Sprovodne obrede predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s riječkim nadbiskupom koadjutorom i apostolskim upraviteljem Dubrovačke biskupije Matom Uzinićem i svećenicima Gospićko-senjske biskupije. Prije polaganja lijesa u grobnicu prigodnim govorom oprostio se nadbiskup Uzinić uime Riječke nadbiskupije u kojoj je vlč. Jurković djelovao za vrijeme Riječko-senjske nadbiskupije. Nadbiskup Uzinić pročitao je izraze sućuti riječkog nadbiskupa metropolita mons. Ivana Devčića. „Vlč. Jurković volio je svoje vjernike, rado ih susretao i primao, jednako starije kao i mlađe, djecu i mlade kao i odrasle. Možemo reći da je doista bio svećenik od ljudi za ljude: pristupačan, susretljiv, suosjećajan, razgovorljiv. Rado se družio s mladima i djecom, kao i sa starijima i bolesnima. I meni je pomagao savjetom i podrškom na mom putu prema svećeništvu, a poticao je i druge mladiće da se odazovu Gospodinu ako osjete da ih zove u svetu službu. U svakoj je kući bio dobrodošao. Vjernicima Krasna bila je posebno draga njegova briga za uređenje i uljepšavanje crkava. Slično je bilo i u susjednom Kuterevu, župi koja mu je također bila povjerena i koju ni u kojem pogledu nije zanemarivao, iako nije u njoj stanovao. Imao je veliku pomoć u majci koja se brinula o domaćinstvu, kao i u sestrama. Obnavljao je Svetište Majke Božje na Krasnu i župnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog, u kojoj je u apsidi dao izraditi veliku fresku koja prikazuje sv. Antuna Padovanskog, župnog zaštitnika, kako upućuje krasnarske vjernike i njihova župnika prema Marijinu svetištu povrh Krasna. Tako vjernici svaki put kad dođu u župnu crkvu susreću se s likom Gospe od Krasna i sa svojim zaštitnikom sv. Antunom Padovanskim, ali i s likom njihova nekadašnjeg župnika koji se sada preselio u kuću Očevu, odakle ih, vjerujem, i dalje iz pozadine prati na njihovu putu do cilja na koji je on upravo stigao, tj. u Kuću Oca Nebeskog i Nebeske Majke Marije. Nakon djelovanja u župama Krasno i Kuterevo, bio je premješten na područje sadašnje Riječke nadbiskupije gdje je službovao u pet župa: Divjake, Skrad, Grižane, Dramalj i Jadranovo. Vjernici tih župa, kao i cijeli kler naše Riječke nadbiskupije sjećaju ga se sa zahvalnošću i pamte ga kao jednu ljudima i kolegama izrazito blisku osobu. Poznato nam je da je pokojni svećenik Josip doživio i krizu na svom svećeničkom putu, koja ga je za neko vrijeme udaljila s tog puta, ali se naposljetku vratio na svećenički put i ustrajao na njemu sve do smrti. Molimo da mu Gospodin oprosti njegove grijehe i slabosti te ga pribroji društvu svetih pastira u svom Kraljevstvu, kako bi odatle mogao i dalje pratiti one kojima je kao svećenik služio na njihovu putu u Dom Očev, u koji je on, vjerujemo i nadamo se, već primljen. A mi ga nastavimo pratiti i Bogu preporučivati svojim molitvama“, napisao je nadbiskup Devčić.

Uime klera Gospićko-senjske biskupije prigodni govor izrekao je mons. Mile Pecić, dekan i župnik Slunja, rodne župe pokojnog vlč. Jurkovića. „Vlč. Joso Jurković odlučio se za svećenički poziv u teškim vremenima. Bila je to svojevrsna hrabrost. Zajedno s vlč. Perom Bogutom i biskupom Milom Bogovićem (sva trojica iz župe Slunj) pripremao se za služenje narodu u nenaklonjenom vremenu. Mladu misu slavio je u Slunju 7. srpnja 1963. godine. Bio je na župama Krivi Put, Krasno i Kuterevo, Divjake-Skrad, Bilaj i Lički Ribnik, Grižane, Dramalj, Jadranovo, Jablanac. Iz ovih je podataka razvidno da je prihvaćao poslanje koje mu je dodijeljeno. Imao je ideala i zanosa, ali upao je i prošao kroz trenutke krize i slabosti. Svećeničko zvanje nije kod ređenja završeno nego je u neprestanoj kušnji, sazrijevanju, vraćanju zanosa. Petar apostol u najtežem trenutku Isusove muke nije molio, spavalo mu se! Zatajio je Učitelja pred sluškinjom, ali je i zaplakao i slijedio Učitelja do mučeništva. Naš sud nije mjerodavan. Božje oko vidi u dubinu duše, u svijest i podsvijest i zato može donijeti sud. Ali Bog nije samo sudac nego i Otac milosrđa. Mojsije se zauzimao za svoj narod kad je narod okrenuo leđa Bogu. Upravo je zbog toga bio velik i drag u Božjim očima. Crkva moli za svoje sinove, pa i za grešnike. Ovdje okupljena Crkva i svećenici mole za svoga brata Josu. To je najljepše što možemo učiniti. Bože budi mu milosrdan“, rekao je mons. Pecić.

