U nedjelju 29. rujna 2024. Katolička Crkva obilježava 110. Svjetski dan migranata i izbjeglica. U prigodnoj poruci pod naslovom „Bog hodi sa svojim narodom“ papa Franjo poziva da u migrantima našega vremena vidimo sliku izraelskog naroda u Mojsijevo vrijeme, koji je također bježao od ugnjetavanja i izrabljivanja, nesigurnosti i diskriminacije, te nedostatka perspektive za razvoj. Štoviše, tumači ondje Papa, Bog nije samo sa svojim narodom, nego i usred svog naroda, on se poistovjećuje s migrantima, posebno s posljednjima, siromašnima, isključenima. Poruka je to koja potiče i nadahnjuje, napose u ovo vrijeme kada se u Europi intenzivira strah od migranta, kada sve više država zatvara svoje granice, dok se s druge strane rijetko promišlja o situacijama iz kojih migranti bježe, a diskurs solidarnosti i gostoljubivosti nije popularan. Ovaj nas dan ipak potiče da bremenitoj stvarnosti suvremenih migracija pristupimo iz kršćanske perspektive u kojoj smo svi sestre i braća jednakog dostojanstva.

Događaji i uvjeti koji potiču prisilne migracije su brojni, i svijet ih ne uspijeva u dovoljnoj mjeri zaustaviti i ispraviti. Svjedoci smo brojnih ratova i sukoba, vjerskih i političkih progona, klimatskih promjena, socijalne nepravde i ekstremnog siromaštva. U Isusovačkoj službi za izbjeglice, organizaciji koja u 58 zemalja svijeta djeluje prateći, služeći i zagovarajući potrebe prisilno raseljenih osoba, jasno uviđamo kako je najveći doprinos koji možemo postići u takvoj globalnoj situaciji upravo razvoj kulture suodgovornosti i aktivnog zauzimanja za ljude u potrebi. Svijet raspolaže dovoljnim resursima da pomogne svima koji su prisiljeni migrirati, no potrebno je ne zatvarati oči i okretati glavu, već „u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji“. (Katekizam Katoličke Crkve, 2241). U Europu već čitavo desetljeće dolazi povećan broj tražitelja azila. Naš zemljopisni položaj uvjetuje da i kroz naše krajeve prolaze desetci tisuća broj ljudi u potrazi za boljom budućnošću na Zapadu. Uz njih, tu je i povećan broj stranih radnika, koji sve češće dolaze iz dalekih zemalja, obilježenih drukčijim kulturama i običajima. Ovi fenomeni kod mnogih naših sugrađana izazivaju strah i uznemirenost, koji se jednako kao u drugim zemljama, lako raspiruju i iskorištavaju poradi jeftinih političkih poena (usp. Fratelli tutti, 39).

Premda je svaka nacija dužna štititi svoju neovisnost i posebnost, ne smijemo zaboraviti da planet pripada svemu čovječanstvu, te da nitko nije dužan živjeti s manje dostojanstva zato što je rođen u kraju koji oskudijeva prirodnim bogatstvima ili je manje razvijen (usp. Evangelii Gaudium, 190). U našem javnom diskursu srećom trenutno nisu snažni glasovi koji se zalažu za zatvorenu i samodostatnu naciju. Naime, društvo koje bi se od migranata štitilo materijalnim ili nevidljivim zidovima i žicama, zapravo bi samo sebe moralno i duhovno osiromašilo (usp. Fratelli tutti, 27). Ipak, zabrinjava nas manjak inicijativa koje bi išle u smjeru integracije migranata i senzibilizacije društva za fenomen suvremenih migracija. Čini nam se da kao društvo zasad nismo uspjeli u onome na što je snažno upozoravao papa Benedikt, da „strane radnike ne smijemo držati potrošnom robom ili pak pukom radnom snagom“ (Caritas in veritate, 62). Izostanak integracijskih politika i strategija rezultira stigmatizacijom i getoizacijom stranaca, i takvoj se pasivnosti valja oduprijeti. Nedjelovanjem se stvaraju okolnosti koje kod domaće populacije potiču rasizam i ksenofobiju, a kod stranaca frustriranost i radikalizaciju. S druge strane, treba ulagati i u religijsku pismenost, kako bi osvijestili da ni isključivost niti terorizam nisu uvjetovani religijom, već je instrumentaliziraju, koristeći je u svrhe potpuno suprotne njezinim načelima (usp. Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život). Nove okolnosti u kojima se nalazimo kao društvo potrebno doprinosa migranata i društvo sposobno pružiti zaštitu osobama u potrebi, nužno zahtijevaju prikladnu formaciju i usmjerenost na nove izazove. Svojim projektima senzibiliziranja javnosti i poticanja volontiranja nastojimo to činiti i u našoj organizaciji.

