Koncelebrirali su tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, župnik i rektor katedrale preč. Mario Vazgeč i župni vikar vlč. Domagoj Tujmer. Posluživali su sjemeništarac Marko te ministranti Matej i Matija. Pjevanje, u skraćenom repertoaru, predvodio je katedralni zbor uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.

Biskup je izrekao sljedeću propovijed:

„Kod Isusovog rođenja i objave tog izvanrednog događaja dolaska Sina Božjega u naš svijet, anđeli u odnosu na Boga i čovjeka, u pjesmi izriču dvije želje: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim“.

Ova kratka rečenica izriče značajnu Božju poruku, zapravo dva istaknuta poziva čovjeku: da slavi Boga u svom životu i da živi mir. Slaviti Boga znači zahvaljivati mu za ljubav i dobrotu. U daru svoga Sina, koji je postao žrtva za ljude, ta ljubav došla je do vrhunca.

Zašto je Bog ovo učinio? Nije lako razumjeti. Ima li još neki otac koji bi žrtvovao svog Sina za ljude a oni do njega ne drže, nego čine zlo?

Sveti Pavao, razmišljajući o ovoj tajni, piše: „Teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se netko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za nas.“ (Rim 5,7-8). Što Bog vidi u čovjeku da za njega daje najvrjednije što ima? Na ovo pitanje nije lako odgovoriti nekom ljudskom logikom. Odgovor je u Božjoj ljubavi. Boga je „na visinama“. Biti na visini, ili na visokom, označava nekoga tko ima moć, koji vlada. Nije nam poznato – izuzev iz priča – da je neki vladar za nekog svog podložnika ili roba dao svoj život ili život svoga djeteta. Takvo što nitko niti ne očekuje. I to nam je normalno. Ali da podložnik daje svoj život za nekog vladara, cara, kralja to se očekuje. Bog ovdje izlazi iz naše logike. Dolazi među ljude s ljudskim licem i to, ne da vlada nego da služi. To čini zato  jer čovjeka iskreno voli. Kada se nekoga iskreno voli, onda su služenje i žrtva nešto spontano. Bog zna da se ljubav dokazuje žrtvom, a ne riječima. Zato Bog prigovara narodu koji nema iskrene ljubavi prema Bogu. Bog veli: „Ovaj mi narod samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (Iz 29,13).

Ljudska ljubav često je  baš takva: na riječima, ali bez srca, bez spremnosti  žrtvovati se za one koje se voli. Tako je, nažalost, vrlo često i u odnosu prema Bogu. Bog po proroku uspoređuje ljubav naroda s jutarnjim oblakom i ranom rosom (Hoš 6,4). Jutarnji oblak se, u tom dijelu svijeta gdje kiše ima premalo, brzo raspline, u njemu ne bude ni kap kiše. Jednako tako i rosa nestane s prvim zrakama sunca. Kao da ni Bogu nije jasno zašto čovjek, kojemu On iskazuje neizmjerna dobročinstva, ima takav odnos prema Njemu? Je li to zbilja zbog toga što čovjek nema iskustva Božje ljubavi, što tu ljubav ne osjeća i ne doživljava?

Bog sam svjedoči da je za narod učinio sve, njegovao ga kao otac dijete, učio ga hodati, a onda dodaje: „Ali oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.“ (Hoš 11,3). Onda ih Bog pita: Što bi On još trebao za njih učiniti da bi oni promijenili svoj odnos prema Bogu? (Hoš 6,4). Ono što je Bog još mogao učiniti upravo je  ono što danas slavimo: sišao je s visina, ponizio je samoga sebe, kako veli Pavao (Fil 2,7-8), uzeo našu ljudsku narav, postao jedan od nas, proživio je s nama naš ljudski život i sve tegobe tog života. Zato Pavao, u poslanici koju smo čuli, veli: „Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi“. Ta Božja ljubav  postala je više nego očita. Zbog toga nitko nema ispriku da tu ljubav nije mogao upoznati, da mu se ona nije pokazala. Ta ljubav nije ostala negdje na visinama, čovjeku nedostupna i nevidljiva. Ona mu se posve približila i očitovala u najvećoj mogućoj mjeri. Sveti Ivan napisa: „Ljubio je svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav“ (13,1). Ta ljubav je za nas dala svoj život na križu. Čovjek koji je upoznao ovu ljubav ne može ne osjetiti u sebi imperativ kako Bogu uzvrati ljubav, čast i  zahvalu.

