Prof. Garmaz u predavanju je nastojala odgovoriti na pitanje na koji način vjeroučitelj može posvjedočiti nadu u vremenu kriza i beznađa. Koji su to putovi svjedočenja nade u razredu i školi? Može li vjeroučitelj potaknuti više na zajedništvo i solidarnost u školi i tako potpiriti nadu ili je primjerenije pomoći učenicima u molitvi i duhovnom životu, pomoći im da se suoče s problemima kroz vjeru i da osnaže duhovnu otpornost oslanjajući se na Boga?

Prof. Garmaz rasvjetljavala je konkretne aktivnosti koje vjeroučitelj može poduzeti u godini Jubileja i tako učenicima pomoći da i sami jačaju u kreposti nade. Kao teologalna krepost nada je upućena na krepost vjere i ljubavi, ali ona usko surađuje i sa stožernim krepostima. U predavanju je protumačila kako se konkretno razvija krepost nade u odnosu na razboritost, kako u odnosu na pravednost, jakost i umjerenost. Budući je poziv vjeroučitelja prvenstveno duhovni, ali koji pretpostavlja osobne, teološke, religijsko-pedagoške te socijalne kompetencije predavanjem je uputila na specifičnost poziva vjeroučitelja, ali i na ograničenja vjeroučiteljskih kompetencija i upućenost na suradnju s drugim službama u školi, osobito kada se radi o kriznim situacijama.