Hvarska biskupija obuhvaća tri srednjodalmatinska otoka: Brač, Hvar i Vis te niz manjih otoka (Šćedro, Pakleni otoci, Biševo, Svetac, Palagruža…). Biskupija je ustanovljena sredinom 12. stoljeća, kada su se ti otoci nalazili pod vlašću Venecije, koja je nastojala prekinuti veze svojih teritorija od onih pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva. Zato su na poticaj Venecije Hvarani i Bračani istjerali arhiprezbitera Cernatu, koji je upravljao tim otocima u ime splitskog nadbiskupa, te su za svoga prvog biskupa izabrali Zadranina Martina I. Manzavina.

Papa Anastazije IV. podvrgnuo je Hvarsku biskupiju bulom od 17. listopada 1154. novoosnovanoj nadbiskupiji u Zadru. Splitski nadbiskup žalio se na tu odredbu, pa je status Hvarske biskupije razriješio crkveni sabor u Splitu. Zaključkom od 10. svibnja 1185. hvarski je biskup, podvrgnut Splitskoj metropoliji, imao stolovati u Hvaru, a jurisdikcija mu je obuhvaćala Brač, Hvar, Vis, Korčulu, Lastovo, Mljet i cijelu makarsku krajinu. No ta odluka nije odmah ispoštovana, pa je hvarski biskup postao sufragan splitskom od imenovanja dotadašnjeg splitskog kanonika Mihe I. Picijeva hvarskim biskupom 1198. godine.

Kada se Hvar opet odlučio podvrgnuti Veneciji, plemići i pučani odlučili su 5. veljače 1278. imenovati poslanikom biskupa Šimuna. On je u ime svih stanovnika Hvara podložio otok i biskupiju mletačkomu duždu.

Početkom 14. st. Korčula postaje zasebna biskupija, Mljet potpada pod Dubrovačku biskupiju, a oko 1370. ponovno se uspostavlja i Makarska biskupija, čime je teritorij Hvarske biskupije sveden na današnje granice. Od znamenitih biskupa treba istaknuti Tomu Tomasinija (1423. –1466.), diplomata koji je djelovao kao apostolski legat u Bosni. Od njegovog vremena započinje i razdoblje kada biskupi nisu rezidirali u Hvaru, već su iz Rima ili kojeg drugog većeg središta upravljali biskupijom preko vikara. U tome razdoblju dvojica su hvarskih biskupa bili i kardinali – dr. Ivan Krstitelj Pallavicini (1523. – 1574.) i Zaharija II. Delfino (1552. – 1574.).

Tridentski koncil prisilio je biskupe da rezidiraju u svojim biskupijama, što su hvarski biskupi i činili od vremena Martina II. de Martinisa (1574. – 1581.). Do pada Mletačke Republike treba istaknuti još neke znamenite biskupe: Zadranin Petar I. Cedulin (1581. – 1634.) zaslužan je za intenziviranje radova na dovršetku katedrale; Nikola IV. Zorzi (1635. – 1644.) prvi je Hvaranin na hvarskoj biskupskoj stolici; Trogiranin Ivan II. Andreis (1667. – 1676.) nabavio je relikvije gradskog i biskupijskog suzaštitnika sv. Prošpera; Rajmund Asperti (1704. – 1722.) iz Bergama posvetio je katedralu 11. srpnja 1706.; Cezar Bonaiuti (1736. – 1759.) dao je dovršiti pročelje katedrale, te sagraditi dvoranu Kaptolske knjižnice; Zadranin Ivan Dominik Stratico bio je poznati prosvjetitelj.

Krajem 18. i početkom 19. st. izmjenjuju se francuska i austrijska uprava. Nakon smrti biskupa Anđela Petra Gallija (1801. – 1812.) nije imenovan novi biskup pa su deset godina biskupijom upravljali kaptolski vikari. Konačno je 1822. biskupom imenovan zaslužni Trogiranin Ivan III. Skakoc (do 1837.), koji će kasnije utemeljiti Zakladu Skakoc za odgoj klera. Kada je zbog državnih promjena papa Leon XII. bulom „Locum Beati Petri“ od 30. lipnja 1828. lišio metropolitanske časti splitsku crkvu i podložio je Zadarskoj nadbiskupiji, postao je i hvarski biskup sufraganom zadarskog nadbiskupa.

Devetnaesto stoljeće obilježili su biskupi Juraj II. Duboković (1866. – 1874.) iz Pitava, zapamćen po obnovi brojnih crkvi i karitativnom radu i Fulgencije Carev (1888. – 1901.) iz Kaštel Gomilice, raniji skopski nadbiskup, koji je nabavio relikviju glave sv. Stjepana I., zaštitnika biskupije, od mletačkog patrijarha Josipa Sarta (kasnijeg pape sv. Pija X.), a umro je na glasu svetosti.

