Svećenik Banjolučke biskupije mons. Lukenda preminuo je 31. listopada u 77. godini i 51. godini svećeništva, izvijestila je Tiskovna agencija Banjolučke biskupije.

Uz veliki broj vjernika, rodbine, prijatelja i skupine vjernika iz Poljske, misi su nazočila dvojica svećenika Srpske pravoslavne Crkve, glavni imam MIZ u Prnjavoru te prnjavorski gradonačelnik. Svi oni biranim su se riječima oprostili od svoga sugrađanina koji je, kako su istaknuli u svojim govorima, 35 godina, unatoč teškim vremenima, njegovao ekumenizam i dijalog, radio na zajedništvu i pomirenju. Duhovnu blizinu i sućut izrazili su nad/biskupi Biskupske konferencije BiH te porečki i pulski biskup Ivan Štironja, nekadašnji nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini, koji je istaknuo posebnu ljubav i brigu pokojnog svećenika Lukende za misije. Uime kolega svećenika od pokojnog mons. Lukende se prigodnim govorom oprostio njegov dugogodišnji prijatelj, umirovljeni svećenik mons. Anto Orlovac, a uime župne zajednice Renata Boras.

Mons. Orlovac istaknuo je da je životni put mons. Lukende počeo 29. veljače 1948. u Barlovcima, u brojnoj obitelji Ilije Lukende i Marije rođ. Lopar. Bio je najmlađe od desetoro djece. Školovanje je počeo u Barlovcima, Trnu i Dragočaju (1955.-1963.), a onda je otišao u Zagreb i Đakovo gdje je, pripremajući se za svećeničko zvanje, završio sjemenišnu gimnaziju (1963.-1967.), a nakon mature 1967. godine i odsluženja vojnoga roka, u Đakovu je završio i filozofsko-teološki studij (1969.-1974.). Na Petrovo 29. lipnja 1974. kao prvoga u novoj banjolučkoj katedrali za svećenika ga je zaredio blagopokojni biskup Alfred Pichler. Mladu misu proslavio je u Barlovcima 7. srpnja 1974.

Kao svećenik najprije je dvije godine bio kapelan u Župi Pohoda BDM u Banjoj Luci (1974.-1976.), a onda je godinu dana obavljao različite poslove u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, a kraće vrijeme pomagao je, kad je trebalo, u nekoliko župa, među njima i u Prnjavoru.

Zatim je 12 godina (1977.-1989.) bio desna ruka biskupu Alfredu Pichleru: njegov tajnik, kancelar, vozač, rektor katedrale, ekonom biskupije, urednik Okružnica, službenog glasila biskupske kancelarije.

Dana 24. kolovoza 1989. godine razriješen je svih službi u Biskupskom ordinarijatu i imenovan župnikom u Prnjavoru, odakle je u više navrata povremeno upravljao i susjednim župama Kulaši i Dragalovci (1992.-1993.), zatim (1999.) te (2005.-2008.). Oko pet godina upravljao je čak i župom Derventa u susjednoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sve dok tamo 1997. nije došao župnik. Ustrajao je unatoč svim opasnostima za vrijeme ratnih zbivanja. Osim prnjavorske župe njegovoj stalnoj brizi bili su povjereni i malobrojni preostali vjernici u čak sedam ugaslih župa: Devetina, Gumjera, Kunova, Novi Martinac, Rakovac, Stara Dubrava i Šibovska. Prnjavorskoj župi darovao je 35 godina svoga svećeničkog života i djelovanja, za što su mu župljani posebno zahvalili 14. rujna priredivši u filijali Štivoru svečanu proslavu zlatnog misničkog jubileja i ove visoke obljetnice župnikovanja u toj župi.

Proživio je ratna stradanja, a posljednjih godina doživio i teže zdravstvene tegobe, ali nije odustajao. Obnašao je i niz drugih važnih svećeničkih službȃ u biskupiji: bio je dekan Prnjavorskog i Bosanskogradiškog dekanata u više mandata. Bio je dugi niz godina vrlo zauzet biskupijski povjerenik za misije, član nekoliko biskupijskih vijeća: Vijeća za obitelj, Svećeničkog i Konzultorskog. U Banjoj Luci bio je aktivan u obnovi katedrale, sa svojim župljanima gradio je župni pastoralni centar u Prnjavoru (2000.-2003.), obnavljao župnu crkvu, iznova podigao brojne srušene kapelice po grobljima prnjavorske župe.

