Predavač je izlaganje podijelio u tri dijela. U prvome dijelu ukratko je prikazao fizionomiju postmodernog čovjeka, jer je to konkretni naslovnik kojemu u svome pastoralno-katehetskom navještaju treba posredovati sliku Boga. U drugome dijelu osvrnuo se na neke deformirane slike Boga u navještaju koje su zarobile naš kolektivni imaginarij, da bi potom u završnom dijelu uputio na jedinu ispravnu sliku Boga, te u zaključku skicirao prijedlog kako pomoću reimaginacije doći do obnovljene slike Boga u pastoralnom i katehetskom navještaju općenito, a posebno odraslima.

Govoreći o fizionomiji postmodernog čovjeka, docent Kalem ga je na tragu benediktinskog teologa Elmara Salmanna označio demokratskim čovjekom. Kako je rekao, to je čovjek koji sebi priznaje mogućnost ostvarenja vlastite egzistencije logikom koju mu nalaže njegov unutarnji parlament. „To je čovjek bez transcendencije. On više ne uzima u obzir Boga kao svoju referentnu točku. U njegovom svijetu ne postoji jedno integrativno središte oko kojega, i polazeći od kojega, bi oblikovao svoju egzistenciju“, poručio je predavač.

Dodao je da je demokratski čovjek apsolutizirao osjećaj slobode koja ipak riskira naći se u raju koji si je sama stvorila, ali u kojemu više ne pronalazi izlaznih vrata. „On svoju slobodu predstavlja kao apsolutni zahtjev za ideološkim izričajem, te kao zahtjev za slobodnom preferencijom roda i seksualnog izbora, dok u isto vrijeme zahtjeva uživanje svih dobrobiti državnog aparata koji je u stanju ponuditi pravnu zaštitu i društvena jamstva te sve društvene i državne dobrobiti. Demokratski čovjek, kojemu danas pastoral i kateheza trebaju posredovati sliku Boga, nema potrebu za eshatološkom vizijom religije, nego više ima potrebu za konzultantskim uslugama i savjetovanjem koje nude stručnjaci“, ustvrdio je.

Docent Kalem istaknuo je potom da demokratski čovjek živi u strahu od neizvjesnosti i nesigurnosti te zato traži savjetnike koji su ga sposobni uvjeriti u uspješnost vlastitoga života kojemu ništa ne nedostaje. „To je čovjek koji je nesposoban za istinsku samoću, ali je u isto vrijeme osamljen u mreži površnih relacija“, rekao je.

Nakon prikazane slike postmodernog čovjeka, predavač je u drugome dijelu izlaganja postavio teze da demokratski čovjek baštini u svome kolektivnom imaginariju sliku Boga kako ga je naviještao pastora i kateheza tijekom XIX. i XX. stoljeća. „Te su slike Boga posljedica krize vjere u prosvjetiteljstvu i moderni koji su se bazirali na pretjeranom racionalizmu i apstraktnom intelektualizmu, kao i na pogrešnim odgovorima teologije i crkvenog učiteljstva na ova strujanja, a koja se ogledaju u fideizmu i tradicionalizmu. Takva su oportuna i parcijalna prikazivanja Boga zamaglila Božju ljepotu i blizinu ljudima u njihovoj konkretnoj situaciji“, kazao je. Dodao je da je razvoju slika o Bogu „u kojega imamo obvezu ne vjerovati doprinijela agresivna, puritanska i rigorozna duhovnost“.

Govoreći o krivim slikama Boga, predavač je poručio da takve slike više odvlače od Boga, nego što privlače njemu. „Ponekad opsesivno inzistiranje na moralizmu i rigorizmu generiralo je sliku Boga koji je sadist, koji je stvorio nebrojene stvari koje su na dispoziciji našim željama, ali je u isto vrijeme postavio veliki zid zabrana između nas i naših želja. Time se pojavila slika Boga satrapa, tiranina i despota, okrutnog i samovoljnog, odnosno slika Boga koji je bez srca“, ustvrdio je te dodao da je takva slika Boga bila dominantna u pastoralnom i katehetskom djelovanju prošlih stoljeća u kojima je prevladavao tzv. pastoral terora, kako ga naziva Bernard Sesboüé. „Pastoral terora posreduje sliku Boga koji je kontrolor ljudske svijest i savjesti, koji je prikazan više kao Bog straha, nego Bog radosti, sliku Boga koji u nama izaziva osjećaj straha i krivnje, te sliku Boga koji nikada nije doveden u relaciju s našim radostima i zadovoljstvima“, rekao je docent Kalem.

