Pokop Ivice Matešića Jeremije

Pogrebne obrede na groblju i misu zadušnicu nakon pokopa u arbanaškoj župnoj crkvi Gospe Loretske koju je za svog redovitog sakramentalnog života Matešić pohodio i gdje se utjecao zagovoru Gospe Loretske – Zonje jon, predvodio je arbanaški župnik don Petar Belina. 

Posljednji ispraćaj toga osvjedočenog velikana duha kojega su zvali ‘tribunom hrvatskih ratnika’ okupio je više tisuća ljudi iz Zadarske nadbiskupije, drugih krajeva Hrvatske i inozemstva. Prizor mnoštva ljudi pokazao je koliko je Matešić bio istaknut i značajan – po poštovanju koje je imao u javnosti, a po vlastitom habitusu bio je jednostavan i skroman. Neskroman je bio u potvrđenim djelima požrtvovnog služenja i ljubavi za Boga, domovinu i čovjeka. I nije bio brat samo svojim suborcima, Gardi hrvatskoj, kako je, prvim nazivom naše obrambene vojske u vremenu kada je HV stasavala, zvao braću hrvatske branitelje, među kojima je Matešić bio dragovoljac od 1991. g. u Domovinskom ratu. 

‘Oni su Hrvatska, njima je dugujemo’ misao je upravo Matešića koja je kao epitaf uklesana na mnogim spomenicima poginulim hrvatskim braniteljima, a nalazi se i na središnjem križu na Gradskom groblju u Zadru. To je i naziv knjige grupe autora o nestalima u Domovinskom ratu (2006.). 

O trajnoj povezanosti sa suborcima Jeremija je govorio za života ovako: „Dio nas je ostao tamo. Dio našeg duha je među ljudima i nabojem koji je tada vladao. Rat je ogroman medij i zaokuplja cijelo ljudsko biće: duh, misao, fizički napori. Ti se ljudi vežu. U jednom danu i trenu stekli smo brata za cijeli život. A nikad ga nisam poznavao. Sve se brzo odvija. Svi rasponi ljudske duše u jednom danu su iskazani. Sve je intenzivnije. Poginuli branitelji su uvijek uz nas. Kad treba nešto odlučiti, uvijek misli na te ljude i nećeš pogriješiti. Misliš ono što su oni razmišljali i savjest ti je čista. Nećeš pogriješiti ako odlučiš na način na koji su oni razmišljali. Od onih koji su s bojišnice stigli do bolnice, 97% ih je preživjelo. Ti ljudi su radili čudesa. Adrenalin je vjerojatno sprječavao sepsu. Imali smo više od 2000 ranjenih. Cijela moja ulica izginula je na Dračevcu, sedam ih je poginulo u jednom danu. Svi su htjeli dati doprinos. Čovjek u bolnici bi rekao ‘Daj mi pušku, idem natrag, nisam toliko teško ranjen’. To je bio taj entuzijazam, volja i želja da se brani domovina“. 

Matešić je bio čovjek biblijske, evanđeoske vjere. To je vidljivo u mnogim njegovim tekstovima, među kojima su neki kao zapis njegove osobne molitve u odnosu s Gospodinom u živoj dijaloškoj formi, kada u hrvanju svoga suosjećanja s bolima života, Bogu postavlja pitanja, a odgovore pronalazi u svjetlu križa, Raspetoga i Uskrsloga.  Bio je nježni ratnik, ali čvrst i odlučan. Sanjar s osjećajem za stvarnost, realist u neodstupanju od ideala, utkan u život i protkan svim stanjima života. Blaga duša njegove snage bila je opipljiva i vidljiva i u njegovim nasmijanim očima toploga pogleda, koje se nisu sramile muški zaplakati u ispraćaju njegovih suboraca. 

Matešićeva djela o proživljenome u Domovinskom ratu i iskustvima u poraću prožeta su duhovnošću i vjerničkim motivima, vođen vrijednosnim načelima. To je pisani ‘spomenik’ generacije odabranih i odazvanih branitelja slobode i hrvatske zemlje. Nazivi njegovih knjiga su Križ moje braće (1994.), Uskrs duše gardijske (1996.), S nama su! (1999.), Mir tebi gardo: evanđelje moje (2001.), Takvo zar bilo je lice tvoje (2004.), Naresla je trava (2007.) (posvećena generalu Anti Gotovini), Mi smo Zadar (2009.) – ratni dnevnici, memoari i dokumentaristika, Puče moj, što učini meni (2012.) i Pjesma garde hrvatske (2016.). Bio je član Društva hrvatskih književnika. Domaća kritika uspoređivala je Matešića s Hemingwejem, Marquezom i Gorkim.

