Misu zadušnicu u samostanskoj crkvi Kraljice svete krunice u Sarajevu predvodio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata BiH mons. Tomo Vukšić uz koncelebraciju katedralnog župnika i sarajevskog dekana preč. Mate Majića, rektora crkve Kraljice svete krunice vlč. Sandra Jurešića i još 11 svećenika. Na misi su sudjelovali braća i sestre pokojne sestre Lidvine Milidrag, Marijan, Jela, Janja i Mara s obiteljima i ostala rodbina koji su došli iz Vidovica i Austrije te brojne redovnice Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje Providnosti na čelu s provincijalnom glavaricom s. Gordanom Igrec iz Zagreba, a pridružili su im se redovnice drugih kongregacija i drugi vjernici. Mnogi nisu mogli doći zbog ograničenja u vrijeme aktualne pandemije koronavirusa. Sestre Kćeri Božje ljubavi čitale su čitanja i molitvu vjernika te otpjevale prigodni psalam i animirale liturgijsko pjevanje.

Na početku propovijedi nadbiskup Vukšić pozdravio je, uime vrhbosanskog nadbiskupa metropolita kardinala Vinka Puljića i u svoje ime, sve nazočne te rodbini pokojne s. Lidvine i svim sestrama Družbe Kćeri Božje ljubavi izrazio najiskreniju sućut u povodu njezine smrti. Kazao je da je vrlo znakovito i bogato snažna poruka da su smrt, sprovodni obredi i misa za pokojnu s. Lidvinu upravo uoči svetkovine Uzašašća Gospodinova, dok još uvijek cijela crkvena zajednica živi u uskrsnom vremenu, te izrazio uvjerenje da je to velika utjeha svima koji su ožalošćeni smrću pokojne s. Lidvine. Podsjetivši da je po svom uzašašću Isus „prethodnica, prvina, svih ljudi čiji je spasitelj“, odnosno da „nije samo došao među ljude, nego je došao po ljude, to jest, došao po nas da i mi ‘uzađemo’“, naglasio je da ovozemaljski život za vjernike zapravo predstavlja „produljeno čekanje njihova uzašašća u život vječni“. „I znademo da to nikako nije pasivno očekivanje, niti to smije biti. Jer ovaj svijet, ako ga se vidi na kršćanski način, jedna je velika čekaonica ljudskoga roda, u kojoj bi ljudi morali biti na stalnoj usluzi jedni prema drugima“, posvijestio je nadbiskup Vukšić.

Primijetivši da se život svakoga čovjeka može usporediti s knjigom koja ima naslov ‘Idemo u nebo’, nadbiskup Vukšić istaknuo je da se radi o knjizi koju svatko na početku života dobije „doslovce praznu, ukoričenu i posvema neispisanu, i koju svatko tijekom života treba ispisati na način da pokaže, govorom i djelima, da mu je nakana ozbiljna i da mu je zaista stalo da tu nakanu ostvari“. Izrazio je uvjerenje da je pokojna s. Lidvina tijekom zemaljskoga života, dok je čekala svoj odlazak u vječnost, sve učinila što je bilo u njezinoj moći da, kao kršćanska vjernica i redovnica, uvijek bude na ispravnu putu. Kazao je da su s. Lidvinu poznavali kao skromnu, samozatajnu i uslužnu redovnicu koja je uvijek bila spremna činiti dobro te istaknuo da je vrlo lako bilo zapaziti da je bila vrlo radosna u svom redovničkom zvanju. „Dok molimo Gospodina Boga da pokojnoj s. Lidvini dadne pozitivnu ocjenu za njezinu životnu knjigu i nagradi je životom vječnim u svojoj blizini, zahvaljujem joj i za sve usluge koje je, još kao djevojka prije stupanja u samostan, učinila djelujući u našoj Bogosloviji“, kazao je u zaključku homilije nadbiskup Vukšić.

Na kraju mise riječi oproštaja od pokojne s. Lidvine uputila je provincijalna glavarica s. Gordana Igrec koja je kazala da je s. Lidvini Gospodin „u svom božanskom planu u posljednjim danima njezina života poslao križ bolesti i patnje“, ali i „snagu da taj križ s Isusom nosi i iznese do vrhunca Kalvarije i da svoj smiraj nađe u nebeskoj domovini, pripravljenoj za nju od postanka svijeta“. Nakon što je ukratko pročitala njen životopis, glavarica s. Gordana kazala je da je s. Lidvina svoj redovnički život proživjela u apostolatu dobre i predane domaćice i kuharice u različitim sestarskim zajednicama Kćeri Božje Ljubavi: u Sarajevu, Tuzli, Bistrici, Novom i Starom Travniku i u župnim kućama u Vitezu i Garčinu. Istaknula je da je zahtjevni posao u kuhinji s. Lidvina radila savjesno i s ljubavlju, ne ograničavajući se samo na svoje obveze, nego pomažući gdje god je stigla. „Bila je izvrsna kuharica, uredna i maštovita u pripremi jela. Uza sve poslove nije zanemarila i duhovnu dimenziju. Svu svoju aktivnost temeljila je na bogatim susretima s Gospodinom u molitvi. Posebno je blaženim Drinskim mučenicama i s. Luki Liengitz preporučivala svećenike nositelje i širitelje Kristove riječi, koje je duboko cijenila“, kazala je s. Gordana koja je podsjetila da je s. Lidvina proživljavala mnoge kušnje, među kojima najveću u opkoljenom Sarajevu kada ju je na ulici 5. studenoga 1992. snajperist pogodio u desnu ruku. Podsjetila je da je s. Lidvina s velikom ljubavlju kuhala za Odbor Drinskih mučenica za vrijeme priprave za njihovu beatifikaciju te ispričala kako je znala zadiviti svojom jednostavnošću i dubokim poštivanjem svake osobe. Opisala je potom jednomjesečnu Kalvariju koju je s. Lidvina prošla kada je oboljela od posljedica zaraze koronavirusom zbog čega je smještena na liječenje u Opću bolnicu „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ u Sarajevu. Kazala je da su se sestre diljem Provincije ujedinile u molitvi za njezino ozdravljenje te da su se služile mise na tu nakanu. Ispričala je da se u osobnom kontaktu sa s. Lidvinom putem SMS poruka isticala njena duboka želja da se Bog proslavi u ovoj bolesti kao i njezina zahvalnost Gospodinu za sve.

