Popodnevna predavanja prvoga dana 63. TPT-a

Izvanredni profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Daniel Miščin održao je predavanje „Egzistencijalna ontologija krize kao prilike“.

Glavna teza za koju je izlagač nastojao ponuditi argumente glasi: „kriza nije kratkotrajni, izvanredni poremećaj redovitoga, nego trajno stanje, upravo egzistencijal koji se može iščitati iz ontološke strukture egzistencije.“

Predavač je argumente u prilog te teze u prvom koraku potražio na području etimološke analize višeznačnog pojma „kriza“. U izlaganju je zatim prešao na područje ontologije osobito slijedeći egzistencijalnu analitiku Martina Heideggera. Na tragu glavne teze u završnom dijelu izlaganja, promatranjem detalja „Skidanja s križa“ (1435.) slikara sjevernoeuropske renesanse Rogiera Van der Weydena, predavač je nastojao iščitati smjernice za praktično djelovanje u krizi.

Izvanredni profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Božidar Mrakovčić održao je predavanje „Biblijska otpornost ‘u krizi’“ u kojem je obradio starozavjetne primjere otpornosti. Istaknuo je da je upravo Sveto pismo jedan od važnih temelja i izvora kršćanske duhovnosti, a onda i otpornosti te da mnogi bibličari gledaju na biblijske tekstove i likove kroz objektiv otpornosti. Otpornost, istaknuo je, uključuje tri elementa: iskustvo velike nevolje, korištenje resursa za suočavanje s nevoljom i pozitivni ishod.

Aktualnost teme otpornosti u krizi je danas više nego neupitna. Istraživanja ukazuju na eksponencijalni porast anksioznosti i depresije, sve veću stopu samoubojstava i ovisnosti te na opći trendu prema osjećaju besmisla i to osobito kod mlađih generacija u zapadnoj kulturi. Razlog ovakvom stanju je nedostatak otpornosti pojedinaca i zajednica na krizne situacije i stanja do kojega dolazi, kako se navodi, zbog slijedećih razloga: zapadni individualizam i nedostatak relacijske povezanosti sa zajednicom, pojava novih tehnologija i digitalnih medija, krivi odgoj – pretjerana briga za djecu (tzv. „helikopter roditeljstvo“)… Zbog toga se danas sve više govori o otpornosti misleći pri tome na potrebne vrline pojedinaca i zajednica u vremenu krize. Otpornost bi se mogla definirati kao umijeće sučeljavanja s poteškoćama ili sposobnost oporavka od bolnoga iskustva s promijenjenom perspektivom. Ova druga definicija naglašava da nije cilj tek preživjeti krizu, nego iz nje izaći bolji. Istraživanja su pokazala da je jedan od važnih čimbenika za postizanje otpornosti i religioznost, odnosno duhovnost.

Ne iznenađuje onda činjenica da pojam otpornosti danas sve češće nalazimo i u biblijskoj literaturi, osobito onoj starozavjetnoj. Svjesni da je upravo Sveto pismo jedan od važnih temelja i izvora kršćanske duhovnosti, a onda i otpornosti, mnogi bibličari gledaju na biblijske tekstove i likove kroz objektiv otpornosti. Otpornost uključuje tri elementa: 1) iskustvo velike nevolje; 2) korištenje resursa za suočavanje s nevoljom i 3) pozitivni ishod. Prvi element se najčešće još naziva kriza, katastrofa ili trauma. Pri tom se misli na izuzetno veliku nevolju, poteškoću ili opasnost koja može ostaviti dugotrajne posljedice. Traumatsko iskustvo može biti toliko sveobuhvatno i moćno da može kod pojedinaca i zajednica poremetiti percepciju sebe i svijeta, potkopati povjerenje u Boga, druge ljude i svijet. Osoba se može osjetiti potpuno napuštenom i bezvrijednom, druge percipira kao nedostojnim povjerenja, svijet kao opasan, a Boga kao apatičnog ili okrutnog. Traumatsko iskustvo može biti toliko nasilno da se žrtva povlači u sebe, gura doživljeno iskustvo u podsvijest i prihvaća narativ koji joj o traumi nameće nasilnik. Da bi pojedinac izašao iz ovakvog stanja potrebno je da pronađe narativ u obliku simboličkog prikaza kojim će izreći svoju patnju i dati joj smisao. To je način na koji može ispraviti iskrivljena temeljna uvjerenja do kojih je došlo uslijed traumatskih događaja.