Prema Matešićevim pričama ‘Zaboravljene bitke’, Ivica Božić snimio je igrani film ‘Oni su Hrvatska – njima je dugujemo’ (2017.). Svoju posljednju knjigu ‘Branitelji iz zadarskih Arbanasa u Domovinskom ratu’ izdanu za vrijeme njegove kratke bolesti, Matešić je želio predstaviti u sklopu manifestacije Dani Gospe Loretske u Arbanasima. Vjerno bi stajao uz kip Gospe Loretske na arbanaškoj župnoj proslavi.

Župnik Belina je na sprovodu pročitao brzojav sućuti vojnog ordinarija u RH Jure Bogdana, u kojem biskup izražava duboko poštovanje prema osobnosti Matešića. „S tugom sam primio vijest o smrti hrvatskog branitelja, časnika i književnika Ivice Matešića Jeremije kojega sam kao vojno-diplomatskog predstavnika RH upoznao dok sam bio rektorom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Svojom posebnošću i istaknutim ljudskim vrlinama, neposrednošću, vedrinom i blagom naravi, s lakoćom je pronalazio put do ljudskih srdaca. Hrvatski domoljub, častan, predan, ugodan i profinjen, karakteran, svoje nutarnje svjetove godinama je povjeravao čitateljima kao kolumnist i pisac, kao glas istine o Domovinskom ratu i glas branitelja, glas proroka našeg vremena. O tome sam se uvjerio čitajući više njegovih tekstova domoljubne tematike i tekstove o ratnim događajima, ali i o svakidašnjim strepnjama i nadanjima u kojima dominira jasnoća misli. Čista i jasna misao zaodijeva se u jednostavan izričaj, razumljiv svima. Pun je iskrenosti, suosjećanja i topline, ljubavi prema domovini koja je rođena u velikim porođajnim bolima, što nikad ne smijemo zaboraviti. Upravo je brzi zaborav zahvalnosti, ponosa i ushita u vrijeme Domovinskog rata bio razlog neprestane tjeskobe i tuge našeg dragog Ivice. Njegov je prerani odlazak veliki gubitak za obitelj, njegovo rodno mjesto, zadarski kraj, za sve koji su ga poznavali, za Hrvatsku. Častan i obiteljski čovjek, hrvatski branitelj i domoljub koji je svojim životom zadužio da ga se poštuje i pamti“ napisao je mons. Bogdan. Uz izraze kršćanske blizine „zbog velikog i iznenadnog gubitka“, vojni ordinarij je na dan pokopa Matešića služio misu za pokoj njegove duše. 

U svjetlu svoga nadimka, Jeremija, Matešić je svojim djelovanjem i čistoćom duše nastupao kao prorok, ukazujući na zavedenost i stranputice u hrvatskom narodu. Njegovi ukori poraza i previda u miru u Hrvatskoj, nekad i cinično formulirani, nisu vrijeđali ni omalovažavali, nego su ogolijevali stvarnost u istini, suočavali s činjenicama, poticali na preispitivanje i kajanje. 

Matešić je zračio toplinom, bio je emotivna osoba, i time živeći duh svoga imenjaka Jeremije, starozavjetnog proroka koji je jako emotivno doživljavao propast svoga naroda i zbog toga je patio. To je proživljavao i Matešić. I on je, poput proroka Jeremije, imao vrlo osoban odnos s Bogom i doživljavao ga kao prijatelja kojemu se može izjadati i sve reći. Potvrdio je to i Matešićev zapis u izvedbi dramske umjetnice Milene Dundov ispred mrtvačnice na groblju. „Tri brigade hrvatskih vojnika izvršile su suicid. Koga je to u ovom društvu briga? To su mladi ljudi u naponu snage. Riješio si mu mirovinu, ali nisi mu dao život. Ljudima nije trebalo dati mirovinu nego posao. Poslani su kući u četiri zida. Svaka nepravda danas dodatno ga ubija. Zašto je puknuo, a obranio je domovinu“, rekao je Matešić na gostovanju na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru (15. lipnja 2011. g.), ističući: „Nisu branitelji umrli od metka, nego na naivan način – od zaborava“.

U razgovoru s Ines Grbić u Verbumu tada, ukazao je i na potrebu strahopoštovanja pred Bogom upozorivši: „Totalitaristi u korijenu negiraju ljudsku slobodu. Jer su ozemljili Boga. Željeli su atribute Boga za sebe, za čovjeka. Tko se dira u atribute Boga, postaje diktator. Zlo uvijek nastupa bahato i sebično“.