Biskup Križić je na koncu sprovoda uime pokojnog svećenika Josipa zahvalio svima koji su mu tijekom života bili dobri, njegovoj obitelji, subraći svećenicima, a na poseban način Riječkoj nadbiskupiji u čijem je Svećeničkom domu proveo 10 godina umirovljeničkog života.

Nakon ukopa, biskup Križić je u župnoj crkvi Sv. Josipa u zajedništvu s nadbiskupom Matom Uzinićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom Svetog Jurja, Starigrada i Jablanca i senjskim dekanom Silvijom Milinom, ekonomom Biskupije Nikolom Turkaljem, župnikom Korenice i prepoštom Senjskog kaptola Milom Čančarom, župnikom Senja Richardom Pavlićem, župnikom Otočca Tomislavom Šporčićem, župnikom Slunja Milom Pecićem, župnikom Švice Milom Rajkovićem i župnikom Brinja Josipom Tomljanovićem predvodio misu zadušnicu za pokojnog svećenika Josipa Jurkovića.

U propovijedi biskup Križić je rekao: „Kada se nađemo pred tajnom smrti uvijek se nameću pitanja: koji je smisao ljudskom životu? Ako život zbilja prestaje sa smrću onda mu je teško naći smisao. Jedan biblijski pisac, koji još nema spoznaje o uskrsnuću, dolazi do zaključka da je jednak svršetak životu čovjeka i životinje. Po njemu tu nema nikakve razlike. Svršetak im je isti: nestaju, bez obzira što čovjek, za razliku od životinje, u sebi to ne može prihvatiti i sa smrću se nikada ne miri. Onda se neizbježno nameće pitanje koji smisao ima mučiti se u životu, biti pošten, biti dobar, biti velikodušan, darežljiv… koja korist od svega toga? Zato taj isti biblijski pisac zaključuje da je u ljudskom životu sve ispraznost. On bi imao i pravo kada bi ljudski život završavao sa smrću. Pa i sveti Pavao s ovim se slaže kad veli da ako nema uskrsnuća ‘jedimo i pijmo jer sutra mremo’ (1Kor 15,32). To znači: čini što te volja, radi što hoćeš, uživaj i čini samo ono što je u tvom interesu, zašto bi se iscrpljivao za druge pa bila to i vlastita djeca? Istina da ljudski život ne završava smrću sve mijenja. Isus je svojim uskrsnućem pokazao svima da smrt nema zadnju riječ u životu čovjeka. Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego je stvor za vječnost. Stvoren je kao slika Božja. Bog želi da njegova slika bude uvijek s njim, ali želi da to bude i čovjekova želja. Ali na žalost čovjek se može opredijeliti i za smrt i distancirati se od svog Stvoritelja. Uvjet za vječni život su vrijednosti koje ne mogu umrijeti: ljubav, dobrota, velikodušnost, milosrđe, itd. To su vrijednosti koje u sebi nose snagu uskrsnuća. Pa i za Isusa se veli da je prošao zemljom čineći dobro. I zbog toga njegovo tijelo nije moglo ostati u grobu. Besmrtne vrijednosti koje je nosio u sebi bile su snagom njegova uskrsnuća. Tu je i snaga našeg uskrsnuća. Zato Isus veli u prispodobi koju smo čuli da nije ista sudbina ljudi koji su činili dobro i koji su činili zlo. Zato Pavao napominje kršćanima, kako smo čuli u prvom čitanju: ‘Svi ćemo stati pred sudište Božje (…) Svatko će od nas za sebe Bogu dati račun’. Tu nema iznimke i nema švercanja. Tu istinu ne smijemo zaboraviti. Isus nam je sa svom jasnoćom stavio pred oči gradivo za naš zadnji životni ispit. I važno nam je to gradivo dobrote i ljubavi naučiti na vrijeme. Poslije smrti vremena za učenje više nema. Zato sveti Pavao poručuje: ‘Dok imamo vremena činimo dobro svima’ (Gal 6,10). Ako bude tako onda se sigurno nećemo plašiti stati pred lice Božje. O pokojnom bratu svećeniku Josi ja ne znam puno. Kada sam došao za biskupa u Gospić on je živio u svećeničkom domu u Rijeci pa smo se rijetko susretali. Međutim ono što sigurno znam jest to da je i on narodu naviještao ove istine o ljudskom životu te vjeri i nadi u uskrsnuće. Uvjeren sam da se i sam, u svojoj ljudskoj krhkosti, spremao za susret s Gospodinom. Mi kod ove mise molimo Gospodina da mu bude milosrdan i blag, i podari mu mjesto svjetlosti i mira, mjesto u koje smrt i patnja nemaju pristup“.

Na kraju misnog slavlja biskup Križić još jednom je izrazio kršćansku sućut obitelji i rodbini pokojnog vlč. Jurkovića kao i zahvalnost domaćem župniku Milinu i svim njegovim suradnicima na pripremi dostojanstvenog posljednjeg ispraćaja vlč. Josipa Jurkovića.