Suslavili su župni vikar Luka Klarica, vlč. Mato Berišić i župnik Luka Pranjić, koji je na početku uputio pozdravnu riječ.

Temeljeći propovijed na zbornoj molitvi sv. Romualda, a uklopljenoj u liturgijska čitanja toga dana,  nadbiskup je navodeći prvi dio molitve: „Bože ti si nekoć po svetom Romualdu obnovio pustinjački život u Crkvi“, naglasio da je taj svetac ostao zapamćen kao jedan od obnovitelja Crkve. Kao što ljudi u svome životu trebaju obraćenje, tako i Crkva treba obnove, jer u životu se događa da se naviknemo na jednoličnost i život postane kolotečina. Slično je i s pojedinim zajednicama, a iz perspektive monaškog života, sv. Romuald je obnovio načelo sv. Benedikta – Ora et labora – obogativši ga pozivom na samoću, rekao je propovjednik. Potaknuo je monahe, osim zajedničke molitve i rada, na povučenost u osamu kako bi u osami, poput Isusa, na intenzivniji način bili s Bogom. Ta osama pogodan je trenutak za drugačije druženje s Kristom. U osami možemo razlučiti različite odgovore na pitanje: Tko je Isus? No, za nas je najvažnije doći do odgovora na pitanje: Tko je Isus za nas i naš život? Nadamo se da je taj odgovor usklađen s Petrovim – Krst, pomazanik Božji, poručio je mons. Uzinić, referirajući se na pročitani evanđeoski ulomak.

Molitva, rad i osobito osama s Isusom pružaju nam mogućnost otkriti autentičnog Krista. To je izvršio sv. Romuald obnavljajući Crkvu i to je važno za nas, njegove sljedbenike, da i mi uz naše moliti, osobito u obitelji, imamo i one trenutke osame. Trenutke kada smo sami s Bogom. Svjestan vremena u kojemu ljudi ne pronalaze to nužno vrijeme osame, nadbiskup je savjetovao da je ponekad potrebno ugasiti radio i televizijske prijemnike, otvoriti Sveto pismo i u samoći otkriti autentičnog Isusa, kakav on jest i kakav nam se u Svetom pismu predstavlja. On je onaj koji na sebe preuzima patnje ljudi kako bi ih u svojoj patnji preobrazio i omogućio im biti pobjednicima, kazao je propovjednik.

Navodeći drugi dio zborne molitve, „Udijeli nam da se odričemo sami sebe, nasljedujemo Krista i sretno stignemo u kraljevstvo nebesko“, poručio je da smo u navedenoj okrenuti sebi. Taj drugi dio ima tri razine od koji je prvi osobno obraćenje – ‘da se odričemo sami sebe’. Pozvani smo na rad na sebi, usklađivanje s Isusom. To je teška zadaća koju trebamo prvu učiniti. Ona ni u životu sv. Romualda nije bila laka i na početku obraćenja nasljedovao je sv. Benedikta, odnosno Isusa, nakon teške životne situacije. Na monaški put krenuo je zbog sebe i nije mu bilo lako te je nekoliko puta i posustajao. Rad na sebi teška je zadaća jer je potrebno promijeniti stari mentalitet, poručio je mons. Uzinić.

U nastavku je upozorio da na putu obraćenja čovjek se suočava s napastima zloga, đavla koji je napadao i sv. Romualda. On se molitvom uspio oduprijeti podražajima zloga i raditi na svom obraćenju. Obraćenje nas zaodjeva u Krista jer ne samo da se oslobađamo zla, nego postajemo slični Kristu i slobodni ići dalje. To ‘dalje’ spominje se u drugoj razini – ‘nasljedujemo Krista’. Propovjednik je u tom kontekstu spomenuo pročitani evanđeoski ulomak i prvi Isusovoj navještaj muke,  te istaknuo da je križ put nasljedovanja Gospodina. Sv. Romuald je nakon obraćenja i nakon što se obukao u Krista vidio svoje nasljedovanje u obnovi Crkve i drugih. No, to nasljedovanje donijelo mu je puno trpljenja, prijetnji, mržnji prema njemu, osobito od strane monaha koji se nisu htjeli obnoviti jer im je monaštvo osiguravalo dobar i lagodan život. Kažu da su ga monasi, radi očuvanja svojih privilegija, htjeli ubiti. Neko je vrijeme pretrpio i klevetu zbog koje mu je bilo zabranjeno slaviti misu. To je taj put nasljedovanja kojega je imao sv. Romuald. No, doživio je zadovoljštinu jer ga je samo pet godina nakon smrti pape Benedikt IX. proglasio blaženim.

Želimo li u svome životu poticati druge na promjene, vjerojatno nećemo doživjeti uspjehe, nego  klevete. Trebamo obnovljenu Crkvu i imamo Papu koji to želi činiti. Neki ga žele ušutkati, nazivaju ga heretikom, rekao je mons. Uzinić, dodajući da i među svećenicima, biskupima, sveopćoj Crkvi ima onih koji ne žele slušati takve glasove koji potiču na obnovljenu Crkvu. Oni žele ostaviti sve kako je bilo, iako je nemoguće ostati na istom mjesto i nastaviti na isti način. Često je potrebno pretrpjeti križ, patnju i klevete, ali ne smijemo odustati, kao što nije ni sv. Romuald. Biti s Isusom znači ići putem križa jer nema drugog načina, poručio je propovjednik.

Zaključujući je izdvojio posljednji zaziv zborne molitve – „da sretno stignemo u kraljevstvo nebesko“. To je naš cilj! Kažu da je sv. Romuald sanjao sličan san kao patrijarh Jakov o ljestvama koje se uspinju prema nebu i na njima vidio svoju zajednicu koja omogućava taj uzlazak na nebo svim članovima zajednice i cijeloj Crkvi. To je zato jer kada se obnavlja jedan red, obnavlja se Crkva. To je bio njegov način – monaštvo: moli, radi i u samoći se druži s Isusom. No, cilj, kraljevstvo nebesko, je i naša budućnost. Međutim, mi moramo otkriti naš put za uzlazak na nebo. Mi moramo otkriti koje su to skale kojima se trebamo uspinjati. Svi smo pozvani na svetost, a to znači biti u kraljevstvu nebeskom u punini. Ne smijemo zaboraviti da ono ne počinje sutra u vječnosti, nego danas u konkretnim životnim okolnostima. Naši pozivi i zvanja, ljudi s kojima jesmo, naš su put i tu trebamo početi ostvarivati Božje kraljevstvo na način da se u samoći vratimo Isusu. U samoći otkrijemo njegov sustav vrijednosti i blaženstva i to uzmemo kao svoj životni program. To je uspio sv. Romuald i to svatko od nas treba i može učiniti, zaključio je mons. Uzinić.