Poruka Ivana Pavla II. za Svjetski misijski dan

“Svjetski misijski dan je prilika od Gospodina iskati sve veći zanos za naviještanje Evanđelja: to je prvo i najveće služenje koje kršćani mogu pružiti ženama i muškarcima našega doba koje je označeno mržnjama, nasiljima, nepravdama i, nadasve, zamračenjem pravog smisla života.”
Tako se Ivan Pavao II. obraća cijeloj Crkvi godišnjom porukom za Svjetski misijski dan.
Donosimo cijelu poruku u hrvatskom prijevodu talijanskoga teksta koji je objavljen u “L#!osservatore romano” od 11. lipnja o.g.

Predraga braćo i sestre,

1. “Crkva je primila Evanđelje kao navještaj i izvor radosti i spasenja. Primila ga je na dar od Isusa kojega je Otac poslao #!siromasima navijestiti Radosnu vijest#! (Lk 4, 18). Primila ga je po apostolima koje je On poslao u cijeli svijet (usp. Mk 16, 15; Mt 28, 19-20). Rođena iz toga navještajnog pothvata, Crkva čuje kako u njoj samoj svakodnevno odjekuje Apostolovo upozorenje: #!jao meni ako Evanđelja ne navješćujem#! (1Kor 9, 16)” (Evangelium vitae 78).
Crkva, Očev dar čovječanstvu i produženje Sinovljeva poslanja, zna da postoji zato da bi do nakraj zemlje pronosila radosnu vijest Evanđelja, sve dok ne prođe obličje ovoga svijeta (usp. Mt 28, 19-20).
Misijsko je, dakle, poslanje uvijek važeće i suvremeno te obvezuje kršćane na radosno svjedočenje Radosne vijesti onima koji su blizu i onima koji su daleko, ulažući u to svoje snage, sredstva i sam život.
Poslanje se ostvaruje križem i sebedarjem: poput Uskrsloga, svaki koji je tim poslanjem zahvaćen pozvan je pokazivati braći znakove ljubavi, da bi pobijedio njihovo nepovjerenje i njihove strahove.
“Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1, 8)”. Primajući radosno poziv na suradnju u poslanju spasenja, svaki kršćanin zna da smije računati s Isusovom prisutnošću i sa silom Duha Svetoga. Ta sigurnost daje snagu njegovu evanđeoskom služenju i potiče ga da bude odvažan i pun nade unatoč poteškoćama, opasnostima, ravnodušnosti i porazima.
Svjetski misijski dan je prilika od Gospodina iskati sve veći zanos za naviještanje Evanđelja: to je prvo i najveće služenje koje kršćani mogu pružiti ženama i muškarcima našega doba koje je označeno mržnjama, nasiljima, nepravdama i, nadasve, zamračenjem pravog smisla života. Kad se treba sučeliti sa sukobom života i smrti u koji smo uvučeni, doista ništa ne pomaže kao vjera u Sina Božjega koji je postao čovjekom i došao među ljude da “život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10, 10). Vjera u Uskrsloga pobjeđuje smrt; vjera u Krv Kristovu koja vapije glasnije od one Abelove, daje nadu i vraća čovječanstvu njegov izvorni lik.

2. Hrabro, ne bojte se, naviještajte da je Isus Gospodin: “Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4, 12). Neka godišnji Misijski dan naše svu Crkvu spremnu naviječtati Božju istinu i ljubav osobito za muškarce i žene koji još nisu dohvaćeni Radosnom viješću Isusa Krista!
S velikom ljubavlju i priznanjem obraćam se osobito vama, dragi misionari i misionarke posebno onima koji trpe radi imena Isusova.
Recite svima da “je pravo oslobođenje otvoriti se ljubavi Kristovoj. U njemu, samo u njemu oslobođeni smo svakog otuđenja i zabune, od robovanja moći grijeha i smrti” (enciklika Redemptoris missio, 11). On je put i istina, uskrsnuće i život (usp. Iv 14, 6; 11, 25), on je “Riječ života” (usp. Iv 1, 1). Naviještajte Krista riječi, naviještajte ga određenim pothvatima solidarnosti, učinite vidljivom njegovu ljubav za čovjeka, stavljajući se sa Crkvom i u Crkvi uvijek “u prve redove bojišnice ljubavi”, gdje su “toliki sinovi i kćeri, osobito redovnice i redovnici, na drevne i uvijek nove načine, posvetili i nastavljaju posvećivati svoj život Bogu, darujući ga u ljubavi najslabijem i najpotrebnijem bližnjemu” (enciklika Evangelium vitae, 27). Vaše posebno zvanje ad gentes et ad vitam (za narode i za život) čuva svu svoju vrijednost: ono predstavlja uzor misijske zauzetosti cijele Crkve, kojoj su uvijek potrebna korjenita i potpuna predanja, novi i žarki poticaji. Posvetili ste Bogu život za svjedočenje Uskrsloga među narodima: ne dajte se ustrašiti sumnjama, poteškoćama, odbacivanjima, progonstvima; oživljujući milost svoje posebne karizme, nastavite bez oklijevanja put što ste ga tako vjerno i plemenito poduzeli (enciklika Redemptoris missio, 66).