Na kraju govora s. Gordana zahvalila se s. Lidvini za više od 30 godina služenja Gospodinu kao Kći Božje ljubavi, i to najviše na prostoru BiH iz koje je potekla, a za koju je, kako je rekla, s. Lidvina puno voljela, molila i postila. Izrazivši uvjerenje da će to nastaviti i u vječnosti, kazala je da je s. Lidvina bila osoba velikoga srca koja će u trajnom sjećanju ostati „svojom vedrinom i toplim osmjehom“.

Sprovod na groblju sv. Josipa u sarajevskoj četvrti Koševo predvodio je generalni tajnik Biskupske konferencije mons. Ivo Tomašević zajedno sa župnikom Majićem koji je uputio izraze sućuti. U kratkom obraćanju tajnik Tomašević je podsjetio na Isusove riječi: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta“ (17,20,24). Potaknuo je sve na molitvu za pokojnu s. Lidvinu da je Gospodin primi za svoj nebeski stol i da gleda Kristovu slavu. Podsjećajući da je Isus nazvao sebe kruhom živim koji je s neba sišao, pozvao je na molitvu da nebeski Zaručnik nagradi vjernost s. Lidvine u redovničkom življenju i djelovanju i njezino neumorno i samozatajno pripremanje kruha i hrane i otvoreno srce za gladne, bolesne i druge ljude u potrebi.

Od pokojne s. Lidvine oprostio se i župnik njezine rodne župe Vidovice vlč. Josip Senjak koji je istaknuo da je s. Lidvina uvije bila nasmijana: „S. Lidvinu poznajem više od 20 godina. Ne znam da sam je ikad vidio bez osmjeha na licu. Jedna je od rijetkih sestara koja je redovito dolazila u Vidovice. Nikad se nije dogodilo da poslije mise ne dođe pozdraviti župnika. Odisala je uvijek radošću koja je pokazivala da se ostvarila u svome redovničkom zvanju. Nedostajat će svojim najbližima, svojim sestrama zajednice Kćeri Božje ljubavi, a nedostajat će i meni sigurno kao i mnogim drugima. Kroz patnju u posljednjih mjesec dana prošla je ovozemaljsko čistilište. Neka joj Gospodin udijeli vječni mir i radost čiji smo predokus kod naše Mande osjetili već ovdje na zemlji. Draga Lidvina, u raj poveli ti anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem. Počivaj u miru“, poručio je župnik Senjak.

Sestarska zajednica na Banjskom Brijegu na čelu s kućnom poglavaricom s. Ljiljom Marić ugostila je nakon mise i sprovoda sve nazočne u blagovaonici Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“ u Sarajevu.

Sestra Lidvina, krsno Manda, rođena je 13. siječnja 1960. u bosanskoj Posavini u selu Vidovice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kao prvo dijete oca Franje i majke Kate rođ. Pejić. Krštena je u župnoj crkvi Sv. Vida mučenika u Vidovicama i dobila ime Manda, a odrastala je uz još dva brata i tri sestre u vrijednoj i pobožnoj obitelji Matanović. Na čvrstim temeljima vjere koje su joj usadili plemeniti roditelji razvijala je i nadograđivala svoj redovnički život. Prije odlaska u samostan, kao punoljetna djevojka bila je zaposlenica u sarajevskoj bogosloviji, te se povezala sa sestrama u Sarajevu. Uz ustrajnu molitvu i tihi rad sazrijevalo je i raslo njezino duhovno zvanje, te je u dvadesetoj godini života 2. prosinca 1980. došla u Zagreb u kandidaturu Družbe Kćeri Božje ljubavi. Nakon dvije godine na blagdan Gospodnjeg preobraženja (6. kolovoza 1982.) s deset postulantica primljena je u novicijat u Granešini i dobila ime s. M. Lidvina. Prve redovničke zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti položila je na blagdan Majke Divne, 5. kolovoza 1984. u Granešini, a pet godina kasnije i doživotne. Sestra Lidvina redovnički život proživjela je u apostolatu dobre i predane domaćice i kuharice. Već kao novakinja druge godine premještena je u zajednicu Majke Divne u Split za dvorenje starijih i nemoćnih osoba, a potom je radila u Franjevačkom samostanu na Kaptolu 9 u Zagrebu u praonici rublja. Ipak najveći dio života apostolski je djelovala kao kuharica u različitim zajednicama: u Sarajevu, Tuzli, Bistrici, Novom i Starom Travniku i u župnim kućama u Vitezu i Garčinu. Zadnja postaja bila joj je zajednica Majke Franziske Lechner u Kaknju gdje je uz kuhinjski i domaćinski posao obnašala i službu predstojnice.