Na početku još jednog u nizu događanja u sklopu manifestacije sve prisutne je pozdravio generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. Ivica Pervan. Posebno je pozdravio predavača o. Perišića predstavivši njegov životni opus. Istaknuo je da je predavač napisao veliki broj knjiga, a posebice ga se dojmila knjiga „Dubrovačke besjede“. Također je najavio sljedeći događaj manifestacije, koncert koji će se u četvrtak, 23. ožujka održati u crkvi sv. Blagovještenja u Dubrovniku.

Uvodeći u temu predavanja dr. Perišić je rekao da će govoriti „o jednom neobičnom, paradoksalnom konceptu, jedva shvatljivom i teško prihvatljivom, ali ako želimo zaista biti pravi kršćani a ne samo da slijedimo ustaljene običaje mi taj koncept ne samo da moramo shvatiti nego i prihvatiti i prigrliti kao najveću dragocjenost od koje ovisi naše spasenje. Ako ovaj koncept ne ostvarimo u našem međusobnom životu onda od kršćanstva neće ostati ništa nego prazna riječ. Riječ je o konceptu uzajamnog podčinjavanja. S time ostvarujemo li mi ili ne ovaj koncept u svom životu, meni se čini da kršćanstvo stoji ili pada.“

Novi zavjet i crkveni oci o međusobnom podvrgavanju

Ovaj koncept se javlja u novozavjetnim tekstovima, ali i u spisima otaca i učitelja Crkve, i tumačima je zadavao ne malo muka, ustvrdio je dr. Perišić. Kada se danas u Crkvi spomene podčinjavanje obično se pomisli na ono što je s vremenom postalo gotovo prirodno odnosno na odnos da se narod podčinjava kleru ili unutar odnosa samog klera da se đakon podčinjavanja svećeniku i biskupu, svećenik biskupu i sl.. Nadalje je govorio o tome što apostoli, oci i učitelji rane Crkve kažu o tom te je potaknuo na promišljanje o tome „možemo li mi danas od njih naučiti nešto što bi naš život u Crkvi učinio bližim Isusovom idealu kojem nas je neumorno poučavao“.

Predavač je pojasnio kako sam izraz međusobno podvrgavanje zvuči proturječno. Kako je moguće uzajamno se podvrgavati ili podčinjavati? Kao primjer podčinjavanja naveo je jednosmjernu podređenost u vojsci ili u nekoj kompaniji gdje je jasna hijerarhija i gdje je stupnjevito raspoređena podčinjenost ili podređenost, subordinacija.

Razmišljajući nadalje o tome može li negdje postojati ne samo jednosmjerno nego i uzajamno podvrgavanje, predavač je kazao kako se odgovor na to nalazi u Svetom pismu Novoga zavjeta. Sveti Petar poručuje kršćanima da se pokoravaju jedni drugima, a sveti Pavao savjetuje kršćanima da budu podložni jedni drugima.

Ovaj koncept pronalazimo i kod mnogih otaca Crkve npr. kod sv. Ignacija Antiohijskog koji zahtjeva da u Crkvi vlada uzajamno podvrgavanje. O tome govore i sv. Klement Rimski i sv. Polikarp.

„Sve su ovo kršćanski pisci iz najranijeg, formativnog perioda Crkve, iz prvog i prve polovine drugog stoljeća, i svi oni od kršćana traže da se podvrgavaju jedni drugima. Čitajući sve njih pomišljamo da je to možda lijepo zamišljeno, no budimo realni – je li tako nešto uopće moguće. I ako eventualno jeste – kako je moguće?“, kazao je predavač. Nastavio je razmišljanje pitanjem je li ovaj zahtjev za uzajamnim podvrgavanjem samo neka osobenost najranije Crkve koja je kasnije prevladana i odbačena ili se susreće i kod kasnijih otaca Crkve. „Ovaj koncept niti je odbačen  – jer je ugrađen u sami tekst Novog zavjeta – niti je prevladan jer je toliko superioran da iznad njega nema ničega čime bi mogao biti nadmašen,“ ustvrdio je.

Origen, najveći teolog trećeg stoljeća, potpuno je uvjeren da sv. Pavao ovim izrazom govori o uzajamnom podvrgavanju svih kršćana. Ovo uzajamno podčinjavanje „potpuno poništava svaku želju za vladanjem i prvenstvom“. Sv. Pavao nadalje govori i o služenju jednih drugima. Uzajamno podčinjavanje je za Origena „neka vrsta lijeka protiv Bogu mrske, nečovječne ambicije za vladanjem čovjeka nad drugim ljudima i to efikasnog lijeka koji nas iscjeljuje od te ambicije ili možda točnije rečeno bolesti“.  Sv. Jeronim poručuje biskupima i prezbiterima da čuju te riječi apostola Pavla da bi se mogli pokoravati onima koji se njima podčinjavaju. Sv. Ivan Zlatousti kaže neka bude razmjene služenja i podčinjavanja jer samo tada neće biti ropskog služenja. I gospodari i robovi bi trebali biti sluge jedni drugima. Ovo je za četvrto stoljeće izuzetno revolucionarna misao, kazao je predavač. Nastavio je tumačiti što su još neki drugi učitelji Crkve govorili o potrebi podčinjavanja unutar Crkve.