Stari zavjet je pun govora o kriznim / traumatskim događajima, od kojih su neki bile prave nacionalne katastrofe, ali i primjera stvaranja potrebnih narativa kao i tekstova s kojima se vjernik i danas može poslužiti kao sredstvom za suočavanje sa traumatskim iskustvom. Uz to mnogi biblijski likovi predstavljaju primjere otpornosti.

Kao ogledni primjer traumatskog iskustva navodimo ovdje nacionalnu katastrofu koja je pogodila izraelski narod početkom 6. st. pr. Kr.: Babilonci su dvaput opsjedali Jeruzalem (598. i 587.); drugi put ga ruše i uništavaju, a s njime i hram; Babilonci čak tri puta deportiraju istaknutije Židove u babilonsko sužanjstvo; narod ostaje bez kralja, hrama, teritorija, samostalnosti, slobode; kriza je sveobuhvatna: politička, ekonomska, teološka. Židovi se s pravom tada pitaju: Zašto nam se sve ovo dogodilo? Je li nas Gospodin napustio ili su babilonski bogovi jači od njega? Imamo li kao narod ikakvu budućnost ili je ovo naš kraj? Švicarski bibličar Thomas Römer ističe da u Starome zavjetu možemo prepoznati tri različita stava kojima se pokušava osmisliti navedena kriza: proroci vide pad Jeruzalema 587. kao znak božanskoga gnjeva, opravdanog ali prolaznog, jer nakon katastrofe slijedi spasenjska budućnost; deuteronomistička tradicija objašnjava razlog krize (ne Božja slabost nego nevjera naroda), ali je vrlo oprezna s obzirom na budućnost; svećenička tradicija kao da je zadovoljna situacijom nakon babilonskog sužanjstva (598.-538), prešućuje krizu smatrajući da za opstanak židovstva nije nužna zemlja, kralj i država. Babilonsko sužanjstvo se nadalje osmišljava tako da se povezuje s traumatičnim iskustvom pustinje, prije ulaska u Obećanu zemlju. Pnz 8 jasno ocrtava traumatičnost pustinje (dezorijentiranost i izgubljenost, napuštenost od Boga te fizičku i egzistencijalnu oskudicu), ali i njezin smisao (odgojni proces) što Izraelce treba učiniti otpornima za slične situacije. Otpornost se njeguje time što se traumatično iskustvo pustinje ne zaboravlja, nego mu se daje smisao kroz pripovijest Pnz 8 koja ranjivost Izraelaca u pustinji prepoznaje kao ono što uči narod o važnosti odnosa s Bogom. Otpornost narodu daje vjera i priznanje da iskustvo pustinje jest bolno, ali i duhovno korisno, da ga Bog želi radi njegova dobra, da na kraju bude sretan.

