Izlaganje „Kateheza u tijeku Božje Riječi: Kako? Gdje?“ održao je izv. prof. dr. Flavio Placida, profesor katehetike na Višem institutu za katehezu i misionarsku duhovnost Papinskog sveučilišta Urbaniana u Rimu.

Božja riječ treba biti shvaćena i aktualizirana, a tome doprinosi i proces kateheze 

„Kateheza je dinamična stvarnost u službi Božje riječi koja je privilegirano mjesto za susret i zajedništvo između čovjeka i Boga unutar zajednice vjernika. Božju riječ treba smatrati stožernim elementom uvijek novog susreta, između povijesnih načina kroz koje živa Božja riječ nudi odgovor čovjeku tragatelju“, rekao je dr. Placida, istaknuvši da Crkvu održava živa prisutnost Božje Riječi koju izriču Tradicija Crkve i Sveto Pismo. „Božja Riječ odzvanja u našim zajednicama s riječima proroka, apostola i kateheta i predstavlja izvor trajne hrane za naš duhovni život. Kao što je rekao umirovljeni papa Benedikt XVI., susret s Bogom, što je svrha kateheze, ne može biti ostvaren osim u odnosu kojega je Bog osobno uspostavio kao način susreta s njim, a to je mistična prisutnost Boga u srcu čovjeka koji susreće njegovu Riječ, nudi se kao svjetlo i život čovjeku u svakom vremenu i prostoru“, rekao je dr. Placida.

Naglasivši da je između kateheze i Božje riječi plodan i međuovisan odnos, predavač je rekao da je Drugi vatikanski koncil želio značajnu prisutnost svetopisamske riječi u katehezi, kako bi se ponudio katehetski itinerarij koji je uvođenje u Bibliju, osiguravajući na taj način da se od biblijskog teksta dođe do života u zajednici ljubavi s osobom Isusa koji je srce i cilj kršćanske vjere. Dr. Placida je rekao da Božja riječ treba biti shvaćena i aktualizirana, a tome doprinosi i proces kateheze.

Kateheza i liturgija ne mogu se razdvojiti, nego se jedna drugom hrane

Izlaganje „Liturgija i kateheza – međusobna prožetost za obnovljene modele evangelizacije“ održala je dr. Vinka Bešlić, predavačica liturgike na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru. „Direktorij na više mjesta direktno ili indirektno progovara o odnosu kateheze i liturgije. Taj govor naslanja se dijelom na prijašnja izdanja Općeg katehetskog direktorija iz 1971. g. i 1997. g., a donosi i nova načela i smjernice za katehezu u današnjem vremenu koje dodatno određuju i njen odnos prema liturgiji“, rekla je dr. Bešlić, napomenuvši da je, prema novom Direktoriju, „možda dijelom još uvijek nedovoljno prepoznatljiva i nezaživljena povezanost, usmjerenost i međusobna prožetost“ kateheze i liturgije.

„Direktorij u svom uvodu naglašava da kateheza i liturgija trebaju ilustrirati konstitutivno jedinstvo novog života, izraslog iz sakramenta krštenja. Dakle, one se ne mogu promatrati kao stvarnosti koje se nalaze jedna pokraj druge, nego trebaju se međusobno prožimati, nadopunjavati i biti usmjerene jedna na drugu. Prema novom Direktoriju, jedan od bitnih izvora za katehezu je liturgija, ne samo zato jer iz nje kateheza crpi sadržaje, geste, simbole, nego jer su one usko povezane“, rekla je dr. Bešlić, dodavši kako Direktorij ističe da se „kateheza i liturgija ne mogu razdvojiti, nego se jedna drugom hrane. Pritom treba prepoznati bitnu dimenziju liturgije, da je ona vrelo i vrhunac svega kršćanskog življenja, a kateheza je potpuna ukoliko sudjeluje u liturgijskom životu zajednice“.

Kerigmatska dimenzija je posebnost i naglasak kateheze za današnje vrijeme, koja „integrira kršćansku inicijaciju i cjelokupni život, podupire sazrijevanje vjernika i vodi do otajstva. Direktorij ističe da je jako važno govoriti o katehezi kao o mistagoškoj inicijaciji koja uvodi u iskustvo življenja otajstva, poznaje stupnjevitost i dinamiku rasta, obiluje simbolima i uključuje sve dimenzije čovjekovog djelovanja. Ta dimenzija upućuje na trajno nadahnjivanje kateheze na modelu katekumenata iz prvih stoljeća, od kojeg je potrebno preuzeti stil i dinamiku u procesu obnove kateheze. Taj model kateheze uključuje elemente s kojima bi ona lakše mogla dodirnuti modernog čovjeka, a to su liturgijski obredno – simbolički govor kateheze, njena stupnjevitost, orijentiranost na vazmeno otajstvo te njegovo vrednovanje u katehezi“, poručila je dr. Bešlić.

Izlaganje „Vjera u Isusa Krista: odgovor Bogu koji objavljuje sama sebe u Ivanovom evanđelju“ održao je doc. dr. Arkadiusz Krasicki, predavač biblijskih predmeta na Teološko–katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

„Novi Direktorij slijedi Ivanovsku teologiju vjere i usklađen je s evanđeoskim tekstom. Sadržaj Direktorija uklapa se u strukturu rata vjere prema ponuđenim likovima iz evanđelja“, rekao je dr. Krasicki, naglasivši kako sve Isusove susrete i govore evanđelist Ivan prikazuje kao odlučujući trenutak za Isusa ili protiv Isusa.

