Pravo na dom i pravo na rad

Predraga braćo i sestre!
1. Tjedan koji je netom prošao liturgijski je bio označen svetkovinom Tijelova, koja se u Italiji i u drugim narodima slavi upravo danas. U sakramentu Tijela i Krvi Kristove, Crkva prepoznaje izvor i vrhunac svoga života. Euharistija otajstveno uprisutnjuje jedinstvenu golgotsku žrtvu. Krist sam postaje hranom svoga naroda.
To je otajstvo života, prema Isusovu obećanju: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni” (Iv 6,54). To je ostvarenje zajedništva, kao što podsjeća apostol Pavao: “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi” (1 Kor 10,17). To je izvor ljubavi za život Crkve, koji nadahnjuje i hrani naum otvorenog i solidarnog društva, pozornog nadasve na najsiromašnije.

2. Ta me misao još jednom navodi na Konferenciju o stanovanju (Habitat), koja se održava u Carigradu, da postanem glas onih koji nemaju glasa i zamolim predstavnike naroda koji su zauzeti u razmišljanju o ljudskom stanovanju, da u središte svoje pozornosti stave siromašne, djecu, žene, stare i odbačene.
Zadaća iskorjenjivanja siromaštva kao i društvenog organiziranja suživota, kako u seoskim tako i u gradskim predjelima planeta, moraju ići ukorak. Ne smijemo se pomiriti s prizorima velikih predgrađa gdje se skupljaju mnoštva siromaha tražeći slučajne zaklone i pribavljajući ono najnužnije za život među mrvicama često rasipnog i ravnodušnog potrošačkog društva. Pravo na dom, pravo na pošteni rad, sastavnice su jedinstvenog nauma suživota, koji mora svima, bez razlike, osigurati dostojne životne uvjete. Svaki se grad mora osjetiti obveznim postati gradom za sve.
Kako ne spomenuti da se u najbogatije gradove slijevaju cijeli narodi iz siromašnih krajeva i zemalja patnje: iseljenici, izbjeglice, prognanici, koji se nadaju pobjeći od oskudice i straha. Ako su često moderne metropole mjesto slobode, mogu ipak biti i mjesto ravnodušnosti, osame, novih oblika bijede. Riječ je o izazovu kojeg valja spremno prihvatiti, široke duše i s osjeaajem odgovornosti.

3. Sve te žurne potrebe suvremennog svijeta povjeravamo brizi Svete Djevice, koja je rodila Isusa, Sina Božjega, u štali, jer – kako nas izvješćuje Evanđelje – za nju i njezina zaručnika Josipa ne bješe mjesta u svratištu u Betlehemu (usp. Lk 2,7). Tko može onda bolje od Marije shvatiti nevolju i poniženje svih kojima nedostaje krov i stol? Neka nas Marija ispuni osjećajima i potrebnim odlukama kako bi naša “habitat” (naselja) sve više poprimala lice solidarnosti.