Više autora ističe Jeremiju i njegovu knjigu kao posebne primjere otpornosti u SZ-u. Jeremija proživljava ne samo nacionalnu katastrofu pada Jeruzalema i babilonskog sužanjstva nego i vlastitu nevolju kao prorok kojega zbog njegovih proroštava svi progone: kralj, svećenici, lažni proroci, narod (Jr 26,8-9; 36,19), pa čak i vlastita obitelj (Jr 11,21). No upravo je Jeremijina knjiga ono što čitaju babilonski sužnji i stvara u njima otpornost dajući im nadu da će preživjeti kao što je i Jeremija preživio sva uhićenja, batinanja i zatvore. Jeremija bi uvijek izbjegao smrtnoj opasnosti zahvaljujući neočekivanoj pomoći (usp. Jr 20,1-6; 26,24; 36,19; 28,7-13; 37,11-21; 38,7-13). Premda je i on nasilno odveden u izgnanstvo, istina ne u Babilon nego u Egipat (Jr 43 – 44), knjiga ne piše o njegovoj smrti. U Jeremijinim proroštvima narod je mogao naći odgovor na razlog  svoje nesreće, a to je moralna zloća i nevjera Savezu. Koliko god ovaj odgovor težak, on je temelj otpornosti jer bespomoćnim sužnjima govori o važnosti njihova ponašanja. Kao što ih je nevjera odvela u sužanjstvo, tako ih obraćenje i nova vjernost može pripremiti za obećano spasenje (Jr 30 – 33). Osim toga Jeremijine ispovijesti (11,8-12,6; 15,10-21; 17,14-18; 18,18-23; 20,7-18) u kojim prorok izlijeva svoju muku pred Gospodina zbog nevolja koje mu donosi njegovo proročko djelovanje. Premda je nevin, narod ga progoni, a osjeća se ostavljenim i od Gospodina. Shrvan bolju traži o Boga da se osveti njegovim neprijateljima i optužuje ga za nepravdu i nasilje. U posljednjoj ispovijesti Jeremija ipak prepoznaje da je Gospodin s njime „kao snažan junak“ (Jr 20,11), jači od svih njegovih progonitelja. Jeremijine ispovijesti su ponuda babilonskim sužnjima narativa kojim će i oni izraziti svoju neizrecivu bol i tjeskobu i proći sličan proces od osjećaja ostavljenosti do vjere da je Bog s njima i u sužanjstvu. Sličan narativ vjernicima pružaju i prozbeni psalmi, osobito tužbalice.

Teologija ljudske krivnje za nacionalnu katastrofu 6. st. nije dakle jedini odgovor koji daje Knjiga Jeremije. Zajedno s Jeremijom i sužnji imaju pravo prozivati Boga za pretjerano i neselektivno kažnjavanje. No pozvani su to činiti kroz hrvanje s Bogom, ne odustajući od odnosa s njime i tako otkriti njegovu pomoć i blizinu. Jeremija je tako primjer vrlina potrebnih u vrijeme teških nevolja. Premda se osjeća ostavljenim i od Boga i od ljudi on ne odustaje od svog odnosa s Bogom, a neočekivana pomoć u smrtnim opasnostima pokazuje mu da se može pouzdati ne samo u Boga, nego i u ljude. Snagom svoje vjere nalazi način da iskreno pred Boga stavi svoju muku i da je zajedno s njime prebrodi, obogaćen novim iskustvom Božje pomoći i prisutnosti.

Primjer Jeremijine knjige pokazuje na koji način Biblija može i danas pomoći traumatiziranim vjernicima i to ne samo kao narativ prikladan da izrazi i njihovu bol i tjeskobu, nego i kao sredstvo da ojačaju svoju otpornost pronalazeći smisao svoje muke i što je najvažnije, da izađu iz svoje izoliranosti i nemoći kroz obnovljenu vjeru u Boga i ljude.

Docent na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Angelo Maly održao je izlaganje „Biblijska otpornost ‘u krizi’: Novozavjetni primjeri otpornosti“.

Čitajući Bibliju nije moguće pronaći ili prikazati jedan sistematičan prikaz krize jer čitava Biblija na neki način iznosi „teologiju krize“ što je vidljivo iz povijesti izabranog naroda i brojnih primjera iz Staroga zavjeta. Sveto pismo također pruža različite načine na koje Riječ Božja osuđuje razdaljinu koja se stvara između zahtjeva Zakona i izraelskog naroda, između imperativa Evanđelja i pojedinca, između kraljevstva Božjega i svijeta. Uz temelje starozavjetne tradicije brojni su novozavjetni tekstovi koji predstavljaju primjere krize i susljedne procese otpornosti koji pri tome uključuju savjest (gr. syneídesis) ljudskog bića i pozivaju na preuzimanje vlastite odgovornosti u shvaćanju i ponašanju po vlastitoj savjesti, pojasnio je dr. sc. Maly. Među brojnim i raznovrsnim primjerima otpornosti, iz biblijsko-teološkog stajališta dr. sc. Maly istaknuo je tri novozavjetna obrasca otpornosti: vjeru nasuprot nevjere, snagu u suprotnosti slabosti i spasenje kao ključ osude/kazne.