Poredak, a ne subordinacija

Sv. Grigorije Nazijanski teološki ide još dalje i kaže da kao što se Sin podčinjava Ocu, tako se i Otac podčinjava Sinu, a to je izuzetno jaka teološka misao. U njihovom međusobnom odnosu nema subordinacije. Predavač je podsjetio i da je subordinacionizam osuđen kao hereza. Postoji poredak, ali ne i subordinacija. „Ako Crkva treba da odražava Presveto Trojstvo, a oci govore da treba, onda i u njoj mora važiti isto. U Crkvi mora postojati poredak, ali ne smije da postoji subordinacija. U Crkvi je poredak ne samo moguć nego i poželjan. Ali zato subordinacije ili podčinjavanja, u uobičajenom smislu te riječi, ne smije biti. Bar ako Crkva želi biti Kristova“, kazao je predavač. Dodao je kako su sve ovo kršćanski pisci trajnog autoriteta u Crkvi i njihovo razmišljanje, pogotovo ako je u jednoj temi isto kao što je ovdje slučaj, nipošto se smijemo zanemariti ili ignorirati.

„Iz nabrojanih primjera jasno je da Crkva ne može i ne smije biti ustrojena kao vojska ili kompanija, mada se ona često, rekao bih prečesto, upravo tako shvaća“, rekao je dr. Perišić.

Uzajamno podčinjavanje je zapravo druga riječ za ljubav

U nastavku predavanja dr. Perišić je kazao kako se koncept uzajamnog podvrgavanje teško može pronaći u ovom našem palom svijetu, jedino ga se može tražiti u kraljevstvu Božjemu. Napomenuo je da ne moramo čekati do drugog Kristovog dolaska i do potpunog ostvarenja kraljevstva nebeskog te skrenuo pozornost na neke njegove naznake koje su vrlo upečatljive mogu se naći ovdje i sada. Da bismo uočili smisao ovog izraza treba ga tražiti u evanđeoskoj stvarnosti.

Na primjerima odnosa sv. Petra i sv. Pavla pokazao je kako su među njima postojali međusobno poštivanje, davanje prvenstva drugome, netraženju ničega za sebe, požrtvovnosti, ne zavist, blagost, uzajamno nošenje tereta života, činjenje drugoga većim od sebe… Sve ovo zajedno se može izraziti jednom riječju, a to je ljubav. „Uzajamno podčinjavanje je zapravo druga riječ za ljubav“, istaknuo je predavač. Apostol Pavao kaže da iz ljubavi služimo jedni drugima. A ne iz straha, dodao je predavač.

„Kao što je hijerarhijska podčinjenost primjer nemoguće uzajamnosti tako je kršćanska ljubav primjer moguće i jedino poželjne uzajamnosti. Kao što nas ovaj koncept opominje – ljudi ne treba da vladaju jedni drugima, pogotovo u Crkvi,“ ustvrdio je dalje predavač te postavio pitanje zar ljudima ne vlada barem Bog. Odgovorio je: „Naravno da ne vlada. Jer da vlada povijest ljudskog roda ne bi izgledala ovako kako izgleda. Nasuprot tome on je ljudima dao potpunu slobodu time što ih je načinio po svojoj slici. Podsjećam, Očeva slika je Sin. Ljudi su slobodna bića. On njima ne vlada. Što će mu milijuni robova ili kmetova ili slugu. On želi da bude Bog slobodnih ljudi. On želi da bude naš prijatelj.“  Barem od Isusa pa nadalje Bog čovjeku ne naređuje nego ga uvjerava, ne želi da mu čovjek bude podređen iz straha nego pridružen iz ljubavi, dakle, pravi prijatelj, zaključio je predavač ovaj dio.

Kad bismo u Crkvi vratili ovaj novozavjetni i otački koncept uzajamnog podređivanja možda bismo se našli u jednoj zanimljivoj situaciji, primijetio je.

Kazao je i kako bi bilo dobro da se svi okrenemo onom najboljem u sebi, a najbolje u nama je od Boga, i da poslušamo sve ove svece te da ne podčinjavamo drugog držeći ga u strahu budući da to ne dolikuje učenicima Kristovim. Nego se radije podčinjavajmo jedni drugima tako što ćemo se uzajamno poštivati, čuvati, smilovati, požrtvovano nositi jedni drugima bremena, čineći jedni druge većima od sebe, tako što ćemo voljeti jedni druge.