Temeljni kršćanski stav je okrenutost drugome. Pozvani smo uočavati i poštivati ne samo vlastite potrebe, već biti osjetljivi na potrebe svih ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i onih koji trpe (usp. Gaudium et spes, 1). Migranti koji prolaze kroz naše krajeve nam trebaju biti podsjetnik koliko je veliki dar blagostanje koje uživamo, ali i kako nam ono daje odgovornost za pomaganje drugima koji su manje sretni. Solidarnost koju smo pokazali spram ukrajinskih izbjeglica svjedoči da za to imamo i volje i materijalnih kapaciteta. Valjalo bi stoga na državnoj razini izraditi strategiju solidarnosti prema prisilno raseljenima, u kojoj bi ustvrdili kojem broju ljudi i na koji način u redovitim i izvanrednim situacijama možemo pomoći da u našoj zemlji nađu utočište. Prema trenutnim materijalnim prilikama u kojima se Hrvatska nalazi, zasigurno smo sposobni pružiti utočište za više od četrdesetak osoba godišnje, koliko ih je u prosjeku posljednjih godina dobivalo azil ili supsidijarnu zaštitu. Da bi pritom integracija izbjeglica bila efikasna, uz potporu države je potrebno da i na lokalnoj razini svi društveni akteri, a napose crkvene zajednice, potiču na solidarnost i zajedništvo, da budu spremni pomoći u integraciji i graditi kulturu dobrodošlice (usp. papa Franjo, nagovor uz podnevnu molitvu na Svjetski dan migranata i izbjeglica 2023.). Naime, upravo kroz odnos spram migranata i izbjeglica potvrđujemo temeljno uvjerenje o neotuđivom dostojanstvu svake ljudske osobe bez obzira na porijeklo, rasu ili religiju (usp. Deklaracija Dignitas infinita, 40).

Kršćani su napose pozvani razvijati kulturu susreta i solidarnosti, po uzoru na Krista, koji je na prvo mjesto stavljao one koje je zajednica odbacila. Moramo se oduprijeti napasti straha i populizma, te zahtijevati da se provode politike koje poštuju dostojanstvo i prava migranata i izbjeglica. Ne smije nam biti prihvatljivo da se na našim granicama provodi nasilje nad tražiteljima azila, niti da je sudbina ljudi prepuštena krijumčarima koji zarađuju na jadu ovih nesretnika. Zato valja promicati sigurne i legalne puteve za one koji traže utočište, kao što su humanitarne vize, radne dozvole, spajanje obitelji, studentske potpore i sponzorirani dolasci (usp. Papina poruka za Svjetski dan migranata i izbjeglica 2018.). Crkvene su organizacije u mnogim zemljama uključene u takve projekte i kroz župne zajednice pružaju skrb i pratnju izbjeglicama u početnom periodu integracije. Nadamo se da će takve inicijative uskoro zaživjeti i u Hrvatskoj.

Fenomen migracija je danas toliko velik da se niti jedna zemlja s njime ne može samostalno nositi. Međutim, upravo nam ta okolnost ukazuje na neizostavnost solidarnosti i na potrebu za zajedničkom odgovornosti kako bi te ljude zaštitili i pomogli im. Svi smo u istoj lađi i ne možemo ignorirati one pored nas (Papa Franjo prilikom posjete izbjegličkom kampu na Lezbosu 2021.). Moramo raditi na stvaranju društva u kojem svaka osoba, bez obzira na svoje podrijetlo, može pronaći sigurnost, nadu i priliku za bolju budućnost. Migranti i izbjeglice nisu samo žrtve; oni su i nositelji promjene, nositelji različitih kultura, vještina i talenata koji mogu obogatiti našu sredinu (usp. Papina poruka za Svjetski dan migranata i izbjeglica 2022.). Stoga, u duhu zajedništva i solidarnosti, pozivamo sve da gradimo mostove razumijevanja i suosjećanja, kako bi nevolje prisilno raseljenih naišle na našu empatiju i konkretno zauzimanje. Neka ovaj Svjetski dan migranata i izbjeglica bude podsjetnik da se zajednički trudimo za svijet u kojem će svatko moći živjeti s dostojanstvom i nadom, te tako moći vjerovati da „Bog hodi sa svojim narodom“.