U nastavku izlaganja govorio je o slici Boga Isusa Krista kakva se nalazi u Objavi. Ustvrdio je da bi, naspram naznačenim deformiranim slikama o Bogu, pastoralno-katehetski navještaj trebao posredovati sliku Boga kojega je pokazao Isus Krist. Rekao je da je Krist pravi kanal koji vodi Bogu i kriterij razlučivanja slika i oblika kojima se referiramo na Boga. To je slika Boga koji se nalazi u središtu ljudske egzistencije i koji je zainteresiran za čovjeka. „Pastoralni i katehetski navještaj vjere sastoji se u tome da naše naslovnike dovedemo do preobrazbe mentaliteta, pogleda i srca koje se događa unutar ljudskog iskustva, a ne izvan njega; unutar konkretnog, svakodnevnog života, a ne negdje u apstrakciji ili nekada poslije. Dakle, utjelovljenjem vjere u konkretni život ne zahtijeva se eksproprijaciju vlastitoga ja, nego se otvara mogućnost preobrazbe vlastite egzistencije usred uvjeta konkretne egzistencije“, kazao je predavač. Ustvrdio je da, svojim krajnje konkretnim navještajem slike Boga koji je bliz čovjeku, Isus otklanja sve deformirane slike o Bogu koje su načinile legalistička religija i politika njegova vremena.

Završni dio izlaganja docent Kalem posvetio je načinu na koji je Isus naviještao Boga. „Ako bismo način čitavog Isusova navještaja Boga htjeli svesti na samo jednu ili dvije riječi bile bi to riječi: blago i s poštovanjem. Time ostajemo u okvirima fundamentalne teologije, jer dok nas 1 Pt 3, 15 upućuje da budemo spremni na odgovor svakomu tko od nas zatraži obrazloženje nade, sljedeći redak (r. 16) nas potiče kako to činiti: blago i s poštovanjem“, istaknuo je.

„Zapravo, krepost blagosti ističemo ovdje kao onu koja može pomoći demokratskom čovjeku, u promjeni epohe, pomiriti se sa samim sobom i nekako preživjeti sebe. Blagost je krepost koja ga može otvoriti i naučiti ga umijeću kako biti snažniji od vlastite snage, slobodniji od vlastite slobode i moćniji od vlastite moći. Drugim riječima, u kontekstu naše teme, vrlinu blagosti vidimo kao onu  na čijem je tragu moguće obnoviti naše čitanje Božje objave od koje polazi svako teološko, pastoralno i katehetsko djelovanje. Vrlina blagosti je šifra kojom trebamo govoriti o Bogu i slikama o Bogu u našem vremenu“, naglasio je predavač.

Na kraju izlaganja, uputio je na jedno „iznimno sredstvo i sposobnost ljudskoga duha koje nam može pomoći otkriti sliku Boga koji je blag i povjerljiv, a koja će voditi ispravnom i konstruktivnom katehetskom i pastoralnom navještaju. Tu sposobnost ljudskoga duha nazivamo imaginacijom. Imaginacija je misaona i kreativna sposobnost stvaranja predodžbe o oblicima, karakteristikama i drugim svojstvima neke stvarnosti“, pojasnio je docent Kalem.

Dodao je da nije dovoljno uzeti Katekizam i razumski se uvjeriti u njegov sadržaj kako bi se počelo (ponovno) vjerovati, nego je nužna imaginacija koja daje život vjeri. Poručio je da pastoralni i katehetski navještaj moraju probuditi imaginaciju kako bi čovjek, na temelju Božje objave, mogao zamišljati drukčiju egzistenciju, kako bi mogao anticipirati i utjeloviti jedan posve drukčiji svijet. „Imaginacija je zasigurno jedno od sredstava koja mogu pomoći demokratskom čovjeku u (ponovnom) buđenju njegove vjere. Samo zamišljajući Boga, kao blagog i čovjekoljubivog, moći će se otvoriti beskrajnoj Ljubavi koja obuhvaća svijet“, zaključio je predavač.