Nameće nam se odmah i pitanje: zašto čovjek današnjice, ovdje mislim i na veliki broj vjernika, ili barem onih koji se tako deklariraju, ima tako hladan odnos prema Bogu i ponaša se kao da mu Bog ne treba? Kako je moguće biti vjernik, a ne imati osjećaje zahvalnosti prema Bogu?

Ovo dakako, govori o istini vjere mnogih vjernika: to je vjera bez iskustva Boga. To su ljudi koji ni u uspjesima života ne otkrivaju Božji dar, Božju pomoć, Božju ljubav. Ima ne mali broj vjernika koji će mnoge trenutke sreće pripisati, ne znam čemu sve, ali ne Bogu. Zato mu ne zahvaljuju i tako ostaju bez osjećaja Božje blizine i njegove snage. Ne smijemo dopustiti da nam ovaj Božić, najveći Božji dar, prođe a da Bogu ne podarimo dostatnu slavu, ljubav  i zahvalnost naših srdaca. Učinimo to u ovom vremenu za mnoge koji to osobno ne čine.

Drugi element ove Božićne poruke, koja se čula kod Isusovog rođenja glasi: „na zemlji mir ljudima, miljenicima Božjim“. U ovome vidimo koliko je Bogu stalo da čovjek na zemlji bude sretan. Ta riječ „mir“, ili hebrejski „shalom“, izriče želju čovjeka za srećom, da ima sve što mu je za život potrebno da je ispunjen i radostan. U ovoj poruci anđela, odnosno Neba, ima se dojam kao da Bog ne želi razdvojiti svoju radost i svoju sreću od ljudske radosti i sreće. Bog ističe da je najradosniji kada je čovjek radostan, da je najsretniji kada je čovjek sretan. Zato Isus sve čini da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna (Iv 15,11). Nebo ljude naziva „miljenicima Božjim“. Čovjeka je Bog stvorio na svoju sliku, kao krunu svega stvorenja, i zato se ljubav prema čovjeku ne može mjeriti s ljubavlju prema bilo kojem drugom vidljivom stvorenju.

Bog zna da bez mira, prije svega onog unutarnjeg, čovjek ne može biti sretan. U svojim Tužaljkama prorok Jeremija izjavljuje: „Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća“ (3,17). Taj mir ne nalazi se u osiguranim i akumuliranim materijalnim dobrima. Mir je unutarnje stanje sreće koje se ne može kupiti nikakvim novcem. To je Božji dar i on nema cijene.

U Bibliji nalazimo svjedočanstva ljudi koji su iskusili da se samo u Bogu  može naći mir i smisao života. Tako psalmist veli: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja … U nj se, narode, uzdaj u svako doba: pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište.“ (Ps 62,6.9). Poruka je jasna: Čovjek koji nosi Boga u svom srcu osjeća mir i sigurnost bez obzira kroz kakve poteškoće prolazio. Jednako tako i čovjek koji nosi u sebi zlo, mira ne nalazi. U Knjizi proroka Izaije čitamo: „Opaki su poput mora uzburkanog koje se ne može smiriti, valovi mu mulj i smeće izbacuju. Nema mira grješnicima, govori Bog moj.“ (57,20-21). Ova istina očituje se još kod prvog grijeha ljudi. Adam i Eva nakon grijeha upadaju u paniku, bježe i kriju se. Kajin, nakon što je ubio brata, izjavljuje: „Moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko me god nađe može me ubiti“ (Post 4,14).

Kada u čovjeka uđe zlo, on gubi mir, a nutrinu mu, umjesto mira, ispunja strah i agresivnost. Takav čovjek posvuda vidi prijetnju. Tako i Kajin. Kajinu nitko ne prijeti nego mu prijetnja dolazi iz njegove nutrine ispunjene zlom. I što je najgore, takva osoba, uz to što nema u sebi mira, postaje opasnost za druge. Ima potrebu stalno napadati druge jer misli da se na taj način brani. Apostol Pavao  koji je puno propatio, ali nikada nije izgubio mir i radost duše, veli za Isusa: „On je naš jedini mir“ (Ef 3,14). To isto želi svim kršćanima: „Neka u vašim srcima vlada mir Kristov“ (Kol 3,15).

To i ja svima vama od srca želim, ne samo u ovo vrijeme božićnih blagdana, nego tijekom cijelog života. Amen.“