Povlaštena ljubav prema siromašnima

1. Drugi vatikanski koncil ističe specifični doseg djelatne ljubavi koja nas, po Kristovu primjeru, navodi ići ususret osobito najsiromašnijima: “Kao što je Krist… bio poslan od Oca da #!propovijeda Evanđelje siromašnima, … da ozdravlja one koji su skršena srca (Lk 4,18), da traži i spasi ono što je izgubljeno#! (Lk 19,10); tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koji su ožalošćeni uslijed ljudske slabosti, dapače u siromasima i patnicima vidi sliku svoga siromašnog i trpećeg Ustanovitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu” (Lumen gentium, 8).
Danas želimo produbiti svetopisamski nauk o poticajima povlaštene ljubavi prema siromasima.
2. Ponajprije se primjećuje da, iz Starog u Novi zavjet, postoji napredak u vrednovanju siromaha i njegova položaja. U Starom se zavjetu često ističe opće ljudsko uvjerenje prema kojem je bogatstvo bolje od siromaštva i predstavlja pravednu nagradu pridržanu čovjeku koji je isprava i boji se Boga: “Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u naredbama njegovim… Blagostanje i bogatstvo bit će u domu njegovu” (Ps 112,1.3). Siromaštvo se shvaća kao kazna onome koji odbija mudrosnu pouku (usp. Mudr 13,18).
Ali s drugoga gledišta, siromah postaje predmetom osobite pažnje ukoliko je žrtva izopačene nepravde. Poznate su grdnje prorokâ protiv iskorištavanja siromaha. Prorok Amos (usp. 2,6-15) stavlja tlačenje siromaha među glavne optužbe protiv Izraela: “Prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale; jer gaze po glavi siromahu, i sirotinju na zlo vode” (ondje, 6-7). Povezivanje siromaštva s nepravdom istaknuto je i kod Izaije: “Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske; koji uskraćuju pravdu ubogima i otimlju pravo sirotinji moga naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju sirote” (Iz 10,1-2). Ta povezanost tumači također zašto napuštaju propise u obranu siromaha i onih koji su socijalno najslabiji: “Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati” (Izl 22,21-22; usp. Mudr 22,22-23; Sir 4,1-10). Zato je opravdana i preporučena velikodušnost prema njima (usp. Pnz 15,1-11; 24,10-15; Mudr 14,21; 17,5). U sustavnom produbljivanju teme o siromaštvu, ono preuzima religioznu vrijednost. Bog govori o “svojim” siromasima (usp. Iz 49,13) koji bivaju poistovjećeni s ” Ostatkom Izraelovim”, narodom skromnim i čednim, prema izričaju proroka Sefanije (usp. 3,12). I za budućeg se Mesiju kaže da će uzeti srce siromaha i potlačenih, kako to izražava Izaija u poznatom tekstu glede izdanku koji će izaći iz panja Jesejeva: “Po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji” (Iz 11,4).
3. Zbog toga se u Novom zavjetu siromasima naviješta Radosna vijest oslobođenja, kao što sam Isus ističe, primjenjujući na sebe proroštvo Knjige Izaije proroka: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,18; usp. Iz 61,1-2).
Treba poprimiti nutarnji stav siromaha da se bude sudionikom “kraljevstva nebeskog” (usp. Mt 5,3; Lk 6,20). U paraboli o gozbi siromasi su, zajedno sa sakatima, slijepima, hromima, uglavnom s društveno najsiromašnijim kategorijama i potisnutima na rub, pozvani na gozbu (usp. Lk 14,21). Sveti Jakov će reći da je Bog: “one koji su u svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube” (Jak 2,5).
4. “Evanđeosko” siromaštvo uključuje sve veću ljubav prema najsiromašnijma ovoga svijeta. U ovoj trećoj godini priprave na veliki jubilej treba otkriti Boga kao providnosnog Oca koji se naginje nad ljudske patnje da bi od njih oslobodio one koji su njima pogođeni. I naša djelatna ljubav treba se ostvarivati kao cjeloviti rast svake osobe. Evanđeoska korjenitost potiče tolike Isusove učenike u tijeku povijesti, tražiti siromaštvo sve do prodavanja vlastitih dobara da bi ih dali za milostinju. Siromaštvo tu postaje krepost koja se, osim olakšavanja sudbine siromaha, pretvara u milosni duhovni hod zahvaljujući kojemu on sebi može osigurati pravo bogatstvo, ili neiscrpno blago na nebu (usp. Lk 12,32-34). Materijalno bogatstvo nikada nije svrhom samo sebi, nego sredstvo za nasljedovanje Krista, koji, kako podsjeća Pavao Korinćane, “premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8,9).
5. Ne mogu ovdje još jednom ne spomenuti da su siromasi izazov današnjice, osobito za bogate narode našega planeta, gdje milijuni osoba žive u neljudskim uvjetima i mnogi doslovno umiru od gladi. Naviještati Boga Oca toj braći nije moguće bez zauzetosti u suradnji u Kristovo ime za izgradnju pravednijeg društva. Crkva je oduvijek, a osobito sa svojim socijalnim naukom, od Rerum novarum do Centesimus annus, nastojala sučeliti se s temom najsiromašnijih. Veliki jubilej 2000. treba živjeti kao osobitu priliku snažnog obraćenja srca kako bi Duh Sveti u tom smjeru potaknuo nove svjedoke. Kršćani će morati, zajedno sa svim ljudima dobre volje, pridonijeti, po odgovarajućim gospodarskim i političkim programima, tim ustrojstvenim promjenama toliko potrebnima da se čovječanstvo riješi izdigne iz nevolje siromaštva (usp. CA, 57).