Predavanje kardinala Semerara o kardinalu Beranu

Rado sam se odazvao pozivu da sudjelujem na ovom kolkviju u spomen na njegovu uzoritost kardinala Josefa Berana, u povodu 55. obljetnice od njegove smrti. Poznato je da je 1998. godine pokrenut kanonski proces za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju koji još uvijek traje u Praškoj biskupiji.

Dva su razloga zbog kojih sam posebno prihvatio ovaj poziv. Prvi je osobne prirode, budući da sam imao priliku susresti kardinala Berana kada je bio pozvan da u mom rodnom gradu predvodi obilježavanje stote obljetnice čuda s raspelom. Bila je to druga nedjelja listopada 1967. (8. listopada) i predvodio je svečano misno slavlje na gradskom trgu. Tom prilikom (bio sam bogoslov na početku studija teologije) obavljao sam i liturgijsku službu i kod njega sam se pričestio. To je sjećanje koje me i emotivno veže uz spomen na kardinala Berana.

Međutim, drugi razlog je duhovne i teološke naravi. Tijekom godina mojeg predavanja ekleziologije na Teološkom fakultetu Papinskog lateranskog sveučilišta među mojim studentima bio je mladić iz biskupije Hradec Králové, Jan Šlégr, sada svećenik i profesor liturgike. Jednom prilikom, govoreći upravo o kardinalu Beranu, rekao mi je svoj izraz koji se odnosi na produljeno vrijeme njegovog euharistijskog klanjanja: “Ja sam kao pas ovčar pred gospodarevim nogama”. Izreka je to koja mi je ostala u sjećanju i srcu do te mjere da sam je kasnije u više navrata javno izgovarao.

Izraz je prije svega lijep jer očituje euharistijsku duhovnost svećenika i biskupa. Iste godine 1967. kada je Beran stigao u moju zemlju, objavljena je uputa “Eucharisticum mysterium” (25. svibnja 1967.) u kojoj je ovako objašnjeno značenje molitve prije svete Euharistije: ” A sjedinjenje s Kristom, prema kojemu sam sakrament smjera, ne smije se ograničiti samo na vrijeme svetkovanja Euharistije, nego se mora protegnuti na sav kršćanski život; tako da vjerni kršćani, neprekidno razmatrajući u vjeri primljeni dar, provode svakodnevni život u zahvaljivanju pod vodstvom Duha Svetoga te donose obilnije plodove ljubavi” (br. 38).

Dakle, potaknut navikama svoje davne predanosti u proučavanju i poučavanju, tražio sam da vidim postoji li neki patristički element u tom izrazu, budući da se u biblijskoj tradiciji lik “psa” ne spominje na pohvalan način! Naime, pas se smatra nečistom životinjom; štoviše bila je to i ideja raširena u antičkom svijetu. Čak i u starim kulturama slika psa pripadala je uvredama. Ideja prelazi i u kršćansku književnost, gdje se, primjerice, redak Ps 22,17: “Okružio me čopor pasa” primjenjuje na Kristovu muku: ubojice Krista uspoređuju se sa psima budući da oni svojim lavežom ljude koje ne poznaju drže daleko od sebe. Odbacivši Isusovu riječ, Židovi ga ne prepoznaju i stoga ga napadaju (usp. Kasidor, Expositio u Psalterium XXI, 17: PL 70, 159).

Međutim, postoje iznimke. Na primjer Izidor Seviljski (6. stoljeće) je u svom djelu Etimologie zabilježio da je od svih životinja pas najdraži čovjeku: brani dom i ne napušta svoga gospodara čak ni kad on umre (usp. XII. , II, 26: PL 82, 438). Lik psa tako ostaje ambivalentan u samoj patrističkoj tradiciji. Origen je to već istaknuo, jer “rečeno je da pas zadržava ljubav prema svom gospodaru; čak i gospodarevo loše postupanje ne može izbrisati ljubav u njemu” (Hom. in Iud. IX, 2: GCS 30, 520 -521). Sveti Bazilije podsjeća da je mnogim psima navodno dopušteno da uginu pokraj svog ubijenog gospodara (usp. Hom. in Ex. IX, 4: PG 29, 197); također, priče se spominje i sveti Ambrozije (usp. Hexaemeron, VI, 2, 24: PL 14, 521). U toj liniji odanosti gospodaru, pas može postati idealan lik vjernog kršćanina koji je spreman dati život za svog gospodara. Tako će sveti Augustin, komentirajući jedan psalam, propovijedati da se oni koji se do smrti bore za vjeru evanđelja mogu nazvati “psima” (usp. Enarr. in Ps. 67,32. PL 36, 833). No, ponajprije u kršćanskoj umjetnosti lik psa koji je sklupčan pokraj gospodarevih nogu, postat će slika vjernosti.

Iskreno, ne znam je li kardinal Josef Beran bio upoznat sa svim tim usporedbama. Međutim, činjenica je da je on osobno doživio te simbole kako bi nam ostali živi primjer.