Sprovodnu misu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić uz koncelebraciju generalnog vikara mons. Miroslava Vidovića, pastoralnog vikara mons. Nediljka Antu Ančića, župnog pomoćnika u Kaštel Kambelovcu don Josipa Periša i osamdesetak svećenika. Misi su nazočili i članovi obitelji, prijatelji te mještani rodne župe.

Pozdravivši okupljene, mons. Barišić izrazio je ljudsku i kršćansku sućut svima, a posebno obitelji pokojnika.

Osvrćući se u homiliji na evanđeoski tekst, nadbiskup Barišić rekao je „da nas Gospodin upozorava na iznenadnost smrti te nas zbog toga poziva na budnost i spremnost“. „Gospodin nas želi učiniti budnima kako bismo ostvarili odnos s njim te tako obogatili svoj život. Iako se u evanđelju uspoređuje s gospodarom koji je otišao na svadbu, s nama ne želi stvoriti odnos gospodar – sluga, nego se prema nama odnosi prijateljski. On je svakodnevno nazočan u našem životu jer je ‘Emanuel – Bog s nama’. Mi često u utrci ovoga života zanemarimo njegovu nazočnost, a On nastavlja kucati kroz svoju riječ i poticaje kako bi nas doveo do stvaranja osobnog odnosa s njim“, ustvrdio je, dodavši „da se naša nada temelji na njegovoj ljubavi koja se očitovala u darivanju vlastitog života za bezbožnike i grešnike“.

Govoreći o pokojnikovu životu, mons. Barišić istaknuo je da je „don Bobo ostvario odnos s Gospodinom koji je prema nama prijateljski i očinski raspoložen“. „Naš don Božo bio je dijete Crkve. Veseljak, razigran i optimističan te uvijek mladenački raspoložen. Taj mladenački duh živio je u svim župama u kojima je pastoralno djelovao. Uvijek je tražio nešto novo i zanimljivo, pisao je igrokaze, pjesme i poeziju. U vođenju administracije i župnih knjiga bio je izrazito precizan, a prema Nadbiskupiji je uvijek na vrijeme ispunjavao sve župne obveze. Bio je savjestan čovjek koji se nije predavao ni u trenucima bolesti. Neka ga zbog njegove pripravnosti Gospodin nagradi riječima: ‘Sjedi za stol slugo vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!’“, zaključio je.

Na kraju mise, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije dr. Nediljko Ante Ančić ukratko je prikazao život i rad mons. Bože Delića.

 In memoriam

Don Božo Delić

(1948.-2020.)

Don Božo Delić, sin oca Filipa i majke Franke (r. Nobilo), rodio se u Splitu u župi Sv. Križ 29. ožujka 1948. U obitelji je bilo četvero djece, tri brata i jedna sestra, a Božo je bio treće dijete po redu. Odgojen je u dobroj katoličkoj obitelji u kojoj su nikla dva duhovna zvanja. Njegov stariji brat Ante pošao je u svećenike pa je taj primjer očito potaknuo i Božu da pođe istim putem.

Nakon završetka osmogodišnje škole u rodnom gradu 1962. prijavio se u Nadbiskupijsko sjemenište u Splitu i primljen je kao sjemeništarac Splitske i makarske biskupije. Budući da su komunističke vlasti na šest godina bile zatvorile splitsko Sjemenište i Bogosloviju, tadašnji biskup Frane Franić bio je primoran svoje sjemeništarce i bogoslove slati u druge odgojne i školske ustanove u Hrvatskoj. Don Božo je s jednom skupinom poslan u Zagrebačko sjemenište na Šalatu gdje je završio prvi razred gimnazije. Nakon toga se vratio u Split i nastavio školovanje u ponovno otvorenom Sjemeništu i gimnaziji gdje je i maturirao.

U jesen 1966. prijavio se u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu kao svećenički kandidat i započeo filozofsko-teološki studij na ondašnjoj Teologiji u Splitu današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Tijekom studija i svećeničke formacije u Bogosloviji bio je pozvan na odsluženje vojnog roka. Sveti red đakonata podijelio mu je mostarski biskup dr. Petar Čule 19. ožujka 1972. u Splitu.

Nadbiskup Frane Franić zaredio je 29. lipnja te godine don Božu i još petoricu đakona iz toga godišta za svećenike u župnoj crkvi njegove rodne Župe Sv. Križa u Splitu. Budući da je svećeničko ređenje bilo krajem pete godine studija, mladomisnik don Božo godinu dana je vršio pastoralni praktikum u rodnoj župi kod župnika don Mije Vrdoljaka i pohađao još predviđena predavanja šeste godine te polagao propisane ispite.

