Pogrebne obrede i misu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić uz sudjelovanje desetak svećenika, nazočnu rodbinu i vjernike.

U nagovoru na groblju nadbiskup Hranić je rekao: „Riječ Božja nam na usta sv. Pavla danas na kraju zemaljskoga hoda vlč. Adama Boričića, govoreći o tijelu, poručuje: ‘Sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno; i kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga!’ Govoreći o uskrsnuću, sv. Pavao se služi slikom iz vegetacije u prirodi. Kaže: Gledajući golim okom, čini se da zrno posijano u zemlju, u zemlji umire. No, nešto kasnije, to isto zrno pojavljuje se preobraženo u prekrasnu klicu života. Bog svakom sjemenu daje njegovo tijelo i ono se pojavljuje s druge strane te nastavlja živjeti kao uskrslo”.

Povezujući čitanje i evanđelje iz obreda sprovoda nadbiskup je rekao: „Pavlov odgovor u cjelini još je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija riječ o uskrsnuću tijela. ‘Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo’. Čini se da ta rečenica sv. Pavla zauzima u njegovu tekstu otprilike isto mjesto koje pripada tvrdnji sv. Ivana u današnjem evanđeoskom odlomku: ‘Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa’. I jedan i drugi tekst idu za tim da rasprave kršćanski realizam ‘tijela’. Ivan naglašava realizam sakramenata, to jest realizam Isusova uskrsnuća po kojemu je Isusovo uskrslo tijelo prisutno u euharistijskim prilikama kruha i vina, te tako i mi u sv. pričesti primamo Kristovo tijelo i njegovu krv te se tako i u nama nastanjuje dinamizam i snaga njegova uskrsnuća”, te je zatim nastavio: „Obojica naučavaju – ne uskrsnuće tjelesa, nego uskrsnuće osoba; drugovrsnost uskrslog života koji je plod Božjega zova i dar Božji po muci, smrti i uskrsnuću utjelovljenoga Sina Božjega Isusa Krista. A ono što zovemo ‘sudnjim danom’ bit će potpuno ostvarenje, produhovljenje i pobožanstvenjenje svakoga od nas ljudi, koji smo stvorenja njegove ljubavi. Vlč. Adam je primio tu vjeru, u njoj je živio, u njoj je umro i mi ga sahranjujemo u toj istoj vjeri”, zaključio je nadbiskup Hranić.

Nakon pogreba uslijedila je misa zadušnica za vlč. Boričića u župnoj crkvi u Cerni koju je predvodio nadbiskup Hranića uz koncelebraciju mjesnog župnika Krešimira Jukića, kancelara Nadbiskupijskog ordinarijata vlč. Drage Markovića, tajnika Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoja Lackovića, mons. Luke Strgara, kanonika Prvostolnog kaptola te vlč. Filipa Perkovića, župnika Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja iz Sarvaša gdje je pokojni vlč. Adam dugo djelovao kao župnik.

Na kraju misnoga slavlja oproštajni govor uz izraze sućuti uime vjernika Župe Sarvaš izrekao je župnik Filip Perković. U uspomeni te župe je ostala briga, predanost i zauzetost župnika Adama za Župu Sarvaš gdje je proveo 15 godina, istaknuo je vlč. Perković. Posebno je ostao u sjećanju po pokretanju projekcija biblijskih filmova, što je 70-tih godina bila novost i izraz njegove kreativnosti. Vlč. Filip je nadalje rekao kako se stariji župljani Sarvaša sjećaju vlč. Adam te ističu i njegove kulinarske sposobnosti u pravljenju kolača “gužvare” koju je rado spremao svojim župljanima za susrete. Nadbiskup Hranić je zahvalio župniku Perkoviću na obraćanju uputivši svima poziv na promišljanje „kako mi živimo i za koga živimo?“. „Budimo mudri upravitelji usred zemaljskih zaduženja i briga. Neka pred nama sjaji onaj konačni cilj našega života, vječni život s Bogom, pa će cijeli život dobiti smisao i ljestvicu vrijednost. Zemaljske stvari ne gube svoju vrijednost, ali ih znajmo relativizirati u svijetlu onoga konačnog cilja. Za evanđeoske vrijednosti je živio i pokojni vlč. Adam jer su one trajne i neprolazne. Tako živjeti nam daje snagu i da oprostimo i gradimo veze ljubavi i zajedništva među ljudima, prepuštajući sud Bogu”, zaključio je nadbiskup.

Misu je skladnim pjevanjem animirao župni zbor iz Cerne.

Životopis vlč. Adama Boričića (iz sprovodne homilije nadbiskupa Hranića)

Rodio se 29. svibnja 1940. godine ovdje u Cerni od oca Ilije i majke Anke rođ. Kesegić. Poslije prva četiri razreda osnovne škole koje je pohađao 1947.-1951. ovdje u Cerni, današnje više razrede osnovne škole, nekada nižu gimnaziju, nastavio je pohađati u Vinkovcima od 1951. do 1955. godine. Sa željom da postane svećenik javio se biskupu u Đakovo i bio je poslan u dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalatu. Po završetku prva dva razreda gimnaziju je nastavio na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu i ondje je maturirao 1959. godine. U Đakovu je nastavio i studij teologije, kojega je prekinuo odlaskom u vojsku, vratio se i studij je završio 1965. godine. Na Petrovo 1965. tadašnji biskup Stjepan Bauerlein zaredio ga je u katedrali u Đakovu za svećenika. Ovdje je slavio svoju mladu misu. Nekoliko mjeseci bio je kapelan u današnjoj konkatedrali u Osijeku i ujesen već iste 1965. godine bio je imenovan upraviteljem župe u Radikovcima kod Donjeg Miholjca. Ondje je ostao sedam godina. A onda je nadošlo krizno razdoblje njegova života u kojemu je bio suočen s različitim kušnjama, ali to je bilo i razdoblje novog traženja Gospodinova lica i produbljenja vlastite vjere u njega. Kroz dvije godine bio je kapelan u Brodskom Varošu, pa godinu dana u Podravskim Podgajcima te je 1976. godine bio imenovan župnikom u Sarvašu. Ondje je kao župnik proveo 15 godina. No, početkom rata 1991. godine župna crkva u Sarvašu bila je rušena za potrebe Novosadske Televizije, pred njihovim kamerama. Te su snimke puno puta obišle ne samo Hrvatsku, nego i svijet. Vlč. Adam postao je zajedno sa svojim župljanima prognanik. Odlučio je otići u Njemačku i ondje je od 1992. godine prihvatio službu dušobrižnika u Župi Grünsfeld-Wittighausen u Nadbiskupiji Freiburg. Na toj je službi ostao pet godina, a onda se u životnoj dobi od 57 godina, zbog narušenoga zdravlja, 1997. godine morao povući iz redovite službe. Uspio je na temelju liječničke dokumentacije dobiti skromnu mirovinu, te je do svoje smrti 8. siječnja ove godine, kroz posljednjih 25 godina svoga života i svećeništva, kao umirovljeni svećenik, rado pomagao svećenicima dekanata Tauberbischofsheim. Oporučno je poželio biti kremiran i pokopan u svojoj hrvatskoj domovini, u ovu slavonsku zemlju, u svojoj rodnoj Cerni.