Gradio je ustrajno i revno živu Crkvu Kristovih vjernika, svjedočeći riječju i primjerom širinu svoga svećeničkog srca. Priredio je i tiskao u tu svrhu i Mali molitvenik i katekizam (2009.).

„Sve si ljude prihvaćao otvoreno i radosno, vedro i s karakterističnim humorom, a i oni Tebe: i katolici rimskog i istočnog obreda, i pravoslavni, i muslimani, i oni koji nisu vjernici. A i oni Tebe; da nisi zar bi ostao ovdje punih 35 godina? Za svoj uzoran i zaslužan svećenički život odlikovan si 1997. godine od svetog pape Ivana Pavla II. počasnim naslovom kućnog kapelana Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Uvijek si bio tih, nenametljiv, ali ustrajan i žilav radnik u vinogradu Gospodnjem, ne štedeći truda i znoja, pa ni vlastitoga zdravlja. Svima si bio dobrohotan, sve s ljubavlju susretao, svakom se susretu iskreno veselio. Hvala Ti na tome, a dobrom Bogu slava i hvala što nam Te je darovao. A ja Ti kao Tvoj dugogodišnji prijatelj želim posebno zahvaliti na svemu prijateljstvu, suradnji i pomoći. Kao vrstan poznavalac materinskog hrvatskog jezika pomogao si mi u lektoriranju brojnih mojih knjiga i drugih tekstova. Božji je blagoslov imati takva čovjeka uza svoj životni put“, zaključio je mons. Orlovac.

Mons. Lukenda ukopan je na banjolučkom gradskom groblju sv. Marka.

Misu zadušnicu u koncelebraciji s oko 20-ak svećenika i u zajedništvu s banjolučkim biskupom Željkom Majićem i umirovljenim banjolučkim biskupom Franjom Komaricom u kapelici sv. Marka predvodio je prije ukopa umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Uz članove obitelji, rodbinu i prijatelje, na misi su sudjelovale brojne redovnice te vjernici Župe sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru, gdje je pokojni svećenik Vlado bio dugogodišnji župnik, kao i vjernici Banje Luke gdje je u službi župnoga vikara i djelatnika Ordinarijata djelovao 15 godina.

Od mons. Lukende se uime svećenika oprostio generalni vikar mons. Karlo Višaticki te nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini mons. Luka Tunjić.

Govoreći o životnom putu mons. Lukende, biskup Majić u homiliji je rekao: „Izabrao Te Bog za njegovanje nečega što je u čovjeku najvrjednije, nepropadljivo – što vječno traje. Dok su se drugi zauzimali za čovjekovo smrtno tijelo na ovome svijetu, Ti si Bogu odgovorio svom dušom svojom i svim srcem svojim i dao se na povjerenu zadaću da čovjeka Božjim zakonom i riječju produhovljuješ za život besmrtni, sakramentom ispovijedi od svakoga grijeha čistiš, Euharistijom hraniš, savjetom učiš, životom vodiš. Da ona neprocjenjiva, nevidljiva i besmrtna duša čovjeku bude vidljiva; da njezinu vrjednotu upozna jednako prvopričesnik i krizmanik, zaručnik i zaručnica, otac i majka, zdravi i bolesni, pravednici i grješnici. Uvjeravao si ljude, poput Gospodina Isusa, jednako s propovjedaonice i iz ispovjedaonice, da se duša u nevoljama jača, u poniženjima čeliči, kao zlato na taljiku tali. I da nam se svom dušom boriti te u neprolaznim načelima biti nepopustljivi, s poniznima velikodušni, sa silnicima dostojanstveni, sa zlom odrješiti! A Tvoja riječ nije bila mjed koji ječi ili cimbal što zveči. Jer sve što si druge učio i sam si proživljavao. I sam si prošao ratne muke, gledao kako neke od kolega ubijaju, a vjernici grobove pune ili vjekovna ognjišta pod prisilom napuštaju. Bogu hvala, nisi se savijao, nego si uspravan i postojan na nogama hrabro ostao.“

Biskup Majić istaknuo je da su po misijskom zauzimanju mons. Lukende u svojstvu povjerenika i ravnatelja Papinskih misijskih djela u Banjolučkoj biskupiji mnogima otvorena vrata vjere po sakramentu krštenja, ali i pružena pomoć u nemalim tjelesnim potrebama od kruha i ruha, preko krova nad glavom, do škola i bolnica. „Hvala Ti, dragi Vlado, na svemu dobru koje si učinio, a koje je Bog upisao u knjigu životu“, zaključio je biskup Majić.