Pokop o. Ivana Androića
FOTO: Riječka nadbiskupija // Pokop o. Ivana Androića
Pakrac (IKA)
Sprovodne obrede za o. Ivana Androića, MSC, koji je preminuo na blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela 29. rujna u Rijeci, na groblju u Pakracu, njegovu rodnom mjestu, i misu zadušnicu u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u utorak 5. listopada predvodio je riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.
Na početku je uime Riječke nadbiskupije, riječkog nadbiskupa Ivana Devčića i svoje ime, izrazio sućut Družbi misionara Srca Isusova, Južnonjemačke – Austrijske provincije sa sjedištem u Salzburgu, čiji je o. Ivan bio član. „Moja sućut i biskupijskim zajednicama u kojima je o. Ivan djelovao i osobito vjernicima župa koje su mu bile povjerene. Suosjećam i sa župljanima župe u kojoj je rođen i u kojoj je skupa s vama odlučio čekati uskrsnuće. Iskrena sućut osobito vama draga obitelji, rodbino i prijatelji pok. o. Ivana.“
Osvrćući se na prvo čitanje u kojemu se spominje prorok Jona (Jon 3, 1-10) i njegov bezuspješan pokušaj bijega od svoga poziva, usporedio ga je sa životom o. Ivana koji je, kako svjedoči njegov životopis, u jednom trenutku prekinuo svećeničku pripravu i studij koji je započeo na KBF- u u Zagrebu kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije. Kada je postao redovnik, a zatim i svećenik u Družbi misionara Krvi Kristove, (a ovo drugo je postao dosta kasno, tek 10. lipnja 2000.), bio je gorljivi propovjednik, prema nekima čak i vrlo žestok, u svojoj želji da sve obrati i spasi. Po uzoru na Isusa koji je prošao zemljom propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu Božjem i čineći dobro, to se može reći i za svećenički život o. Ivana, rekao je mons. Uzinić. Križ koji je zbog bolesti nosio, s vjerom je prihvaćao i bio je pridružen Isusovu križu. No, kao što križ i kalvarija u Isusovu slučaju nisu bili sav njegov život, tako i život prije bolesti o. Ivana ponajbolje opisuje današnje evanđelje koje, vodeći nas u Betaniju ‘kuću siromaha’ progovara o dva načina odnosa prema Isusu: ‘činiti’ i ‘slušati’, rekao je mons. Uzinić.
“Ta dva načina međusobno se nadopunjavaju i tek zajedno čine ispravan način za ugošćivanje Isusa u svom životu. Ponekad nam se čini da je važnije ‘činiti’. I Marta je to mislila. Mislio je to i o. Ivan koji se, nakon što je napustio Bogosloviju, zaposlio u Caritasu. Kasnije je upoznao misionare Srca Isusova i shvatio da je ‘slušati’ još važnije. Shvatio je i još nešto, a to je da, iako su se i u njegovu životu Marta i Marija ‘svađale’, oni nisu suparnice nego sestre i samo kao sestre mogu cjelovito funkcionirati. Tu cjelovitost Marije i Marte izražava, čini mi se, upravo karizma Družbe misionara Srca Isusova, a što je vjerujem i privuklo o. Ivana da postane dio te karizme. Naime, karizma im je biti zagledani u Srce Isusovo, a zapravo Božju ljubav kojom smo ljubljeni, dakle biti Marija, kako bi nakon toga mogli biti i svjedoci Božje ljubavi svugdje i uvijek kad je to nužno i svima kojima su poslani, dakle biti Marta.“
Zaključujući, nadbiskup je izrazio zahvalnost o. Ivanu za njegovo misionarenje u Riječkoj nadbiskupiji, nadahnuto na Srcu Isusovu i ljubavi kojom nas to srce ljubi, kao i za svjedočanstvo ljubavi koje je, nadahnut Božjom ljubavlju, pokazao svojim svećeničkim djelovanjem. „Hvala i Družbi misionara Presvetog Srca Isusova, Provincije u Salzburgu, koji su omogućili njegovo djelovanje u Riječkoj nadbiskupiji. Na kraju sam dužan izraziti i osobnu zahvalnost o. Ivanu za hrabro svjedočanstvo predanosti Gospodinu i njegovoj volji. Doista, upoznati ga u njegovim posljednjim danima bila je istinska milost. O. Ivane, hvala Vam! Osim ovoga dužan sam i ispuniti jednu obvezu kojom me je on telefonski obvezao dan i pol prije svoje smrti, točnije 27. rujna u 20.30 sati. Potpuno svjestan da je na kraju svoga ovozemaljskog života, ali i zabrinut za moje zdravlje jer sam bio zaražen Covidom, zamolio me je da ga blagoslovim. Učinio sam to. Nakon toga je imao potrebu ponovno potvrditi mi svoju vjeru u Božju ljubav i milosrđe, moleći od Boga oproštenje za svoje grijehe i moleći sve koje je povrijedio da mu oproste i opraštajući svima. Nadam se da ćemo to i učiniti. U nadi da je o. Ivan pronašao onoga kojega je u životu gledao i posluživao, te da sada posluživan gleda licem u lice, upućujem mu svoj blagoslov, a za njega i molitvu koju namjenjujemo svojim pokojnima: Pokoj vječni daruj mu Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njemu.“
Prigodne riječi na groblju i u crkvi uputio je na njemačkom jeziku superior o. Andreas Steiner, MSC. Između ostaloga istaknuo je geslo o. Ivana: „Neka po svem svijetu bude slavljeno Presveto Srce Isusovo“. S tim geslom krenuo je na puteve kao misionar, rekao je Steiner. „O. Ivana sam uvijek doživljavao kao strastvenog pastoralca, imao je jedno veliko srce za svakoga. Iznimno je lijepo što je u Vrbovskom ustanovio Caritas koji se brine za najpotrebitije. To je također potvrda o karizmi naše redovničke zajednice. Ta služba za bližnjega podsjeća nas na riječi evanđelja ‘Što učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste.’ O. Ivan bio je istinski misionar Srca Isusova. Ta ljubav Božja koja je postala u Isusu vidljiva za nas je jedan važan put.“
Ivan Androić rođen je u Pakracu 10. ožujka 1954. godine od oca Josipa i majke Agate. Osnovnu školu završio je u Pakracu. Na njegovo svećeničko i redovničko zvanje uvelike je utjecao župnik Josip Pašić.
Nakon srednjoškolskoga obrazovanja upisao je Katolički bogoslovni fakultet kao svećenički kandidat. Nakon završene dvije godine prekinuo je sa studijem i uključio se u Zagrebački Caritas gdje je pomagao starima i bolesnima. U kongregaciju misionara Presvetog Srca Isusova ulazi u Salzburgu. Novicijat i studij teologije završava u Kamerunu te pastoralno djeluje u Kamerunu i Kongu.
Vječne zavjete polaže 6. siječnja 1994., a za prezbitera je zaređen po zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću 10. lipnja 2000. godine. Obnašao je službe: župnog vikara u župi Krista Kralja u Zagrebu, župnog vikara u Stenjevcu, župnika na župi sv. Mateja na Viškovu, ravnatelja pastoralnog centra Srca Isusova u Dramlju, župnika u Vrbovskom te župnika u Ičićima. Na vlastiti zahtjev zbog narušenoga zdravlja umirovljen je u rujnu 2021. godine.