Nakon svećeničkog ređenja 1975. godine prva mu je bila služba župnog i samostanskog vikara na Plehanu od 1975. do 1982. Mnogi Plehančani rado se sjećaju druženja s njime tih godina. Neki kažu da je fra Ivan svojom gitarom izveo revoluciju u pastoralu plehanske i okolnih župa: mlad svećenik koji svira gitaru, pažljiv prema starijima, druži se i pjeva s mladima te ima vremena za svakoga. Nakon sedam godina na Plehanu bio je župnik u Koraću od 1982. do 1985., potom u Breškama kod Tuzle od 1985. do 1988. te u Foči kod Dervente, gdje ga je 1992. zadesio rat. Branitelji Johovca, Foče i Cera i drugih sela u na krajnjem jugozapadu Posavine svjedočili su da je ondje bio uz njih do posljednjeg dana. Od 1992. do 1997. boravio je u izbjeglištvu u Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu, skrbeći za izbjegle župljane Foče i drugih posavskih župa kao voditelj podružnice karitativne udruge „Kruh sv. Ante“.

Nakon povratka bio je vikar na Plehanu do 2000. te u Foči od 2000. do 2005., a od 2005. pa do smrti – punih 19 godina – bio je župnik u Koraću, neumorno radeći na uređenju nove crkve i izgradnji vjerničke zajednice. Uz to, od 2016. obavljao je i službu dekana Derventskog dekanata.