Pozdravni govor v. d. dekana KBF-a prof. dr. Marija Cifraka na otvorenju 61. TPT-a
Dekan Mario Cifrak / Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Vršitelj dužnosti dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Mario Cifrak pozdravnim je govorom u utorak 26. siječnja otvorio 61. teološko-pastoralni tjedan na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Govor prenosimo u cijelosti.
Sestre i braćo, započinje naš 61. TPT – Teološko-pastoralni tjedan Katoličkoga bogoslovnog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Stoga najprije iskrenu dobrodošlicu i srdačni pozdrav upućujem: uzoritome gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom i velikom kancelaru Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; Njegovoj ekselenciji Giorgiu Lingui, apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj; biskupu Juri Bogdanu, vojnom ordinariju u RH;
Iskrenu dobrodošlicu i srdačan pozdrav upućujem nazočnim nositeljima akademske vlasti: prof. dr. sc. Damiru Borasu, rektoru Sveučilišta u Zagrebu; prof. dr. sc. Željku Tanjiću, rektoru Hrvatskoga katoličkog sveučilišta; prof. dr. sc. Darku Tomaševiću, dekanu KBF Univerziteta u Sarajevu; prof. dr. sc. Veroniki s. Neli Gašpar, predstojnici Teologije u Rijeci. Srdačan pozdrav kolegama s Biblijskog instituta dr. sc. Daliboru Kraljiku i mr. sc. Danijelu Časnom.
Dobrodošlica i predstavnicima sredstava društvenog priopćavanja. Srdačan pozdrav upućujem svećenicima, đakonima i svima Vama koje je privukla tema ovoga tjedna. Svi ljudi dobre volje mogu pratiti ovaj naš rad putem youtube kanala. Dobrodošli!
Kad biblijski želim otvoriti temu našeg 61. Teološko-pastoralnog tjedna “Crkva u svijetu kriza i ljudske patnje” onda imam dva ključa: apokaliptiku i patos. Što Crkva kaže svojom teologijom, koje su duhovne poruke Apokalipse? Apokalipsa je liturgijska knjiga. To proizlazi iz temeljnog viđenja u Otk 1,12-16. Razrješenje simbola je temeljna hermeneutska pretpostavka za čitanje ove knjige Svetoga pisma. Sve je važno boje, brojevi, antropološki, kozmički simbolizam, životinje…
Svijećnjaci npr. pripadaju liturgiji, i to savršenoj, nebeskoj (broj sedam), zlato, bijela boja upućuju na nebo, na uskrsnuće. Pojavak Sina čovječjeg prema Knjizi Danijelovoj (usp. 7,13) upućuje na Krista uskrsloga usred liturgije u kojoj ima vlast (u desnici) nad Crkvom (sedam zvijezda). Viđenje 12. poglavlja pokazuje da je Crkva nebeska i ovozemaljska, jer lik žene (Crkve) odjevene suncem pod nogama ima mjesec (računanje vremena). Svom vremenu treba uvijek „poroditi“ autentičnu sliku Krista Gospodina. Njezino prebivalište je pustinja, a ne oaza (pokušaj đavla da vodom preobrazi pustinju u oazu, usp. Otk 12,15). I završna slika u 21. poglavlju o „novom“ Jeruzalemu označava narod Božji u punini eshatološke stvarnosti, odnosno novi ambijent u kojem se nalazi.
„Novi“ Jeruzalem dolazi izravno s neba. Ta transcendentnost dotiče ljude i uspostavlja novi odnos, „novo nebo“ i „novu zemlju“.
Zašto se suvremeni čovjek ne bi trebao bojati prirodnih nepogoda? Kako ponuditi nadu u takvim okolnostima? Kako komentirati medijski govor “potopa”, “apokalipse” poslije ovih razornih potresa u Hrvatskoj?
Apokaliptička vremena postoje samo u metaforičkom smislu. Apokalipsa je književna vrsta koja nastaje u vrijeme krize (kao i grafiti), kad se misli da jedino Gospodin Bog može svojim direktnim zahvatom (pre)usmjeriti povijest. U pozadini je problem žrtvovanja bogovima za carevo dobro zdravlje, jer se nije nikada zahtijevalo žrtvovanja caru kao božanstvu. To je dovelo do progona kršćana na lokalnoj razini između 90. i 95. posl. Kr.
Upravo simbolizam kozmičkih „potresa“ izražava radikalnu promjenu ljudske povijesti i ambijenta u kojem se događa. Aktivna Božja prisutnost koju takvi „potresi“ pokazuju vodi svijet u (ne)poznatu novost (izgubljeni raj). Svijet će se promijeniti i mijenja se po Božjem utjecaju na ljudsku povijest. Kozmički pojmovi (npr. nebo, zvijezde, sunce, more…) predstavljaju u Apokalipsi realističku i simboličku razinu značenja, koje imamo već u Starom zavjetu, i tako nam dopuštaju proces simbolizacije u prijelazu iz jedne u drugu. Jedno je sigurno: Bog vodi povijest, on je A i Ω. Sve je i svi smo u njegovoj ruci. Već živimo apokaliptička, eshatološka vremena. Apokalipsa je tako „proročka“ knjiga, ma štogod se dogodilo, progoni ili prirodne katastrofe…
Patos koji dolazi od glagola pasho znači događaj, ali i doživljaj, iskustvo, strast, patnju …i kulminira za nas kršćane u riječima Uskrsloga: “Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” (Lk 24,26). Tko je taj Krist? Kod Luke čitamo: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (2,11). Anđeo priopćava Mariji da će je osjeniti Duh Božji. Dijete je začeto po snazi Božjoj. Koja patetika, od Davida…
Riječ je o daljnjem načinu židovskog pisanja povijesti koji antički autori preziru kao “netočan”. Kršćani svrstavaju svoje pripovjedačke knjige s jedne strane u grčko pisanje povijesti i odmah se jasno izdvajaju na temelju unošenja židovskog pisanja povijesti. Nije riječ o ezoterijskoj povijesti vjere nego o znanstveno odgovornom pisanju povijesti, koje priznaje i unosi zajedno s patetičnim i biografskim pisanjem povijesti božansko djelovanje i reflektirana vjerska uvjerenja kao čimbenike povijesti.
No razlike su jasne u sadržaju s obzirom na evanđelja jer se u antičkim biografijama radi o predstavljanju mogućnosti moralnog vrednovanja ljudske egzistencije, a u evanđeljima o putu Božjeg Sina od krštenja na Jordanu do Golgote i ukazanja Uskrsloga. Samo u evanđeljima u konkretnom prošlom događaju okreće se povijest i određuje sadašnjost i budućnost. Patos je događaj Isus Krist. Tragično zapletanje čovjeka između volje Božje i svoga autonomnog djelovanja uneseno je kao odlučujući motiv u pisanje povijesti, mimesis i hedone.
Mons. dr. sc. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i predsjednik HBK uputio nam je svoje pozdrave i zaželio uspješno održavanje 61. TPT-a, koji proglašavam otvorenim.