Predavač je poručio da je vjeroučitelj nastavnik kao i drugi, te uz to što je svjedok profesionalnih vrijednosti poput poštovanja, komunikacije i stručnog usavršavanja, on je „svjedok Isusa iz Nazareta“ i „kvalificirani svjedok vjere“. Naglasio je da upravo autentičnost osobnoga svjedočanstva vrijedi mnogo više nego stručnost u iznošenju bilo kakvih pitanja ili u davanju odgovora, a za to je potrebno prakticiranje sakramentalnog života, molitva i odnos s Bogom.

Istaknuo je da svjedočenje vjere mora biti iskustveno, a ne samo teoretsko jer „ako je vjeroučitelj naučio vjeronauk samo teoretski, on ne može voditi u vjeru“. Govoreći da vjeroučitelj treba biti čovjek molitve, pojasnio je da treba moliti sam, moliti za vjeroučenike i moliti s vjeroučenicima.

Rekao je da se za vršenje određene službe, uz druge kompetencije, traži i ljudskost. Naglasio je da je temeljna zadaća odgoja i obrazovanja podizanje čovjeka, zbog čega onaj koji sudjeluje u očovječenju, ne samo unutar škole, nego i u svim ostalim institucijama kojima je u temeljima poslanja odgoj i obrazovanje, mora biti najprije svjedok ljudskosti. Dodao je da, osim vjeroučitelja, i sami vjeroučenici mogu biti svjedoci općeljudskih vrijednosti i to najprije kroz vršnjačku interakciju.

Izv. prof. Barić ustvrdio je da vjeroučitelj treba biti svjedok i suradničko-socijalnih vrijednosti poput suradnje, međusobnog poštovanja, empatije, solidarnosti i komunikacije te je pojasnio što te vrijednosti podrazumijevaju te kako djeluju na učenike.

Zaključio je da vjeroučitelj može uistinu biti svjedok svih navedenih vrijednosti pod profesionalnim, općeljudskim i suradničko-socijalnim vidom te je istaknuo da Boga može pokazati samo onaj koji živi Boga, koji živi s Bogom i po Božjoj promisli.