Draga braćo i sestre,

U tijeku posljednjih desetljeća televizija je postala poticajem revolucije koja je duboko pogodila obiteljski život. Danas je televizija prvotni izvor novosti, informacija i aktualnosti za vrlo brojne obitelji, također uzor za oblikovanje njihovih djelovanja i mišljenja, vrijednosti i ponašanja.

Televizija može obogatiti vjerski život. Ona može zbližiti članove obitelji, ohrabriti njihovu povezanost u odnosu na druge obitelji i cijelo društvo. Ona može ne samo unaprijediti njihovo opće znanje, nego također njihovo poznavanje religije, može im omogućiti slušanje riječi Božje, utvrditi njihov vjerski identitet, hraniti njihov moralni i duhovni život.

Televizija također može obiteljski život ranjavati: promičući vrijednosti i uzorke ponižavajućeg ponašanja, prenoseći pornografske emisije i prikaze zvjerske okrutnosti; ucijepljujući moralni relativizam i religijski skepticizam; šireći izobličene i manipulirane prikaze događaja o kojima izvješćuje ili tekućih problema; razglašujući zloupotrebe najnižih nagona, slaveći kriva poimanja života koja priječe uzajamno poštovanje, pravednost i mir.

I onda kad se nema što prigovoriti sadržaju televizijskih programa, televizija može u obitelji negativno utjecati. Ona može pojedine članove obitelji zatvoriti u njihov vlastiti svijet, ugroziti izvorne međuosobne odnose; može također podijeliti obitelj tako da roditelji postanu djeci stranci, kao i djeca roditeljima.

Budući da se moralna i duhovna obnova cijele obitelji čovječanstva mora ukorijeniti u istinskoj obnovi pojedinih obitelji, tema Svjetskoga dana sredstava društvenog priopćavanja 1994. – “Televizija i obitelj: prava mjera” – doista je aktualna, posebno u ovoj Međunarodnoj godini obitelji, kad svijet traži putove učvršćivanja obiteljskog života.

U ovoj Poruci htio bih posebice istaknuti odgovornost roditelja, muževa i žena u televizijskoj industriji, javnih vlasti i onih koji su odgovorni za pastoral i za odgoj u Crkvi. O njima ovisi da moć kojom raspolaže televizija bude sve djelotvornija pomoć obiteljima u njihovoj ulozi da budu snaga u korist moralne i društvene obnove.

Bog je povjerio roditeljima tešku odgovornost da svojoj djeci pomažu “u traženju istine i življenju u skladu s istinom, u traženju i promicanju dobra” (Poruka za Svjetski dan mira 1991. br. 3). Iz toga proizlazi njihova dužnost učiti svoju djecu cijeniti “što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno” (Fil 4,8).

Tako, osim što oni sami trebaju biti sposobni kritički gledati televiziju, roditelji trebaju kod svoje djece djelatno oblikovati naviku takvog služenja televizijom da ih to vodi zdravom čovječnom, moralnom i religijskom razvoju. Roditelji bi se trebali sami unaprijed informirati o sadržaju programa i na temelju toga svjesno birati, za dobro obitelji, što treba a što ne treba gledati. U tome im mogu pomoći kritike i ocjene vjerskih ustanova i drugih odgovornih skupina kao i odgojni programi u sredstvima javnog priopćavanja. Roditelji također trebaju sa svojom djecom o televiziji razgovarati, poticati ih da odmjere što će i koliko će gledati, da nauče rasuđivati ćudoredne vrijednosti sadržane u određenim programima, jer je obitelj “povlašteni prijenosnik vjerskih i uljudbenih vrijednosti koje osobi pomažu u kaljenju značaja” (Poruka za Svjetski dan mira 1994. br. 2).

Odgajati dječju naviku pravilne upotrebe televizije jednostavno znači ponekad ugasiti televizor: jer ima boljeg posla, jer to traži obzir prema drugim članovima obitelji, ili zbog toga što gledanje bez ikakva izabiranja može biti štetno. Roditelji koji redovito i dugo upotrebljavaju televiziju kao svojevrsnu elektronsku dadilju, odriču se svoje uloge prvih odgojitelja vlastite djece. Takva ovisnost o televiziji može članovima obitelji priječiti bliskost koja se postiže razgovorom, sudjelovanje u zajedničkim poslovima kao i zajedničku molitvu. Mudri roditelji znaju da se i dobri tv-programi mogu nadomjestiti drugim izvorima informiranja, zabave, odgoja i uljudbe.

Da bi se osiguralo da televizijska industrija štiti prava obitelji, roditelji trebaju svoje zakonite brige iznositi upraviteljima i proizvođačima na području javnog priopćavanja. Nekada može biti korisno povezati se s drugima u udruge koje će zastupati njihove interese kod sredstava javnog priopćavanja, sponzora, javnih djelatnika i javnih vlasti.

