Slavlje je okupilo više stotina vjernika iz Kričaka i Drniškog kraja, kao i iz drugih djelova Dalmacije (Split, Zadar, Šibenik), brojne hodočasnike iz Križevaca, Zagreba i Žumberka te mnogo ukrajinskih izbjeglica koji sada borave na području Dalmacije. Uz vladiku Stipića, suslužili su umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas brojni grkokatolički i romokatolički svećenici i franjevci te đakoni, a liturgijsko slavlje uživo je prenosila Hrvatska radio televizija.

Liturgiji su nazočili i ministar uprave u Vladi RH Ivan Malenica, župan šibensko-kninski Marko Jelić, gradonačelnik Drniša Josip Begonja te članovi različitih kulturno-umjetničkih društava. Liturgiju su pjevali muški koralisti Katedrale Presvete Trojice iz Križevaca, a liturgijske napjeve pjevali su još i klapa Drniš te Kantalice sv. Cecilije iz Zadra.

Na početku slavlja posvećen je oltar, blagoslovnom molitvom, polaganjem moćiju blaženoga Miroslava Bulešića i mazanjem svetim mirom, a zatim su istim obrednim činima posvećeni i zidovi crkve, nakon čega je nastavljena arhijerejska liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, na početku koje je jedan predstavnik drniškoga kraja pozdravio biskupa Stipića, s uručenjem prigodnih darova.

U homiliji biskup Stipić izrazio je svoju veliku radost, kao i radost Križevačke eparhije i cijele Crkve u Hrvatskoj što je ta crkva mučenica konačno doživjela i taj velebni dan svoje obnove i posvete.

„Gledajući kamenje ovoga zdanja mogli bismo ponoviti riječi svetog Ivana Pavla II., koje je izrekao promatrajući Dioklecijanovu palaču i katedralu u Splitu: ‘Ovdje naime povijest nije šutjela.’ I zaista, u kamenju ovoga zdanja upisana je sudbina naše hrvatske domovine i naših grkokatolika, a to je povijest trpljenja rušenja i ponovnog građenja. Divno je osnovati obitelj i izgraditi svoj dom, ali je zaista uzvišeno podići dom Božji u kojem će se Božja milost svakodnevno kroz svećeničke molitve prelijevati na vjerni narod. A najvažnije mjesto u crkvi je oltar koji smo posvetili. Bez oltara crkva bi bila obična dvorana. I zato smo u to sveto mjesto položili moći blaženoga Miroslava Bulešića, hrvatskog svećenika kojega su iz mržnje prema vjeri ubili isti mrzitelji vjere koji su u to vrijeme rušili i palili ovaj sveti hram.

Međutim, silaskom Božjega blagoslova i posvete na ovo mjesto ona postaje mjesto susreta božanskog nebeskog svijeta i zemaljskog naroda Božjeg. Ovdje su sada s nama sjedinjeni Bog, sveci i anđeli zajedno u društvu s nama ljudima svi služimo svetu Liturgiju, prinosimo nekrvnu žrtvu Novoga zavjeta i slavimo radost Nebeskoga Carstva. Zato hram Božji jeste zemaljski, ali pripada nebu. Sagrađen od čovjeka, ali pripada Bogu i ostvaruje trajni susret Boga i čovjeka“ rekao je vladika Stipić.

„Čovjeku je potrebno sklonište gdje će naći sigurnost, smirenost, molitvu, rad, prijateljsko povjerenje. Čovjek našega doba, doživljava pomanjkanje druženja i zajedničkog života. Njegova je duhovnost ugrožena zbog ‘bujnosti života’, uznemirenosti, buke i grozničavosti. Nema prostora, ni vremena za šutnju i prisnu riječ koja se čuje samo u tišini. Stoga je ova petropoljska bazilika kako ju od milja zovemo, istinska oaza mira i duboke molitve za svakog kršćanina“, kazao je biskup i proglasio tu crkvu glavnim marijanskim svetištem i hodočasničkim mjestom Križevačke eparhije.

Vladika je pozvao sve na molitvu i život dostojan kršćanina: „Sve vas pozivam da se svi uključimo najprije u zajedničku molitvu za mir u svijetu, a osobito za mir u Ukrajini. Također, pozivam sve kršćane da se aktivno uključe u borbu za zaštitu ljudskog dostojanstva i ljudskog života osobito nerođene djece i staraca i nemoćnih. Ako dopustimo da nam nasilni prekidi trudnoće kod majke i potpomognuta smrt kod bolesnih i nemoćnih postane norma, onda smo sigurni da je sotona zavladao cijelim svijetom i svima nama. Stoga budimo svjesni kršćani koji sve čine mjerom Krista i Evanđelja“, poručio je križevački vladika.

Na kraju je zahvalio Vladi RH i Ministarstvu kulture RH čijim je sredstvima omogućena obnova te spomeničke crkve, kao i brojnim drugim dobrotvorima, kao i franjevcima i drniškim gradskim vlastima.

Ta je povijesna grkokatolička crkva sagrađena 1836., a gradio ju je talijanski arhitekt iz Udina Valentino Presani, učenik jednog od najvećih kipara u povijesti Italije Antonija Canove. Presani je od 1826. godine bio zaposlen kao inženjer u vrijeme austrijske uprave u Zadru u Direkciji javne gradnje. Godine 1942. spalili su je četnici, 1947., zbog udara groma je iznova zapaljena, a u Domovinskom ratu 1992. srpske paravojne snage minirale su njezina dva zvonika po kojima je u narodu uvijek bila poznata kao „roga“. Grkokatolici su se raspršili, a veći dio je našao utočište i pastoralnu skrb u franjevaca. Prije više od deset godina krenula je obnova župnog doma i crkve, te je osnovan Manastir Pokrova presvete Bogorodice u kojem će duhovni život živjeti grkokatolički monasi. Svake godine, prve subote u listopadu, o blagdanu Pokrova presvete Bogorodice (1. listopada) tu se slavi godišnji naslovni blagdan uz brojne hodočasnike iz svih krajeva naše domovine.