Jedino imajući ljubavi među sobom zaista ćemo suštinski biti Crkva, a ne samo izvana sličiti na nju

Od toga za Crkvu postoji i kolateralna korist, kazao je dr. Perišić. „Jedino po tome što ćemo se uzajamno voljeti oni izvan Crkve, koji nisu kršćani, prepoznat će da smo mi Crkva. Dakle, ne po našoj svećeničkoj odjeći, niti po obredima u hramovima, niti po bilo čemu drugom. Osim jedino po međusobnoj ljubavi. Ako ona postoji – onda smo Crkva. Ako nje nema – onda nismo. Jedino imajući ljubavi među sobom zaista ćemo suštinski biti Crkva, a ne samo izvana sličiti na nju. Surovo jednostavno, ali je opominjuće i uznemirujuće.“

Da bismo više sebi približili mogućnost realnog dodira s kraljevstvom nebeskim u kojem jedino postoji pravo uzajamno podčinjavanje odnosno prava ljubav iz svojih glava moramo također izbrisati predodžbu da smo mi ovdje na zemlji, a Bog na nebu, pojasnio je predavač. To su antičke i starozavjetne slike koje su kršćanstvu strane jer otkad je Sin Božji postao Sin čovječji on je Emanuel, s nama Bog. S nama, u nama i pored nas, u svakom kojem je potrebna naša pomoć. „Kad pokažemo nesebičnu ljubav prema drugome mi pokazujemo kakvo je kraljevstvo nebesko. Ljubav prema drugome do te mjere ukazuje na samu bit kršćanstva.“

Postoji jedna misao koja kaže da je kraljevstvo Božje već prisutno. Isus govori da će ono doći tako da se ne vidi. Tamo gdje ono dođe u ovaj naš svijet ono neće biti izravno vidljivo. Prepoznat ćemo ga nepogrešivo po tome vladali li među nama ljubav ili mržnja, raduje li nas tuđi uspjeh ili propast i sl.. „Odnosi koji vladaju među ljudima kojih se dotaknuo Duh Sveti su oni koji tvore kraljevstvo Božje“, poručio je predavač. Zato Isus kaže da ono nije negdje daleko od ljudi nego je u ljudima i među ljudima.

„Ljudi se vide, ali se njihovi međusobni odnosi ne vide. Oni su ona nevidljiva mreža koju ljudi razapinju među sobom i kojima ili jedni drugima pletu omču oko vrata ili pak jedni druge izvlače i spašavaju iz provalija Nebića“, kazao je predavač te dodao da kad među ljudima vladaju susretljivost, blagost, sažaljenje, milost, dobrota, iskrenost, pravičnost i sl. to je znak da je kraljevstvo Božje među njima.

Kraljevstvo Božje je tamo gdje se drugi čovjek nikad ne tretira kao sredstvo nego kao cilj ili svrha, podsjetio je predavač i na Kantovu misao. Ono se izravno ne vidi, ali se prepoznaje kao atmosfera u kojoj vladaju sve ove razne vrline. Samo je tu i nigdje drugdje kraljevstvo Božje.

Bog se utjelovio da bi čovjek mogao postati potpuno čovječan, ustvrdio je dr. Perišić. Što je naše ponašanje čovječnije ono je više božansko. U Isusu se pokazuje čovjek onakav kakvim ga je Bog želio da bude. „Prečica ka božanskom je u istinskoj ljudskosti, a ta ljudskost se pokazuje u nesebičnoj ljubavi ili u uzajamnom podčinjavanju… Volimo jedni druge kao što Otac, Sin i Duh Sveti vole jedan drugog. Bez ovoga kršćanstvo je bezvrijedno, ali s ovim nema ništa vrjednijeg od njega.“

Na kraju predavanja slušatelji su postavljali pitanja vezana uz predavanje.

Profesor Perišić je također zahvalio Dubrovačkoj biskupiji i dubrovačkom biskupu mons. Glasnoviću i vikaru mons. Pervanu koji su ga pozvali da održi predavanje. Zahvalio je i Vijeću za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije koje je u ovogodišnju manifestaciju Kršćansko lice kulture uključilo i Pravoslavnu crkvu s dva događaja, ovim predavanjem i koncertom zbora Svetog Vasilija Ostroškog.  Istaknuo je da se pravoslavni vrlo rado odazivaju svojoj jednovjernoj braći katolicima da u skladu sa svojim mogućnostima doprinesu ovoj lijepoj i značajnoj manifestaciji.

Manifestaciju „Kršćansko lice kulture“ organizira Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.