Otpornost se predstavlja kroz krizu vjere. Isus stoga ističe odlučujuću ulogu vjere, koja predstavlja interpretativni ključ za čitanje života i povijesti u horizontu spasenja. Evanđelisti označavaju krizu kao „malovjernost“ (gr. ologopistia) učenika prema Isusu i njegovoj riječi. Primjer bezuspješnog noćnog ribarenja (Lk 5,5; usp. Iv 21,1-8) i poziv upućen Šimunu: „Duc in altum! Izvezi na pučinu!“ (Lk 5,4b) upućuje na odvažnost i nadu. Nakon krize neuspjeha i uzaludnog noćnog ribarenja, sada pun pouzdanja u samu Isusovu riječ (Lk 5,5b) ide prema ponoru (gr. eis to bathos) bez straha, naoružan pouzdanjem u Riječ i iz tog iskustva zadobiva punu vjeru ne samo u Gospodina, već i u svoj život. Matej naglašava „malovjernost“ učenika u nekim posebnim trenutcima: stišana oluja (Mt 8,23-27); Petar koji hoda po vodi (Mt 14,28-31); opsjednuti padavičar (Mt 17,14-20). U najdubljem trenutku krize otvara se prostor strahu i jedino sidro spasa u malovjernosti predstavlja vapaj Božjoj spasonosnoj sili u kojoj Gospodin podsjeća na nadilaženje krizne situacije i pomanjkanja vjere: „Što ste plašljivi, malovjerni?“ (Mt 8,26a) te potiče na zreliju i odvažniju vjeru. Jednako tako, globalizirani svijet i suvremeni čovjek nalik su malovjernim apostolima kojima ususret dolazi Isus hodeći po moru (usp. Mt 14,22-26) i želi osnažiti njihovu vjeru. U ovom događaju može se primijetiti dijalektika krize kroz koju se očituje krhkost vjere. Drugim riječima, kada strah obuzme srce vjernika tada dolazi do krize i poput Petra počinjemo tonuti. Malovjernost stavljena u kontrast s nemjerljivom snagom vjere (usp. Mt 17,20) stvara osjećaj krize koja se rađa iz napora nepovjerenja u Boga. Svaka kriza je stoga i prilika, protuslovna okolnost, koja pojedinca, ali i zajednicu potiče na zrelost te rast u vjeri i vjernosti. Potrebno je zato prihvatiti križ (usp. Mk 8,34-38; Mt 16,24-28; Lk 9,23-27; Iv 12,26), njegovu paradoksalnost, kao i krizu muke koja usmjerava učenike prema sazrijevanju vjere u sveopćem poslanju prožetom Evanđeljem kao Radosne vijesti utemeljene snažnom porukom Uskrsloga, pojasnio je dr. sc. Maly.

Osim Isusovih učenika, apostol Pavao koji o sebi svjedoči kako je brinuo za sve Crkve (usp. 2Kor 11,28), trudio se više od drugih (usp. 1Kor 15,10), poziva vjernike da ga nasljeduju (usp. 2Sol 3,7), ali sve čini s poniznom sigurnošću dok je svjestan svojih „slabosti“ (gr. asthēneia; usp. 2Kor 10,1-12). Slabost o kojoj Pavao svjedoči prožeta je kristološkom, antropološkom, soteriološkom i ekleziološkom dinamikom. Već u 1–2 Kor slabost je izražena kroz dijalektiku „ludosti križa“ i „mudrosti svijeta“ u kristološkom i soteriološkom kontekstu te je povezana sa stanjem kršćanske zajednice (usp. 1Kor 12,12-27) i Pavlovim propovijedanjem (usp. 1Kor 9,15-27). Otpornost je suprotna slabosti protiv koje je suvremeni čovjek pozvan živjeti Pavlov poziv: „U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući“ (2 Kor 4,8). Snagu u ovome daje Duh Sveti koji sa svojim plodovima (usp. Gal 5,22) omogućuje da unatoč negativnostima i krizama u kojima se nalazimo koristimo duhovne darove u službu općega dobra (usp. 1Kor 12,7), ne gaseći djelovanje Duha (usp. 1Sol 5,19-22). U krizi „slabosti“ poseban naglasak stavljen je na predstojnike zajednica, pozvanih voditi i služiti vjernicima, ali i svakom čovjeku, braneći ih od pogrešnih doktrina i opasnosti poganskoga svijeta (usp. 1Tim 6,11-16; 2Tim 2,1-7), pojasnio je predavač.