„Svi koji su dolazili Isusu imali su priliku primiti vjeru, spasenje ili odbiti. Isus je objavitelj Oca u svojim govorima, gestama, pokretima tijela. Otac je poslao Isusa, to je misija koja je direktno s neba spuštena na zemlju, u konkretno vrijeme koje za nas postaje vrijeme Božje milosti i vrijeme spasenja u konkretnom prostoru. Bog se objavljuje i ispunjava svoj naum na novi i konačan način u osobi svoga Sina koji je među nama“ rekao je dr. Krasicki, istaknuvši da je ta objava inicijativa samoga Boga, Božje ljubavi, radi zajedništva s ljudima, po svome Sinu. „Isus objavljuje Božje tajne i ispunjava djelo spasenja. Svatko tko vidi Isusa, vidi i Oca. Isus kroz djela i čudesa, osobito kroz svoju smrt i uskrsnuće, a onda kroz poslanje Duha Svetoga, duha istine, objavljuje Boga Oca kao ljubav koja se prelijeva iz naraštaja u naraštaj, objavljuje Božje milosrđe. Isus objavljuje sebe kao Boga, kao Riječ. Isus je izgovorena Očeva riječ“, istaknuo je dr. Krasicki, naglasivši da je kršćanska vjera primanje ljubavi Boga koji se objavio u Isusu.

Iako je vjera ponuđeni dar za cijelu zajednicu, vjera zahtijeva vlastiti napor

„Vjera raste nakon sjedinjenja s Isusom. Vjera je zajedničko djelo Crkve, ali potrebna je i moja privola, moja odluka. Vrlo je važno da se ja odlučujem za tu vjeru, ne samo da je primam kao dar od Crkve. S vjerom također ide metanoja, obraćenje, promjena identiteta. Vjera raste u zajedništvu Crkve i tiče se pojedinca“, poručio je predavač.

Evanđelist Ivan u svojoj teologiji ističe prepoznatljive riječi – ostati i slušati Sina: „Tko sluša Sina, taj sluša i Oca. Tko vidi Sina, taj vidi i Oca. Tko ostaje sa Sinom, na toga neće doći Božja srdžba“. „Vjera je uvijek usmjerena na Isusa, prići Isusu, doći k njemu, gledati. Vjera ozdravlja. Isus često govori, Vjera te tvoja spasila. Vjera otkriva Isusovu slavu“, rekao je dr. Krasicki.

Naveo je primjer Nikodema koji se nalazi u katehezi za katekumene. Već samo njegovo ime, nikos demos, znači narod pobjeđuje, naspram Isusa. „Ali, ne može čovjek pobijediti Boga. Nikodem dolazi Isusu, sluša ga, tu se događa kateheza. Isus je u centru govora. Nikodem ili katekumen, svatko od nas, postajemo slušatelji Evanđelja i tada se rađa zrela vjera. Samarijanka također prilazi zdencu, nije tražila direktno Isusa, ali Isus je nju našao. Tražila je mir svoga srca. Tu se vidi kako se grijeh suprotstavlja vjeri. Tko se odgaja u vjeri, raste u čistoći svoga srca. Samarijanka postaje slušateljica, primateljica kateheze, osluškuje Isusov glas“, rekao je dr. krasicki, istaknuvši da novi Direktorij prati evanđelje, reference se odnose na Ivanovo evanđelje, a spominju se i ostali evanđelisti. „Vjera je dar od Boga, vjera je odgovor Bogu koji se objavljuje u Isusu Kristu, a iako je vjera ponuđeni dar za cijelu zajednicu, vjera zahtijeva vlastiti napor“, rekao je dr. Krasicki.

Izlaganje „Suradnja psihologije religije i pastoralne psihologije u evangelizacijsko-katehetskom procesu“ priredio je doc. dr. Antun Volenik, predavač na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti i Teološkom studiju FTI u Zagrebu. Završio je edukaciju iz kliničke psihoterapije i magisterij opće psihologije.

Novi Direktorij naglašava cjeloživotni pristup evangelizacijskom procesu 

„Novi Direktorij nastavio je tendenciju koncilskih i postkoncilskih dokumenata da se u katehetski proces uključe društvene znanosti s naglaskom na pedagogiju i redovitim spominjanjem psihologije. To se vidi u koncilskim dokumentima, enciklici Ivana Pavla II. Catechesi tradendae te u Katehetskom direktoriju iz 1971. g. i 1997. g., u čijem se trećem dijelu navodi važnost društvenih znanosti u formaciji kateheta i važnost upoznavanja s temeljnim elementima psihologije: psihološkim dimenzijama koje pokreću čovjeka, strukturom osobnosti, potrebama i najdubljim težnjama ljudskog srca, razvojnom psihologijom i čovjekovim životnim ciklusima, religijskom psihologijom i iskustvima koja čovjeka otvaraju otajstvu svetoga.

„Psihologija religije i pastoralna psihologija mogu surađivati. Novi Direktorij naglašava cjeloživotni pristup evangelizacijskom procesu čiji je dio kateheza“, poručio je dr. Volenik.