Jeremiju su žalostila zastranjenja u iznevjernosti Bogu. „’Ko bi nam oprostio toliko grešaka? Nitko, nego sami Bog“ govorio je Matešić. Na spomenutom susretu u Verbumu je rekao: „I danas isti nose križ, a drugi su se izvukli ispod njega. Mnogima se hrvatska država dogodila. Niti su je htjeli ni željeli. Ti kojima se dogodila, izvukli su se. Mi smo prva pobjednička vojska kojoj je suđeno, ikad. Koja je to pobjednička vojska doživjela? A naš je rat najčišći u svijetu u zadnjih dvadeset godina, s najmanje kolateralnih šteta. Kažu mi to kolege i u svijetu. Svi su bili jedno, a netko nas je opet počeo dijeliti. Imaju interes, da se ne vide pravi problemi u državi“.

Kod kapele Gospe od sedam žalosti na Gradskom groblju, u riječi utjehe don Petar Belina rekao je da je za župnika u Arbanase došao prije četiri godine. „Ivicu sam upoznao već na prvom sprovodu kojega sam vodio, bilo je to par dana od dolaska u župu. Sretali smo se u crkvi svaku nedjelju. Često smo se susretali, pričali iskreno, ljudski, toplo, prijateljski. Često sam Ivici čestitao nakon sprovoda jer mnoge je Arbanase ispratio s ovog svijeta svojim posebno dirljivim, toplim, ljudskim, jednostavnim riječima. Riječima i načinom koji je samo Ivica znao. Pamtim ga kao čovjeka neizmjerne vrednote, vrline, velikodušnosti. Čovjeka koji je živio za drugoga. Tek je par mjeseci stariji od mene, opraštam se od vršnjaka. Uistinu je u najboljim godinama otišao između nas. Žalosni smo što Ivica više nije s nama, što Arbanasi gube tako vrlog sina, što se više s njim nećemo družiti, izmjenjivati uspomene, stvarati planove. Bili smo ponosni da smo ga među sobom imali, da smo ga poznavali, da smo se na dubini izvora njegove ljudskosti i njegovog izričaja napajali“, rekao je don Petar, istaknuvši da je Matešića resila „neizmjerna i duboka vjera u Isusa Krista uskrsloga“. 

„Ivica je živio sto na sat. Da nije, ne bi toliko toga u životu učinio. Kao da je imao nekakvu slutnju da neće doživjeti 90 godina, da ono što treba učiniti, mora učiniti brzo. Učinio je mnogo. I kao župnik, želim mu toplo reći: Ivice dragi, na svemu ti htio vala“ rekao je don Petar, poželjevši obitelji Matešić „Božju snagu da se nose s tim gubitkom, da se nadahnjuju na dubini njegove vjere u Božju dobrotu i ljubav, da žive njegovu ljudskost, kako je i sam živio i na njih prenio“. Istaknuo je i da su župljani svakog dana u arbanaškoj crkvi molili za njega dok je zadnja tri mjeseca bio u bolnici. „Neka ti dragi Bog kojega si toliko ljubio, uz svoju domovinu, podari vječni pokoj i mir. Neka te primi k sebi u nebo i nagradi vječnim životom“, zaključio je don Petar Belina.

Upravo je Jeremija redovito ispraćao branitelje na sprovodima nadahnutom riječi Božje utjehe. Uime branitelja, zapovjednika i generala, ispred mrtvačnice i odra s lijesom pokrivenog hrvatskom zastavom, dirljivi oproštaj uputio je Jeremijin suborac i sumještanin Danijel Kotlar, ratni zapovjednik. Životopis Matešića ispred mrtvačnice predstavila je Vlatka Vučić Marasović, pomoćnica pročelnice Ureda župana Zadarske županije. „Matešić je rođen 27. veljače 1959. u Arbanasima u težačko-radničkoj obitelji. Matešić je od samog početka agresije na RH bio na bojišnici. Nakon rata profesionalni život nastavio je u HV-u u vojnoj diplomaciji, u Italiji, Makedoniji, Albaniji i Kosovu. Ono što je, uz njegove ratničke dane, najviše odredilo Ivicu Matešića je njegov književni rad. Sve proživljeno na bojišnici, svu tugu, strah, nemoć, ali i hrabrost, ponos, ustrajnost, Đovani je prelio u početku u kolumne u Narodnom listu, zatim u zbirke kratkih proznih tekstova, priča, komentara, eseja, reportaža. U kasnijim knjigama tematika je postala i poslijeratna, no uvijek s refleksijom na život hrvatskih branitelja, uvijek s istinom, neiscrpnom temom Domovinskog rata, hrvatskih vojnika, vitezova, dragovoljaca, branitelja, čerčilovski polazeći od teze: „U ratu – odlučnost. U porazu – prkos. U pobjedi – velikodušnost. U miru – dobra volja“. Živio je u svojoj zajednici okrenut obitelji i Crkvi, slaveći Zonju jon, moleći je za duše poginulih suboraca“, rekla je Marasović.