Primjer ljubljenog učenika u Ivanovom evanđelju pruža eklezijalan i duhovan primjer razlučivanja krize koja vodi prema spasenju, posebice u trenutku ispod križa (Iv 19,25-27) i pred praznim grobom (Iv 20,1-10). Podno križa dok Isus Ivanu daje Mariju za majku primjetljivo je da se kriza odvajanja prevodi u novi proces sjedinjenja pri čemu smrt predstavlja prelazak u novi život. Sinovljeva ostavljenost preobražava se u zajedništvo ljubavi: mladić je pozvan k sebi uzeti majku pri čemu ljubljeni učenik osjeća ljubav koja ispunja prazninu osamljenosti i napuštenosti. Spasenje je garantirano i omogućeno te se ovime očito daje do znanja da nitko neće nikada biti sam i ostavljen. Iskustvo praznoga groba i početni strah prvih svjedoka (usp. Iv 2,2) može simbolizirati krizu napuštenosti, ali je li potrebno zaustaviti se samo na vidljivim znakovima ili treba vjerovati u događaj koji nadilazi znakove smrti? Isusovo poslanje nije usmjereno prema osudi svijeta (usp. Iv 3,17; 12,47) nego prema njegovom spasenju, protumačio je dr. sc. Maly.

Kriza je sastavni dio ljudske povijesti do te mjere da nitko ne može ostvariti vlastito poslanje ako ne proživi i nadvlada krizu. Shvaćena kao borba protiv sila zla i Zloga, kriza je nadvladana spasenjskim događajem Kristova križa. Otpornost je stoga moguće definirati samo ako uz nju smjestimo i nedaću, jer bez opasnosti ili prijetnje nije potrebno niti govoriti o prihvatljivom rješenju ili odgovoru. Svaka kriza treba biti prihvaćena kao prolazno iskustvo: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33), istaknuo je dr. sc. Maly.

Binom „vidjeti-povjerovati“ (usp. Iv, 20,8: eiden kai episteusen) neminovno je povezan s poznavanjem Pisma. Kriza vjere, malovjernost, slabost i osuda sebe i situacije u kojoj se nalazi pojedinac i zajednica može se razumjeti i protumačiti u svjetlu Božje riječi. Kršćanima je stoga potrebna duhovna operacija razlučivanja kako bi razumjeli što je kriza u svjetlu Božje riječi, evanđelja te kako je moguće pročitala trenutačne krize u svjetlu vjere. Poslanica Hebrejima kaže da je Božja riječ kritikos (usp. Heb 4,12), prosuđuje nakane i misli srca, prodire u dubine našeg bića i pred njom smo goli, razgolićeni. Riječ Božja stavlja čovjeka u krizu. Vjernik je onaj koji dopušta da ga Božja riječ dovede u krizu, dopušta sebi da ga proziva, ispituje i sudi. Bogatstvo Božje riječi je neiscrpno, a metode njezina navještaja i hoda s njome (usp. DV 21) trebaju slijediti put vremena. Brojni su načini na koje je moguće Bibliju utkati u osobni i vjernički život u današnje vrijeme: od samoga cjelovitog čitanja, različitih kateheza, biblijskih tribina i susreta, osobnog čitanja, poželjno je i razmatranje Biblije u obiteljima te preko biblijskog pastorala. Biblijski pastoral (koji je nažalost u krizi) trebao bi biti u neprestanom dijalogu s različitim ustanovama, akademijama, sveučilištima, društvenim udrugama i različitim mjestima na kojima se stvara, razrađuje i širi urbana kultura, smatra dr. sc. Maly.

