Fra Nikola je, nakon kratke i teške bolesti, preminuo u nedjelju Božjeg milosrđa, 19. travnja, u bolnici „Merkur“ u Zagrebu u 77. godini života, 59. godini redovništva i 51. godini svećeništva. U srijedu 22. travnja braća kapucini služili su mise za pokojnog fra Nikolu u svojim samostanima. Misa zadušnica javno i s pukom slavit će se, dogovorno, kada prestanu izvanredne okolnosti pandemije koronavirusa.

U oproštajnom govoru, u skladu s propisima civilne zaštite, provincijal fra Jure je, polazeći od činjenice fra Nikoline smrti, koja je nadošla u nedjelju Božjega milosrđa, istaknuo lijepu podudarnost Božjeg milosrđa i fra Nikoline smrti. Kao da je o. Nikola čekao baš tu nedjelju da pođe ususret Uskrslomu i Njegovu milosrđu. Čekao je, očito po Božjemu promislu, da Krist ustane od mrtvih kako bi mogao povesti sa sobom sve one koji su ga čekali i njemu se nadali. A fra Nikola ga je zacijelo čekao. Fra Nikola je inače rado i vrlo često propovijedao o Kristovu uskrsnuću.

Potom je provincijal Šarčević, u nekoliko odrednica, ocrtao duhovni profil pokojnog Nikole Bašneca. O. Nikola bio je redovnik i svećenik vedre naravi, znao je često pričati viceve i tako sve uveseljavao, bio je društven. Silno se radovao nastanku mlade hrvatske države. Bio je pravi rodoljub!

Nakon povratka sa studija teologije u Solothurnu (Švicarska) radio je s oduševljenjem u pastoralu, često kao župnik, kapelan ili kao običan svećenik redovnik u više mjesta i župa kojima upravljaju kapucini. Istaknuo se kao pastoralni radnik. Marno se pripremao za nedjeljne propovijedi. Redovito je sve pisao, ali ih nije čitao, nego izgovarao napamet. Isto tako, zajedno s vjernicima laicima, pripremao je molitve vjernika za svaku nedjelju kroz više godina. Bio je dugo godina kateheta u župi i predavač vjeronauk u školi. Djeca su ga rado zvala – profesor! I njemu je to odgovaralo. Kroz sve vrijeme bavio se i intelektualnim radom. Iza njega je ostalo nekoliko vrijednih knjiga iz pastoralne prakse. Za pokojnog fra Nikolu može se reći da je bio provoditelj koncilske obnove. Kad mu je već zdravlje postajalo sve slabije, posebice posljednjih godina, rado je ispovijedao, svaki dan i osobito u nedjelju.

Kakav je fra Nikola bio redovnik i svećenik vidi se iz samo jedne rečenice koju je, u oproštajnom pismu, napisao jedan njegov dugogodišnji prijatelj: „Nikola je bio je istinski ‘Božji bećar’. Unatoč svih mana, a tko ih nema, posjedovao je lakoću vjerovanja i radost življenja“.

Prigodom odlaska fra Nikole Bašneca s ovoga svijeta više biskupa, svećenika i brojnih vjernika laika, uputili su izraze sućuti. Svima njima provincijal Šarčević zahvaljuje. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u pismu sućuti napisao je: „Zbog bremenitosti vremena u kojemu živimo svi smo izloženi pandemiji koronavirusa, liturgijska slavlja i sprovodi naših dragih odvijaju se u nesvakidašnjim okolnostima, uz tiho sudjelovanje nekolicine. Unatoč tome obred sprovoda je kršćansko slavlje u kojem se naviješta Kristovo uskrsnuće i spasenje braći i sestrama koji prihvaćaju poruku vjere o besmrtnosti ljudskog života. Zahvaljujući za sve dobro i plemenito u životu fra Nikole Bašneca, za njegovo svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi, molim Gospodina da ga primi i nagradi njegovo služenje Crkvi i svojoj kapucinskoj zajednici. Neka mu dobri Bog bude milosrdan i blag sudac te ga primi u radost nebeskog zajedništva“.

Fra Nikola je rođen 4. prosinca 1943. u Goričanu u Međimurju od oca Ivana i majke Franciske rođ. Gudlin. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju polazi u Osijeku i u Zagrebu. U Red manje braće kapucina stupio je 19. kolovoza 1960. u Vipavskom Križu (Slovenija). Prve redovničke zavjete položio je 20. kolovoza 1961., a doživotne 9. srpnja 1966. u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij započinje u Zagrebu, a završava u Švicarskoj. Za đakona je zaređen u Zagrebu 2. veljače 1969., a za svećenika u Solothurnu (Švicarska) 3. srpnja 1969.

Nakon prezbiterskog ređenja 1970. dolazi u kapucinski samostan Presvetog Trojstva u Varaždinu gdje je imenovan za kapelana u Župi Sv. Vida mučenika. U isto vrijeme vrši i službu kapelana u župi Sračinec. Svoje svećeničko djelovanje zatim nastavlja u Splitu (Svetište Gospe od Pojišana) gdje je djelovao od 1973. do 1979. najprije kao župni pomoćnik, pa župni vikar i na kraju župnik (1979.-1985.). U tom periodu bio je od 1980. član Nadbiskupskoj vijeća za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije. U jesen 1986. dolazi u Zagreb (sv. Mihael) za gvardijana i župnika. Od 1988. do 1991. djeluje u Karlobagu kao samostanski vikar i duhovni pomoćnik. Za župnika-moderatora u Župi sv. Mihaela u zagrebačkoj Donjoj Dubravi imenovan je 1991. Na toj službi ostaje do 2000. kada je preuzeo službu župnog vikara (2000.-2012.). U samostanu sv. Josipa u Karlobagu djeluje kao duhovni pomoćnik od 2012. do 2014. U tom je razdoblju bio angažiran i oko proslave 300. obljetnice dolaska kapucina u Karlobag. Nakon provincijalnog kapitula 2014. premješten je za duhovnog pomoćnika u samostanu i župi Sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi.

Tijekom bogatoga pastoralnog rada kao svećenik vršio je mnoge dužnosti među kojima se posebno ističe dugogodišnja služba Nacionalnog asistenta Franjevačkog svjetovnog reda, a u nekoliko navrata bio je i predsjednik Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata OFS-a. Od 2000. godine vrši službu duhovnog asistenta FSR-a Zagrebačke regije „Bl. Alojzija Stepinca“. Tom svojom djelatnosti nastojao je biti od duhovne pomoći svjetovnim franjevcima u njihovoj želji da nasljeduju Evanđelje i sv. Franju na sebi svojstven način. Od velike je pomoći bio OFS-u pri njihovoj današnjoj organizaciji i obnovi temeljnog zakonodavstva, tj. Pravila i Konstitucija. Bio je glavni urednik župnog lista „Duh zajedništva“ te lista posvećenog promociji i štovanju svetog Leopolda pod nazivom „Ljudima Prijatelj“ (1988.–1994.). Sve do iznenadne smrti bio je i aktivni član Hrvatskog društva katoličkih novinara. Jedno vrijeme bio je član Komisije za evangelizaciju pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji. Nakon pada komunizma pa sve do umirovljenja vršio je službu katehete u višim razredima OŠ „Ivan Mažuranić“ u zagrebačkoj Donjoj Dubravi. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini održao je brojna predavanja na temu franjevaštva.

Osim pastoralnog rada i poglavarske službe u više samostana Hrvatske kapucinske provincije, fra Nikola se aktivno bavio i spisateljskim i prevoditeljskim radom. Autor je brojnih članaka i nekoliko knjiga.