Po isteku pastoralne godine imenovan je župnim pomoćnikom u istoj župi Sv. Križa u Splitu. Na toj službi kao župni vikar ostaje devet godina, a potom sedam godina kao župnik sve do 1988. Radeći pastoralno petnaest godina osobito se posvetio radu s djecom i katehizaciji mlađih uzrasta te počeo organizirati tečajeve pripreme za sakrament ženidbe. Imenovan je tajnikom nadbiskupijskog vijeća za pastoral obitelji.

Godine 1988. don Božo je premješten u konkatedralnu Župu sv. Petra ap. u Splitu koja je nakon posvete crkve i završetka stambenog dijela postala najveći pastoralni centar u gradu. U dekretu imenovanja za člana zbora župnika nadbiskup Franić piše: “Posebno Vam zahvaljujem na Vašem revnom katehiziranju djece i mladih, oživljavanju starih pučkih napjeva, konačnom uređenju župne crkve i dobivanju u cijelosti župske kuće”.

U župi sv. Petra don Bobo je djelovao šesnaest godina vršeći različite odgovorne službe i nastavljajući osobito one pastoralne aktivnosti na kojima je i do tada uspješno radio. U nekoliko mandata je obnašao službu župnika moderatora pastoralne djelatnosti u toj velikoj župi. Bio je dekan Katedralnog dekanata u razdoblju od pet godina. Zbog istaknutih pastoralnih zasluga Sveti Otac ga je 2000. imenovao monsinjorom njegove Svetosti. Među prvima u gradu Splitu vodio je zaručničke tečajeve koji su se počeli redovito održavati u konkatedralnim prostorima. Pastoralno je uspješno radio i s mladima, osnovao vokalno instrumentalni sastav, sam je svirao neke instrumente i pisao pjesme koje je njegov kolega mo don Šime Marović uglazbio. Tako je modernu glazbu uključivao u liturgijska slavlja.

Godine 2004. nadbiskup Marin Barišić don Božu je imenovao župnikom župe Kaštel Kambelovac. U toj je župnoj zajednici Kaštelanskog dekanata don Božo nastavio svoj vrlo zauzeti pastoralni rad. Bio je pedantan i angažiran pastoralac. Za svoje redovite pastoralne dužnosti uvijek se savjesno pripremao i sve detaljno isplanirao, bilo da se radi o nedjeljama i blagdanskim misnim slavljima, bilo vjeronauku za školsku djecu, pouke prvopričesnika i krizmanika za primanje sakramenta, ili u pripremama za velike župne blagdane. Volio je i njegovao ljepotu, urednost i dostojanstvo liturgijskih čina.

Svakoj od triju župa u kojima je kao svećenik po petnaestak godina djelovao, dao je svojom zauzetošću prepoznatljiv duhovni pečat. Osim raznovrsnog pastoralnog rada sa svojim župljanima na duhovnom i vjerskom planu brinuo se i o crkvenim objektima. U Kambelovcu je uredio župnu crkvu, obnovio župnu kuću i sredio okoliš na livadi pokraj crkve na kojoj se održavaju i brojna kulturna događanja. Vjernici su ga cijenili i poštivali zbog njegove svećeničke zauzetosti u radu i njegove skromnosti u osobnom životu. Grad Kaštela mu je 2018. dodijelio nagradu “za humanost i promicanje kršćanskih vrijednosti”.

Don Bobo – tako su ga zvali – imao je nedjeljom i blagdanima vrijednog pomoćnika don Josipa Periša. Ta je pomoć osobito dobrodošla kad su se prošle godine pojavile zdravstvene tegobe. Don Bobo se pripremao za bolnicu i dogovarao s liječnicima termin operacije. No u tome ga je smrt preduhitrila. Preminuo je iznenada u nedjelju 24. svibnja u popodnevnim satima dok se automobilom vraćao iz Splita u Kaštela. Otišao je Bogu svome u 73. godini života i 48. godini svećeništva.

Gospodin Isus Krist – Vječni svećenik koji ga je pozvao u svećeničku službu da naviješta Evanđelje, posvećuje ljude i upravlja povjerenom zajednicom neka ga sada nakon zemaljskog putovanja primi sebi, suobliči ga slavnome tijelu svome i privede ga u radost vječnog blaženstva u nebu. (N. A. Ančić)