Od konca Prvoga svjetskog rata do 1969., Hvarska biskupija, poput drugih dalmatinskih, neposredno je podvrgnuta Svetoj Stolici. Otkazani konkordat iz 1935., po kome je Splitska biskupija imala biti podignuta na rang nadbiskupije i metropolije cijele Dalmacije, predviđao je da i Hvar ponovno potpadne pod splitskog nadbiskupa. U tom vremenu djeluje biskup Miho Pušić (1926. – 1968.), jedan od predvodnika liturgijskog pokreta u Hrvatskoj. Kao upravitelj Zadarske nadbiskupije od 1948. do 1950. dobio je titulu nadbiskupa ad personam.

Dekretom Svete Kongregacije za biskupe, od 27. srpnja 1969., papa Pavao VI. odredio je, na prijedlog Biskupske konferencije Jugoslavije, da se Splitska biskupija proglasi nadbiskupijom i središtem metropolije. Hvarska biskupija, uz Dubrovačku, Kotorsku i Šibensku biskupiju, postaje sufragan novouspostavljene Splitsko-makarske crkvene pokrajine. To stanje ostalo je nepromijenjeno i nakon uspostave Republike Hrvatske 1991. godine.

Zaštitnik biskupije je sveti Stjepan, papa i mučenik, ujedno zaštitnik grada Hvara, Starog Grada te otokâ Hvara i Visa. Suzaštitnik Biskupije, grada i otoka Hvara te Visa je sv. Prošper, mučenik, (10. svibnja), dok je zaštitnik otoka Brača sv. Juraj (23. travnja).

POPIS HVARSKIH BISKUPA

1. Martin I. Manzavin, 1154.(?) – 1175.
2. Lukar Čiklin, 1175. – 1177
3. Martin I. Manzavin, 2. put, 1177. – 1184.
4. Nikola I. Manzavin, 1184. – 1198.
5. Miha I. Picijev, 1198. – 1228.
6. Nikola II., 1230. – 1260.
7. Dobronja, 1260. – 1278.
8. Šimun, 1278. – 1289.
9. Dujam I., 1289. – 1304.
10. Gabrijel, 1308. – 1312.
11. Grgur Madije, 1313. – 1323.
12. Stjepan I., 1323. – 1326.
13. Luka I., 1328. – 1337.
14. Ivan I., 1341. – 1348.
15. Stjepan II. Ciga, 1348. – 1384.
16. Benevent, 1385 – 1412.
17. Juraj I., 1412. – 1420.
18. Dujam II. Hranković, 1421. – 1422.
19. Juraj I., 2. put, 1423. – 1428.
20. Toma Tomasini, 1429 – 1462.
21. Dr. Nikola III. De Crucibus, 1463. – 1473.
22. Lovro Michaeli, 1473. – 1486.
23. Jeronim I. Diedo, 1486. – 1492.
24. Bernardin De Fabiis, 1492. – 1510.
25. Frane Pritić, 1510 – 1523.
26. Dr. Ivan Krstitelj Kard. Pallavicini, 1523. – 1524.
27. Zaharija I. Trevisan, 1524. – 1537.
28. Jerolim II. Argentini, 1537. – 1549.
29. Marko Malipiero, 1549. – 1553.
30. Dr. Zaharija II. Kard. Delfino, 1553. – 1574.
31. Dr. Martin II. De Martinis, 1574. – 1581.
32. Petar II. Cedulin, 1581. – 1634.
33. Nikola IV. Zorzi, 1635. – 1644.
34. Dr. Vinko Milani, 1644. – 1666.
35. Ivan II. De Andreis, 1667. – 1676.
36. Jerolim III. Priuli, 1676. – 1692.
37. Ivan Toma Rovetta, 1693. – 1704.
38. Rajmund Asperti, 1704. – 1722.
39. Dr. Dominik Nikola Condulmer, 1723. – 1736.
40. Dr. Cezar Bonaiuti, 1736. – 1759.
41. Antun Becić, 1759. – 1761.
42. Dr. Joakim Marija Pontalti, 1761. – 1767.
43. Dr. Petar II. Riboli, 1767. – 1783.
44. Ivan Dominik Stratico, 1784. – 1799.
45. Dr. Anđeo Petar Galli, 1801. – 1812.
46. Dr. Ivan Skakoc, 1822. – 1837.
47. Filip Dominik Bordini, 1839. – 1865.
48. Dr. Juraj II. Duboković, 1866. – 1874.
49. Dr. Andrija Ilijić, 1876. – 1887.
50. Fulgencije Carev, 1888. – 1901.
51. Jordan Zaninović, 1903. – 1917.
52. Luka Papafava, 1919. – 1925.
53. Mihovil II. Pušić, 1926. – 1968.
54. Celestin Bezmalinović, 1968. – 1989.
55. Slobodan Štambuk, 1989. – 2018
56. Dr. Petar Palić, 2018. – 2021.
57. Ranko Vidović, 2021.