Vesna Matešić, suradnica ‘učitelja i prijatelja’ Jeremije u organizaciji mnogih događaja i tribina, u oproštajnom slovu rekla je da je Matešić „gledao pogledom prema beskraju. Kao simbol volje, htijenja i hrvatskog vremena, ostavio je za sobom sjećanja na junaštva svojih postrojbi, sjećanja na život, pun, osmišljen, završen. Taj čovjek bio je domovina u vremenu punom bitaka, streljiva, zbjegova i meteža. Noćima i danima što graničili su sa zorom i zalaskom sunca, bez odmora i spavanja, bio je predan djelu, istrošen u zbilji Hrvatskoj. Čovjek uronjen u domovinu, ostvaren, uvijek svima spreman pomoći“, rekla je Matešić, nazivajući Jeremiju „ratnikom s oružjem, perom i pumpicom“. Naime, Matešića ni astma od koje je bolovao, nije spriječila kao mogući izgovor u želji da brani domovinu niti ga je omela na njegovom ratnom putu.

Nakon izbora 1990. g., Matešić je s brigadirom Danijelom Kotlarom utemeljio nenaoružane odrede MZ Arbanasi i Ričine čiji je bio dozapovjednik. Matešić je bio pomoćnik zapovjednika 7. domobranske pukovnije i pomoćnik zapovjednika Zbornog mjesta Zadar. God. 1996. postaje djelatni časnik na Zrakoplovnom vojnom učilištu Rudolf Perišin u Zemuniku, a 2001. g. završio je Zapovjedno-stožernu školu Blago Zadro u Zagrebu kao IX. naraštaj. 

Bio je vojni izaslanik RH u Italiji, (2005.-2008.), prvi hrvatski polaznik Visokih studija obrane Talijanske Republike. Magistrirao je 2009. g. na Fakultetu političkih znanosti i novinarstva na Sveučilištu u Perugi, nakon što je završio Strateški studij obrane kao jedini polaznik iz Hrvatske u 60. generaciji te škole. Stekao je stručni magisteriji iz komunikologije u Zadru 2010. g. Bio je zamjenik načelnika Službe za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH i načelnik Službe za međunarodnu suradnju MORH-a (2010.-2013.). Bio je vojni izaslanik RH u Makedoniji, Kosovu i Albaniji (2013.-2017.). Nositelj je više vojnih i civilnih odličja i dobitnik priznanja, Odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Spomenice Domovinskog rata i Medalje Oluja.

Matešić je preminuo u nedjelju 21. lipnja u Općoj bolnici Zadar nakon tromjesečne hospitalizacije uslijed puknuća aorte. U izrazu sućuti obitelji i župi, zadarski nadbiskup Želimir Puljić istaknuo je da je Matešić obnašao niz vojnih i civilnih dužnosti tijekom Domovinskog rata i poslije. „Zadrani ga se sjećaju kao čovjeka koji „nije ništa napola radio“. No, u nedjelju je prestalo kucati srce rodoljuba koji je iz srca volio Arbanase, Zadar i domovinu Hrvatsku. Neka molitve za pokoj njegove plemenite duše pomognu da ga Svemogući pridruži uskrsnuću Krista Gospodina“. 

Među svećenicima na sprovodu bili su o. Ivo Topalović, vojni kapelan Zadarske nadbiskupije, fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, don Mladen Kačan, župnik Galovca, don Krešo Ćirak, župnik Obrovca i nekoliko drugih. Matešića je pjesmom ispratila Klapa HRM-a. S molitvom i suzom za svoga Điđu, od Matešića su se oprostili brojni hrvatski branitelji i ratni zapovjednici, među kojima su bili i Ante Urlić, bivši zapovjednik Hrvatske ratne mornarice te general Ante Gotovina. Matešić je bio dugogodišnji kolumnist zadarskog tjednika Narodni list (Izravno s bojišnice, Civilna bojišnica) i dnevnika Zadarski list (Četiri kantuna).