Televizijski djelatnici – administracija i uprava, proizvođači i direktori, novinari, snimatelji i tehničari – ozbiljno su moralno odgovorni pred obiteljima koje predstavljaju većinu gledatelja. U svom profesionalnom i osobnom životu osobe koje rade na televiziji moraju se zauzimati u odnosu na obitelji, gledajući u njima osnovne zajednice života, ljubavi i uzajamnosti u društvu. Svjesni koliki je utjecaj toga sredstva kojim raspolažu, dužni su promicati zdrave ćudoredne i duhovne vrijednosti, izbjegavati “sve što može raniti obitelj u njezinu opstanku, postojanosti, ravnoteži i sreći”, kad je riječ o “erotizmu ili nasilju, zagovaranju rastava braka ili protudruštvenog ponašanja mladih” (Pavao VI, Poruka za Svjetski dan sredstava društvenog priopćavanja 1969. br. 2).

Od televizije se često traži da se bavi ozbiljnim problemima: ljudskim slabostima i grijesima i njihovim posljedicama za pojedince i za društvo; pogreške društvenih ustanova, uključujući i država i religija; teška pitanja o smislu života. Televizija mora svemu tome pristupati odgovorno – ne upadajući u senzacionalizam i s iskrenom skrbi za društveno dobro, također s brižljivim štovanjem istine. “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32), reče Isus – i na kraju krajeva, svaka istina temelji se u Bogu koji je također izvor naše slobode i našega stvaralaštva.

Ispunjavajući svoju javnu odgovornost, televizijska proizvodnja mora razvijati i poštivati etički kodeks, ćudoredni zakonik koji sadrži služenje potrebama obitelji i promicanje vrijednosti koje podupiru obiteljski život. Vijeća za sredstva javnoga priopćavanja, sastavljene kako od djelatnika tih sredstava tako i od javnosti općenito, vrlo su dobar način da televizija prikladnije odgovara potrebama i vrijednostima svoga gledateljstva.

Televizijske mreže, bilo javne bilo privatne, javno su odgovorne u službi općeg dobra; one nisu tek sredstva čuvanja trgovačkih interesa ili oruđe moći ili sredstvo promidžbe društvenih, ekonomskih ili političkih elita; one su tu da služe dobrobiti cijeloga društva.

Kao osnovna stanica društva, obitelj zaslužuje da je se pomaže i štiti odgovarajućim mjerama države i drugih ustanova (usp. pPoruka za Svjetski dan mira 1994. br. 5). Iz toga je očito da javna vlast ima određenu odgovornost glede televizije.

Priznavajući važnost slobodne razmjene misli i izvješća, Crkva podupire slobodu govora i tiska (usp. Gaudium et spes 59). Ona istodobno posebno traži da se poštuje “svačije pravo, pravo obitelji i društva, na privatnost, na javnu pristojnost, i na zaštitu osnovnih vrijednosti života” (Papinsko vijeće za sredstva društvenog pripćavanja, Pornografija i nasilje u sredstvima javnog priopćivanja: pastoralni odgovor, br. 21). Javne su vlasti pozvane isticati i jačati razumna ćudoredna mjerila za programe, mjerila koja će davati prednost humanim i religioznim vrijednostima na kojima se gradi obiteljski život, odbacujući sve što mu je štetno. One su također dužne potaknuti dijalog televizijske proizvodnje i javnosti, providjevši ustrojstva i tribine koje će to omogućiti.

Ustanove pak koje su povezane sa Crkvom sa svoje će strane sjajno poslužiti obiteljima budu li ih odgajale glede sredstava javnog priopćavanja i kritičnosti spram filmova i tv-programa. Gdje ima za to sredstava, crkvene ustanove javnog pripćavanja mogu pomagati obiteljima proizvodeći i šireći programe za obitelj, odnosno potičući takve programe. Biskupske konferencije i biskupije trebale bi redovito namijeniti dio svojih pastoralnih programa, ukoliko se odnose na sredstva društvenog priopćavanja, obiteljskoj dimenziji televiziji (usp. Papinsko vijeće za sredstva društvenog priopćavanja, Aetatis novae 21-23).

Budući da su televizijski stručnjaci zauzeti time da širokoj javnosti predstavljaju određeni pogled na život, javnosti koja uključuje djecu i mladež, mogu se okoristiti pastoralnim služenjem Crkve koja im može pomoći vrednovati ćudoredna i religijska načela koja daju puni smisao ljudskom i obiteljskom životu. “Doista, ti pastoralni programi trebali bi sadržati permanentnu naobrazbu kadru pomoći tim muževima i ženama – od kojih većina iskreno želi znati i činiti ono što je dobro na etičkoj i moralnoj razini – da ih sve više prožimaju moralni kriteriji, kako u strukovnom tako i u osobnom životu” (ondje 19).

Obitelj, brakom utemeljena, jedino je zajedništvo osoba koje je Bog učinio “naravnom i osnovnom jezgrom društva” (Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 16,3). Televizija i druga sredstva priopćavanja imaju neizmjernu moć poduprijeti i učvrstiti zajedništvo u krilu obitelji, kao i uzajamnost s drugim obiteljima u duhu služenja zajednici. Priznavajući doprinos što ga televizija kao sredstvo priopćavanja ima i može imati za zajedništvo u obitelji i među obiteljima, Crkva – i sama u zajedništvu istine i ljubavi Isusa Krista, Riječi Božje – koristi priliku Svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja 1994. da bi osokolila obitelji, djelatnike tih sredstava i javne vlasti neka potpuno odgovore svom plemenitom pozivu učvršćivanja i unapređivanja obitelji kao prve i najživotnije društvene zajednice.

Iz Vatikana, 24. siječnja 1994.

Ivan Pavao II.