Važnost glasa svetosti u kauzi sv. Rite iz Cascije (1/2)

Rado sam se ponovno vratio ovamo u Casciju, nakon što sam ovdje prevodio svetu misu 22. svibnja prošle godine, kako bih sada zajedno s vama, i u svojstvu prefekta Dikasterija za kauze svetaca, odao počast svetoj Riti.

Poznato vam je da je upravo jutros objavljen dokument Dikasterija za nauk vjere koji nosi naslov: Norme Dikasterija za nauk vjere za razlučivanje ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena. Očito je riječ o fenomenima raznih vrsta, poput ukazanja, vizija… ali i o “psihofizičkim i drugim fenomenima, koji naizgled nadilaze granice svakodnevnog iskustva i koji se predstavljaju kao da imaju pretpostavljeno nadnaravno podrijetlo” (Ibid., br. 6). Zbog te podudarnosti, moglo bi se činiti i očiglednim, budući da govorimo o svetoj Riti, da ovdje mislimo barem na onaj dobro poznati fenomen koji ju je zabrinuo, to jest na trn koji je, dok je molila pred sv. Raspelom, osjetila kako joj se zabija u čelo. Međutim, rekao sam to samo kako bih uveo u naš susretu, koji je motiviran i činjenicom predstavljanja upravo objavljenog sveska O procesu beatifikacije svete Rite iz 1626. godine[1], koji je uredio Leonardo Lolli, čiji smo govor upravo slušali.

No, budući da sam spomenuo tu temu, rekao bih samo dvije stvari. Prvi je da se u ovom procesu tema trna pojavljuje u vrlo trijeznom obliku, a posebno u ikonografskom i liturgijskom kontekstu. Drugo, kako izvješćuje i dokument Dikasterija za nauk vjere, ta mistična fenomenologija sama po sebi ne uvjetuje proces beatifikacije i kanonizacije. Tekst se referira s obzirom na to na br. 13 u kojem čitamo: “čak i kada je nihil obstat dodijeljen za procese kanonizacije, to ne podrazumijeva izjavu o autentičnosti bilo koje nadnaravne pojave prisutne u životu osobe”. Navedeni primjer odnosi se na dekret o kanonizaciji svete Gemme Galgani, gdje čitamo da se papa Pio XI “slobodno želio usredotočiti na herojske vrline ove nevine i pokorničke djevojke, a da se tim dekretom (što se obično nikada ne događa) ne donese presuda o nadnaravnim karizmama Službenice Božje”.

Kao što ću kasnije imati priliku ponoviti, sadašnji proces beatifikacije i kanonizacije počiva na tri stupa: življenje kreposti u herojskom obliku, glas svetosti i znakova, prisutnost čuda. O potonjem je papa Franjo rekao: “Potrebno je čudo jer je tu upravo Božji prst. Bez jasnog Gospodinovog zahvata, ne možemo napredovati s kanonizacijom”.[2]

Nakon što smo predstavili ove premise, možemo prijeći na razlog našeg susreta koji je, kao što je spomenuto, predstavljanje ovog zanimljivog i lijepog sveska u kojem je objavljen i svima dostupan Proces beatifikacije svete Rite iz 1626. godine. Rukopis koji je služio kao izvor je onaj koji se čuva u Povijesnom arhivu nadbiskupije Spoleto-Norcia. Ovo mi daje priliku da iskreno zahvalim nadbiskupu Renatu Boccardu na danom znaku bratskog prijateljstva kojeg mi je iskazao ovim pozivom i iskreno mu čestitam na ovoj uredničkoj inicijativi. Ne činim to samo u svoje osobno ime, nego i u ime Dikasterija za kauze svetaca, gdje ovaj svezak čeka da bude sačuvan u svom arhivu. Trenutno, zapravo, postoji samo dokumentacija za svetu Ritu za njezinu kanonizaciju.[3]

Proces između tradicije i inovacije

Tekstu procesa prethodi Uvod kojeg je napisao o. Rocco Ronzani O.S.A., koji je uz profesorsku službu i teološki savjetnik Dikasterija. Da bismo razumjeli vrijednost ove prekrasne knjige, bilo bi najbolje ne pridavati veliku važnost mojim riječima izlaganja, već preporučam da se radije pročita njezin tekst. Ukratko, dobro je započeo isticanjem važne činjenice za njegovo čitanje i razumijevanje. Što se tiče prakse Katoličke Crkve u pitanjima beatifikacija i kanonizacija, taj se proces mora smjestiti između tradicije i inovacije.[4] Iz tog razloga Ronzani piše: “Ritina beatifikacija poklopila se s početnom fazom reforme pitanja beatifikacija i kanonizacija koju je poduzeo Urban VIII Barberini” (str. 5).

