Pozdrav biskupa Komarice na početku središnje mise Tjedna solidarnosti

Draga braćo u biskupskoj službi, Božo i Marko, draga braćo u Kristovom ministerijalnom svećeništvu, dragi Kristovi vjernici laici, fizički nazočni u ovoj crkvi i pred njom, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju svih ljudi, vi koji uz pomoć sredstava javnog priopćavanja sudjelujete u ovom misnom slavlju, cijenjeni prijatelji, ljubitelji Boga i čovjeka, „Od sva se četiri vjetra Crkva sabire sveta, u živi Božji hram… Kako je dobro, kako je lijepo, zajedno biti u domu tvom“.

Ove riječi mnogima od nas poznate i drage liturgijske pjesme, s kojom smo započeli ovo sveto misno slavlje, izriču samu srž svakog liturgijskog okupljanja nas – Kristovih vjernika, pa tako i ovog našeg današnjeg.

Ne samo da se osjećamo zajedno mi, – uslijed aktualne pandemije – samo u ograničenom broju okupljeni u ovom novoizgrađenom Božjem hramu i pred njim, nego smo – zahvaljujući sredstvima javnog priopćavanja iz naše zemlje Bosne i Hercegovine i susjedne Republike Hrvatske – povezani i s vama, našom drugom daleko brojnijom braćom i sestrama diljem ne samo ove župe, biskupije i zemlje, nego i susjedne Hrvatske te i s vama, našim iseljenicima u brojnim zemljama na raznim krajevima zemaljske kugle.

Upućujem svima vama iskrenu zahvalnost za vašu spremnost da sudjelujete u ovom najsvetijem činu, u kojem mi ljudi smijemo sudjelovati.

Ovaj sveti čin, kojega smo započeli, Kristovo je djelo proslave Božje solidarnosti, milosrđa i ljubavi prema nama, slabim, ograničenim i grješnim ljudima, njegovim ljubljenim stvorenjima i djelo Njegova zahvaljivanja za Božje djelo vječnog našega spasenja.

Osobno sam, dodatno, Bogu zahvalan i radostan zbog ove današnje naše molitvene i duhovne povezanosti iz središta moje, banjolučke biskupije s vama, brojnom mojom braćom, sestrama, sunarodnjacima, dobročiniteljima i prijateljima iz BiH, iz RH i sa sve četiri strane svijeta!

U toj zahvalnosti i radosti, zbog iskazane solidarnosti s pripadnicima ove biskupije, ne samo danas, uz ovogodišnji Tjedan solidarnosti nego i veoma često pozdravljam: Tebe, dragi brate Božo Radošu, biskupe varaždinski i predsjedniče Hrvatskog Caritasa, Tebe, dragi brate Fabijane Svalina, direktore Hrvatskog Caritasa, Tebe, dragi brate Tomo Kneževiću direktore Caritasa BiH, Tebe dragi brate Mirko Šimiću, direktore Caritasa vrhbosanske nadbiskupije, Tebe, dragi brate Željko Majiću, ravnatelju Caritasa Hercegovačke biskupije, Tebe, dragi brate Miljenko Aničiću, direktore Caritasa naše biskupije, vas, draga braćo i sestre, djelatnici Caritasa BiH, te drugih nad/biskupijskih Caritasa iz naše Vrhbosanske metropolije.

(Izrečeno na njemačkom jeziku) S dužnom zahvalnošću i poštovanjem izražavam iskrenu dobrodošlicu među nas danas i vama, cijenjeni naši prijatelji i dobročinitelji iz Caritasa Europe, odnosno Austrije: Vama, mons. Michaele Landau, predsjedniče Caritasa Europe, te vama, braćo i sestre iz Caritasa Austrije i Beča.

Upravo ovih dana svjedoci smo i mi, zajedno s članovima cijeloga ljudskog roda, kako se upravo od strane predstavnika Katoličke Crkve, Svetog Oca pape Franje daje novi snažni poticaj međusobne solidarnosti i bratstva među svim narodima svijeta, na temelju zajedničkog porijekla svih ljudi.

Papa nam je ponovno dozvao u pamet da smo svi mi – vjerujući ljudi – u današnjem svijetu, koji često pokazuje iskrivljenu sliku o Bogu, pozvani da posvjedočimo svoju dobrotu i čovjekoljublje.

Prije nepunih 18 godina sam i ja na ovom mjestu pred svetim papom Ivanom Pavlom II. i mnoštvom naših suvremenika, mogao posvjedočiti ovo: „Za vrijeme nedavne ratne tragedije, u duhu Evanđelja i Vaši – Sveti Oče, poticaja, nismo uzvraćali zlom na zlo. Dapače, uporno smo se trudili činiti dobro svima u nevolji, bez razlike na vjersku ili nacionalnu pripadnost, pa i onima od kojih smo morali podnositi nepravdu i zlo!“

I u nedavnoj akciji solidarnosti sa žrtvama potresa, naša je siromašna biskupija pokazala široko srce!

Kao Kristovim vjernicima, trebalo bi nam biti dobro poznato da smo svi pozvani ne samo u ovom milosnom korizmenom vremenu nego i tijekom cijele godine na iskrenu usrdnu molitvu te na djela milosrđa i solidarnosti prema potrebitima, osobito u našoj životnoj sredini. Prevažne su za nas Isusove riječi: „Ustrajno molite, uvijek treba moliti“. (Lk 11,9;18,1). I one druge, što god učiniste jednom od moje najmanje (najpotrebnije) braće, meni učiniste“: (Mt 25,40).

Nalazeći se u ovom času, pred Njim, našim božanskim Sucem, svjesni da nismo uvijek bili uvažili ove njegove jasne naputke, pokajmo se za te svoje grijehe propustom i molimo, raskajana srca i s pouzdanjem, njegovo milosrđe kao i njegovu pomoć da ubuduće ne činimo takve grijehe, da se ne damo zaraziti od pandemije sebičnosti i nezainteresiranosti za nevolje i potrebe naših bližnjih, nego da i molimo i za sebe i za druge i da s drugima budemo solidarni u njihovim duhovnim, duševnim ili materijalnim potrebama.