Ispraćaj je započeo misom zadušnicom koja je slavljena na otvorenom pred mrtvačnicom. Misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom, sisačkim biskupom Vladom Košićem, đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, mjesnim župnikom vlč. Željkom Čabajem, generalnim vikarima Sisačke i Krčke biskupije, preč. Markom Crvitkušićem i preč. Franjom Velčićem, novim kapucinskim provincijalom fra Jurom Šimićem te drugim svećenicima, redovnicima, redovnicama i bogoslovima.

Uz obitelj pokojnog Stjepana, njegovu suprugu Katu s kojom je proživio 65 godina braka, kćeri Rozu, Mariju, Ljubicu i sinove Ivicu, Matiju i Pavla, bili su prisutni članovi njihovih obitelji i rodbine te prijatelji.

Osvrnuvši se na naviješteno evanđelje po Luki, na događaj kada je starac Šimun primio Spasitelja u svoje ruke, nadbiskup Hranić je rekao: „Starac Šimun uprisutnjuje u hramskom ambijentu, zajedno s proročicom Anom, služenje Bogu. Uprisutnjuje starce koji vide, starce koji gledaju daleko“. Istaknuvši kako je starac Šimun cijeli život živio u svojevrsnom došašću, u iščekivanju Mesije, Nadbiskup ga je opisao kao „sliku i model starca koji je usidren u Bogu i snagom vjere ima široke horizonte“ te da je „uosobljenje i simbol svih onih čiji se život može također svesti na zajednički nazivnik: život u došašću“.

Povezavši osobine pokojnog Stjepana sa starcem Šimunom, nadbiskup je rekao: „Poput Šimuna i pokojni je tata Stjepan vjerovao da je njegov život hod ususret Gospodinu koji dolazi. Vjerovao je da će ugledati Mesiju i Spasitelja svega svijeta, da je zato i stvoren te je u svome životu bio zagledan u Božju budućnost i nju je živio i nastojao ostvarivati ovdje i sada. Vjera je tajna i njegove hrabrosti prihvaćati život, radovati se životu unatoč poteškoća, hvatati se u koštac sa životnim poteškoćama, vjera je tajna njegove hrabrosti činiti dobro svakome čovjeku bez obzira što taj drugi neće uzvratiti“.

Nadbiskup je istaknuo kako posljednjih dana svoga života, zbog moždanog udara, pokojni Stjepan nije mogao govoriti i komunicirati s članovima svoje obitelji. „I ako išta čovjek u tako teškom stanju može izgovoriti, što onda izgovara“, upitao je nadbiskup Hranić te odgovorio: „Ono što je negdje najdublje utkano u njegovo biće i prisutno u njemu. Ono što je jedno s njim. Ono što određuje i izriče čitavu njegovu osobnost. A dragi pokojnik nije mogao razgovarati, ali je jasno i razgovijetno molio: ‘Oče naš koji jesi na nebesima…’, ‘Zdravo Marijo, milosti puna…’ Živio je, a onda je i umirao s Bogom. Zahvalni smo Gospodinu za njegov život i za njegovo svjedočanstvo. Za sve ono što je njegova obitelj, župna zajednica, ovo društvo primilo po njemu, snagom njegove vjere i njegova identiteta“.

Sućut su, između ostalih, izrazili i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, riječki nadbiskup koadjutor i upravitelj dubrovačke biskupije Mate Uzinić, požeški biskup Antun Škvorčević, vojni ordinarij Jure Bogdan, šibenski biskup Tomislav Rogić, krčki biskup u miru Valter Župan.

Svima se zatim obratio sisački biskup mons. Vlado Košić i zahvalio se pokojnom Stjepanu za svjedočanstvo ljubavi i povezanosti sa rodnim Zrinom koji je pri kraju Drugog svjetskog rata prošao svoju kalvariju. Riječ utjehe obitelji i prijateljima uputio je zatim i drenjanski župnik vlč. Željko Čabaja, izrazivši posebno zadovoljstvo što je imao priliku upoznati pokojnog Stjepana i njegovu suprugu Katu te njihov primjer vjere. Nadbiskup Đuro Hranić predvodio je obrede posljednje preporuke i oproštaja od pokojnika te ophod prema groblju i obrede kod groba. Na grobu je izraze sućuti u ime sve braće kapucina izrazio novi provincijal fra Jure Šimić.

Na kraju je svima zahvalio sin pokojnika, biskup Petanjak. „Ovih dana, primajući tolike izraze sućuti, jedna časna sestra je rekla: ‘Roditelji nikada predugo ne žive i koliko god da žive, kratko žive jer su roditelji’“. Poruku koju je biskup Petanjak zatim naglasio vezana je uz ovaj sadašnji trenutak, koji je snažno obilježen pandemijom koronavirusa, u kojem mnogi gube nadu.

Govoreći o pokojnom ocu, istaknuo je da, usprkos tome što je kao i ostali radnici živio teško u onom sistemu, njegov otac nikada nije očajavao, niti gubio nadu, niti pokazivao da je teško, nego je bio čovjek velike nade i pogleda prema boljoj budućnosti. Biskup Petanjak je rekao da je to važna poruka za mlade ljude da bi svakoga dana živjeli u zahvalnosti Bogu i povezanosti s njime, a ne u očajavanju. „Nemojte biti nezadovoljni, nego nastojte Bogu svakoga dana zahvaliti na daru života, na mogućnosti da napravite nešto od svoga života i da taj život jednoga dana bude i plodonosan“.

Pokojni Stjepan Petanjak rođen je 1933. u Zrinu od oca Mate i majke Lucije. Kao dijete proživio je vrijeme Drugog svjetskog rata u svome rodnome Zrinu kada su partizani 1943. muškarce pobili, selo zapalili, a žene i djecu protjerali i iselili u Slavoniju. Nastanivši se s majkom i braćom u Drenjskom Slatiniku pokraj Đakova, odrastao je i oženio se Katom Babić, također rodom iz Zrina, a poslije su preselili u susjedno Drenje. Brak Stjepana i Kate Petanjak, Gospodin je blagoslovio sa šestero djece: kćerima Rozom, Marijom i Ljubicom, sinovima Ivicom, Matijom i Pavlom te s unučadi i praunučadi.