Poruka milanskog nadbiskupa kardinala Carla Maria Martinia za Taizejski susret mladih

Zahvalan sam Bratu Rogeru i svoj braći iz Taizéa što su odabrali Milano za postaju ovog velikog “hodočašća povjerenja na zemlji”, koje se već godinama na razne načine odvija kako bismo, zajedno i svatko u svojim osobnim prilikama, bili malim znakovima mira i nade i “donijeli vatru u noći čovječanstva”. Među različitim su konkretnim koracima u ovom hodočašću i Europski susreti mladih. Ovaj koji se održava u Milanu od 28. prosinca 1998. do 1. siječnja 1999. biti će dvadeset i prvi u nizu započetom u Parizu 1978. godine, a nastavljenom u drugim europskim gradovima kao što su Barcelona, Rim, London, Köln, Wroclaw, Prag, Budimpešta, München, Stuttgart i Beč.
Radujem se ovom susretu s povjerenjem i nadom. Kako sam i napisao u svome pastoralnom pismu za 1998/1999.godinu, Povratak Ocu sviju , uvjeren sam da će nam “vrlo brojni mladi Europljani koji će #!živjeti molitvu Taizéa#! u Milanu, u danima nakon Božića”, ponuditi dragocjenu pomoć “da uđemo u sebe i klanjamo se Ocu u tišini (usp. Mt 6,6), “učeći nas o tihoj i produljenoj molitvi. U tom bih pogledu želio da se, kao rezultat ovoga susreta, nešto od evanđeoskog duha koji se u Taizéu živi i od tamo zrači, proširi i u Crkvi Milana.
Taizé budi naviku molitve pristupačne svima. Svojim karakterističnim pjesmama koje izražavaju stvarnost jednostavnu zbog njene temeljnosti, koje um prihvaća odmah a čitava osoba polako upija, kroz ritam psalama, biblijskih čitanja i molitvenih zaziva, poticajnim znacima i rječitošću djela, molitva Taizéa, ukorijenjena u velikoj monaškoj tradiciji i animirana trezvenošću i bogatstvom riječi i kretnji primljenih od Crkava Istoka i Zapada, uistinu za svakoga može biti pozivom i poticajem da otkrije i zaživi život u kojem Bog ima prvenstvo i vrati se izvorima vjere.
Zbog svega se toga radujem Europskom susretu mladih u Milanu kao velikom događaju molitve kojim će se grad preobraziti u veliki grad molitve, u kojem ćemo moći doživjeti ljepotu i radost tišine, kontemplacije, slušanja Riječi, hvale, zaziva, prošnji.
Taizé potiče pomirenje, mir, zajedništvo. Samim svojim postojanjem, Zajednica iz Taizéa znakom je pomirenja među podijeljenim kršćanima i narodima. Ona želi biti “prispodobom zajedništva”, mjestom na kojem se čovjek svakoga dana nastoji pomiriti. Mjestom na kojem koji dođu mogu biti potaknuti da, svatko u svome domu i svi zajedno, postanu promicateljima mira i nositeljima pomirenja u Crkvi, u i među različitim narodima. Stoga je moja želja da nas Europski susret mladih u Milanu, kao plod okupljanja mladih različitih jezika, kultura, porijekla i vjerskih tradicija te prisutnosti mnogih mladih ljudi obilježenih bolnim iskustvima, dubokom patnjom i podjelama, kao što su oni iz Istočne Europe i s područja bivše Jugoslavije, nauči da živimo kao braća i sestre, ostanemo zajedno, zajedno tražimo mir, prevladavamo sukobe i podjele, da ugledamo i izgradimo pomirenu Europu i svijet, u kojem će vladati ljubav i solidarnost i gdje će Crkva biti mjestom dijeljenja i kvascem pomirenja sviju.
Taizé potiče i nenapadan i radostan stil prijema i gostoprimstva. U kulturi i društvu bez očeva, brojni mladi ljudi, u Taizéu i drugdje, iznova otkivaju radost i ljepotu očinstva kada, u jednostavnosti sredstava i okoline, susretnu nekoga tko zna slušati, tko je otvoren za razgovor i sučeljavanje, tko nastoji biti svjedokom onome za čime oni duboko žude, tko ih zna dočekati s ljubavlju. U tom je pogledu moja želja da svi oni koji dođu na Europski susret mladih potvrde suprotno onome što Ivanovo Evanđelje tvrdi rekavši da Isus “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (1,11). Želio bih da ljudi kažu “dođoše k svojim obiteljima, ljudima svoje vjere i primiše ih uistinu s ljubavlju”. I da to ne vrijedi samo za te mlade ljude kroz tih nekoliko dana, već da postane stvarnost za sve koji trebaju pozornost, gostoprimstvo i pomoć. Želio bih da Europski susret mladih u Milanu bude još i prava prigoda za bratsku razmjenu darova.
U tom bi smislu, milanska Crkva, puštajući da ju prožme evanđeoski duh Taizéa, željela s mladima koji se međusobno susreću podijeliti radost i napore ponovnog oživljavanja apostolske Crkve, iskazivanja kako, i u velikom gradu i sekulariziranom društvu, Evanđelje može živjeti čitav narod i kako ono može biti punina života koje svima daje mogućnost zadržati i na novi način prenositi baštinu svoje vlastite specifične molitve i liturgije, kako bi se društvo iznutra oživjelo. Osobito bismo željeli biti u mogućnosti podijeliti s brojnim drugim Crkvama u Europi i mladima prisutnima u Milanu, svoju veliku tradiciju pozornosti prema mladima u njihovoj svakodnevici i traženju poziva: pozornost koja se prije svega oblikuje u “oratorijima”(centrima za mlade) i kroz čitav biskupijski pastoral mladih.
Dalekoglednom mudrošću, Taizé ne namjerava organizirati mlade u kakav pokret oko sebe, već ih potaknuti da se vrate u svoje lokalne Crkve, svoje zajednice, svoje župe. Poziva ih uključiti se u aktivnosti u svome susjedstvu, gradu, zemlji u kojoj žive, zajedno s ljudima svih dobi biti nositeljima mira i pomirenja. Na isti se način nadam da će Europski susret u Milanu brojnim mladima biti prigoda da prime poziv dopustiti zahtjevnim životnim odabirima da sazriju i da se ne boje životno posvetiti bilo svećeništvu, religioznom životu, misionarstvu, braku ili obitelji, krenuti u obrazovanje ili preuzeti odgovorna mjesta u društvu. Te se stvari biraju i žive u konkretnim uvjetima svakodnevnog života u kojem svi živimo i radimo. Te odabire treba i Crkva i društvo. Ti nas odabiri čine uistinu sretnima.

Carlo Maria Cardinal Martini
nadbiskup Milanski

Milano, 30. rujna 1998.