Ono na što treba posebno pripaziti je da se uvijek izbjegava fundamentalističko čitanje i pokušaj traženja „odgovora“ i „opravdanja“ za aktualnu situaciju na biblijskim stranicama. Biblija nas ne želi zastrašiti, već nam želi pružiti snažno svjedočanstvo da je Bog uvijek bio i bit će sa svojim narodom u svim prilikama i neprilikama života, istaknuo je dr. sc. Maly.

Ako pogledamo cijelu Bibliju, primjećujemo da kriza za Bibliju nije rezultat samosvijesti pojedinca ili zajednice koja se osjeća nemirno niti je posljedica analize stručnjaka koji ocjenjuju situaciju kao kritičnu, već se kriza otkriva, razumije i suočava počevši od Božje riječi, od verbum externum-a. Sama Božja riječ, koja izaziva utjecaj Božje volje na ljudsku i povijesnu stvarnost, dovodi do krísis, osude određene situacije. Pozvani smo živjeti vjeru kao rizik, ali to ne znači da u vjeri treba dopustiti samo dobro poznatim sistemima da svojom snažnom riječju djeluju bez promišljanja. Ovakvim stavom bismo također mogli otkriti da su neki od razloga kriza koje proživljavamo proizvedeni upravo sustavom koji smo si dali te da svijet vjernika također ima svoje odgovornosti. I taj sustav se treba neprestano preispitivati i staviti u krizu.

Profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. sc. Ivan Bodrožić održao je izlaganje „Vjera koja stavlja u krizu i krize kao prilike produbljenja vjere nekada i danas“.

Dr. sc. Bodrožić obradio je problem kriza vjere nekada i danas, njihovih uzroka i mogućih rješenja koje je Crkva ponudila u svome povijesnom hodu. Za početak je opisao jednu od globalnih kriza Crkve u prvim stoljećima, a to su bili progoni poput Decijeva i Valerijanova oko polovice 3. stoljeća, te osvrt sv. Ciprijana, kartaškog biskupa, na situaciju u kojoj se našla Crkva onoga vremena. Sukladno Ciprijanovu obrascu, autor je istaknuo da krize u Crkvi mogu nastati uslijed napada izvana, ali je još gore ako nastanu uslijed krize vjere koja Crkvu zahvaća iznutra. U tom smislu opisao je i protumačio značenje pojma vjere, te je također istaknuo da Sveto pismo često stavlja pred oči vjeru koja dovodi do krize, ali shvaćene kao izbor, razlučivanje, izabiranje, odluka. Takvim krizama se služio Isus u svome djelovanju i navještaju.

No mnogo drugačije su one krize kada više ovaj pojam ne znači izbor ili odluku, već snažnu perturbaciju u životu pojedinca ili zajednice. Takvu krizu vjere uzrokuje grijeh, bezboštvo, zaborav na Boga, odbacivanje Boga, itd. U biti takve krize nastaju uvijek iznutra, iz ljudskoga srca, to jest njegove nutrine. Kada pojedinci ili skupine vjernika izgube živo zajedništvo s Bogom, to jest priključak na vrelo Božjega znanja i ljubavi, dolazi do krize koja završava smrću vjernika koji umire kada prestaje vjerovati. Takva kriza se ne može poistovjetiti s krizom crkvenih struktura, jer kriza struktura je najprije pokazatelj da je došlo do krize vjere, to jest do prekinutog dotoka vjere i ljubavi do tijela Crkve. Zato odgovor na krizu nije nikada samo obnova struktura, već obnova živoga zajedništva sa živim Gospodinom, mišljenja je dr. sc. Bodrožić.

Predavanja s Teološko-pastoralnog tjedna bit će objavljena u časopisu „Bogoslovska smotra“ kao znanstveni članci.