Riječ je o slučajnosti koju ne treba podcjenjivati, budući da je Urban VIII bio biskup Spoleta gotovo deset godina (od listopada 1608. do srpnja 1617., kada je imenovan prefektom Suda Apostolske signature) i stoga je iz prve ruke imao priliku iskusiti glas svetosti redovnice iz Cascije. Zanimljivost je na str. 12 gdje je str. Ronzani podsjeća na epizodu pet pčela novorođene Rite (također na sljedećim stranicama ima referenci na povijesno-književnu tradiciju na ovoj slici) i povezuje je s petom godinom pontifikata Urbana VIII (u čijem se grbu pojavljuju tri pčele). Na str. 8-9 Ronzani piše: “U godinama 1626.-1628. doprinos obitelji Barberini i lokalnih elita, posebno iz Cascije, bio je odlučujući u slavlju i pozitivnom ishodu Ritinog procesa, a beatifikacija je bila najrječitija manifestacija neraskidive veze između augustinaca, Barberinija…”

Naime, tek će s Urbanom VIII. biti uvedena disciplina za reguliranje procesa beatifikacije i kanonizacije; dalje će zakonodavstvo Katoličke Crkve biti usavršavano tijekom idućih stoljeća i proći kroz razne propise sve do sadašnje Apostolske konstitucije Ivana Pavla II. Divinus perfectionis magister (1983.).[5]

Čitatelj će ga pronaći sažetog od str. 14 do str. 23 povijesti Spoletskog procesa za beatifikaciju naše svetice, koja se slavi od 1626. Napomenut ću u tom smislu da je u temelju djelu “Le cause di canonizzazione nel primo periodo della Congregazione dei Riti (1588-1634)” mons. Giovanni Papa, tada generalni relator tadašnje Kongregacije za kauze svetaca, već primijetio da “namjera aktera, koji su željeli ovaj proces, nije bila kanonizacija, ili, kako je sada postalo rašireno, beatificationis et canonizationis, već samo proglašenje blaženom.[6] Tako se učinci mogu iščitati u sada objavljenom tekstu na str. 31: in fabricatione Processus pro futura Beatificatione servae Dei sororis Ritae monialis. S druge strane, u istoj dokumentaciji ovog procesa, više puta se ova Službenica Božja od vjernika već naziva blaženom.

U procesu iz 1626., kako je objasnio o. Ronzani, “svjedočanstva se usredotočuju  na Ritinu fama sanctitatis, čiju je starinu i legitimitet trebalo dokazati i osoba koja je davala svjedočanstvo bila je svjedok de visu. Svjedočanstva o životu i vrlinama očito su manje relevantna: svjedoci mogu biti samo de auditu ab audientibus… oni svjedoče o hagiografskoj pripovijesti koja je sada fiksirana u svojim bitnim crtama tijekom otprilike stotinu i pedeset godina…” (str. 16).

Dalje se o. Ronzani bavi rimskom fazom, koja je započela 13. ožujka 1627. Dana 1. listopada iste godine, Urban VIII. dodijelio je biskupiji Spoleto i dvjema granama, muškoj i ženskoj, pustinjačkog Reda svetog Augustina pravo slavljenja mise, a Liturgija časova uzimala je tekstove iz Zajedničkog slavlja djevica. Dana 4. veljače 1628. isti je Papa proširio ovu mogućnost i na sve druge prezbitere koji su, u svim crkvama Reda i u onima biskupije Spoleto, htjeli slaviti spomendan blažene Rite “koja je sada definirana kao blažena, čak i u rimskim dekretima” (str. 23). Sa bitne točke gledišta, kao što o. Ronzani primjećuje, širenje kulta na cijelu Crkvu dogodilo se tek kanonizacijom koju je 24. svibnja 1900. proveo Leon XIII.

[1] “Il processo di beatificazione di santa Rita del 1626”, ur. Leonardo Lolli, izd. Formichiere, Foligno, 2024.

[2] Govor članovima Kongregacije za kauze svetaca, 12. prosinca 2019.

[3] Za ovu fazu usp. Rocco Ronzani, u ovom svesku, str. 23-24.

[4] Za ovu fazu procesa usp. F. Veraja, La Beatificazione. Storia, problemi, prospettive, S. Congregazione per le Cause dei Santi, Rim, 1983. (“Sussidi per lo Studio delle Cause dei Santi”, 2). Za sv. Ritu iz Cascije, usp. str. 66-67. 87.

[5] Referentna točka tijekom toga vremenskog razdoblja i danas je djelo De Servorum Dei beatificazione et de Beatorum canonizatione Prospera Lambertinija/Benedikta XIV., čije je prvo izdanje tiskano u Bolonji, 1734.-1737. Zbog toga je papa Lambertini nazvan i Magister te je njegovo djelo u materiji beatifikacije i kanonizacije, kako je to izrekao i posthumnom govoru papa Pio XII., uspoređeno sa Summom sv. Tome Akvinskog.

[6] Usp. Izd. Urbanian University Press, Vatikan, 2001., str. 203-204.