Posvećeni je život duboko ucijepljen u otajstvo Crkve

Predraga braćo i sestre!

1. Nastavljajući u ovim nedjeljnim susretima razmišljati o dokumentima II. vatikanskog koncila danas se nakratko zadržimo na tekstu koji su saborski oci namijenili zavjetovanom životu, dekretu Perfectae caritatis.
Koncil je već u konstituciji Lumen Gentium razjasnio da u korijenu tog osobitog životnog izbora ne stoji neuvažavanje braka ili vremenitih stvarnosti nego osobiti Kristov poziv. On je onaj koji poziva krštenika da iz bliza slijedi način života kojim on sam izabra (LG, 44) te tako svjedoči, osobitom rječitošću, apsolutnost Božju. Riječ je doista o novom posvećenju koje produbljuje ono kršteničko i potvrdno koje je vlastito svakom kršćaninu. Poradi tog posvećenja pozvani postaje, pod novim nazivom, “sav” Božji, poradi koje ljubavi se stavlja također u potpuno služenje braći. Odricanja koja čini, zasigurno ne iz nedostatka ljubavi, plod su preobilja ljubavi. On cijeni svjetske vrijednosti, ali je pozvan svjedočiti da to nisu posljednje vrijednosti. Krist je uistinu posljednja vrijednost i svrha svih stvari. Tim obilježjima eshatološkog znaka i proroštva posvećeni je život duboko ucijepljen u otajstvo Crkve, postojano spada “na njezin život i svetost” (LG, 44).
U dekretu Perfectae caritatis koncilski su oci nastojali ponuditi važne smjernice kako bi posvećeni život, premda se razvija u skladu s zahtjevima našeg doba, ostao uvijek u potpunosti vjeran evanđeoskim korijenima.
2. Nakon Koncila su u skladu s tim zabilježeni pohvalni napori: Sinoda o posvećenom životu od prošle godine mogla je koristiti značajnom teološkom produbljenju kao također i poticajima proizašlim iz živog pregleda drevnih i novih oblika osobita predanja. Na toj osnovi pripremam posinodalnu pobudnicu koja će biti objavljena u idućim mjesecima.
Nema sumnje da su se koncilske smjernice, u svjetlu ove tridesete obljetnice, pokazale dalekovidnima. Koncil je nadasve iznova potvrdio da najvažnije pravilo svake ustanove zavjetovanoga života je nasljedovanje Krista (PC, 2), istodobno vrednujući karizmatsku baštinu pojedinih ustanova, prenesenu od osnivača. Nadalje je istaknuo važnost živog sudjelovanja ustanova zavjetovanoga života, prema njihovoj posebnosti, u crkvenom životu i shodno tome potaknuti ih da budu pozorni na znakove vremena kako bi djelatno ponudili svoje evanđeosko svjedočenje (PC, 3).
3. Predraga braao i sestre, zazovimo Mariju, Djevicu vjernu, da zagovara sve muškarce i žene koji su se posvetili samo Bogu, s ciljem da ga ljube nepodijeljena srca (usp. LG, 42). Posvjestivši si ono što potvrđuje Koncil da “najbolji oblici prilagođivanja neće imati uspjeha ako ne budu nadahnuti duhovnom obnovom” (PC, 3), oni pomažu Crkvi da se, obnovljena unutrašnjim i apostolskim zanosom, uputi prema trećem tisućljeću svoje opstojnosti.

Blagoslov “Djetešca”
Blagoslivljam sada, prema lijepom Božićnom običaju, “Djetešca”, kipiće Djeteta Isusa koje ste vi, draga djeco i mladi, ovamo donijeli i koje ćete zatim, vrativši se svojim kućama, staviti u jaslice. Prošle godine, kao što se sjećate, uputio sam svoj djeci svijeta posebno pismo. Ove, pak, godine želim najmanjima posvetiti Poruku za Svjetski dan mira koji će se obilježiti 1. siječnja, izabravši kao temu: “Podajmo djeci budućnost mira!” Stoga vas pozivam na molitvu pred jaslicama da Božja Gospodinov donese zraku mira djeci cijelog svijeta i da odrasli nauče upravljati društvom pazeći na odgojne zahtjeve najmanjih.