3. Taj isti poticaj upravlja Crkvama drevnima i onima koje su u novije doba utemeljene, njihovim pastirima, “posvećenima ne samo za jednu biskupiju, nego za spasenje svega svijeta” (AG, 38), koji su često iskušavani pomanjkanjem zvanja i sredstava. Posebno se obraćam kršćanskim zajednicama koje se nalaze u stanju manjine.
Osluškujući Učiteljevu riječ: “Ne boj se, stado malo, svidjelo se Ocu vašemu dati vam kraljevstvo” (Lk 12, 32), dajte da iz vas zrači radost vjere u jedinoga Otkupitelja, pokažite razlog nade koja vas pokreće, i svjedočite ljubav koja vas u Kristu Isusu dubinski obnavlja.
Da bi bila djelatnica nove evangelizacije svaka kršćanska zajednica treba usvojiti logiku dara i darovanosti, koja u misijama ad gentes pronalazi ne samo priliku pomoći onome koji je u duhovnoj i tjelesnoj potrebi, nego nadasve izvanrednu mogućnost rasta prema vjerskoj zrelosti.

4. Hrabro naviještanje Evanđelja povjereno je osobito vama, mladi. U Manili sam vas podsjetio da će Gospodin “mnogo od vas zahtijevati; tražiti najveće zalaganje svega vašeg bića u naviještanju Evanđelja i služenju njegovu narodu. Ali ne bojte se! Njegovi su zahtjevi također mjera njegove ljubavi prema svakome od vas” (OR, 14. 1. 1995.) Ne prepuštajte se žalosti i osiromašenju zatvaranjem u sebe; otvorite razum i srce beskrajnim misijskim obzorima. Ne bojte se! Ako vas Gospodin poziva otputovati iz vaše zemlje da bi se zaputili drugim narodima, drugim uljudbama, drugim crkvenim zajednicama, prihvatite velikodušno njegov poziv. Htio bih vam još jednom ponoviti: “Dođite sa mnom u treće tisućljeće spašavati svijet” (ondje).
Uvijek imajte hrabrosti naviještati Gospodina Isusa obiteljima, svećenicima, redovnicama, redovnicima i svima koji u Krista vjeruju. Svaki je vjernik pozvan surađivati u širenju Evanđelja i živjeti misijskim duhom i djelom u nesebičnom darivanju samoga sebe braći. Kao što sam podsjetio u enciklici “Evangelium vitae”, mi smo narod poslanika te znamo da nas “na našem putu vodi i podupire zakon ljubavi: one ljubavi kojoj je izvor i uzor Sin Božji koji je postao čovjekom i koji je umirući dao život svijetu” (br. 79).

5. Predraga braćo i sestre! Neka svjetski misijski dan svim kršćanima bude velika potvrda provjere vlastite ljubavi prema Kristu i prema bližnjemu. Neka također bude korisna okolnost da bismo shvatili da nitko ne smije posustati u molitvi, u žrtvovanju, u stvarnom pomaganju misijama, koje su pružene ruke civilizacije ljubavi. Neka duh Gospodnji nadahnjuje svaki misionarski naum i dovede ga do uspjeha.
Dok ohrabrujem i blagoslivam sve koji se djelatno posvećuju misijskom radu, posebno mislim na odgovorne u
Papinskom djelu za širenje vjere, kojemu je povjereno pokretanje ovoga Dana i na one koji su zauzeti u drugim Papinskim misijskim djelima, u tim nezaobilaznim ustrojstvima odgoja i obrazovanja za suradnju i dragocjenim sredstvima za ravnomjerno i pozorno pomaganje svim misionarima.
Neka Marija, kraljica evangelizacije, podupire i vodi dragocjeni rad djelatnika Evanđelja i neka obdari kršćane uvijek novom radošću i oduševljenjem za naviještanje Isusa Krista riječju i životom.
Svima podjeljujem posebni apostolski blagoslov kao okrjepu u odgovarajućim zadaćama u službi Evanđelja.

Iz Vatikana, 11. lipnja, na blagdan Presvetoga Trojstva g. 1995,
17. godine moje papinske službe

Ivan Pavao II.