Svima vama, govornicima i gostima ovog “Studijskog kolokvija”, upućujem svoje osobne srdačne pozdrave, ali i u ime cijeloga Dikasterija, s ponovnom zahvalnošću što ste pristali sudjelovati u ovom kolokviju. Ipak, dopustite mi da uputim poseban pozdrav i zahvalu kardinalu Gerhardu L. Mülleru, koji je prihvatio našu molbu ne samo da sudjeluje, već i da predsjeda i koordinira radom ovoga kolokvija, time se ovom Dikasteriju za kauze svetaca, barem se nama tako čini, daje na “važnosti”.

Cilj našeg “kolokvija” jest doći do dublje analize drevne prakse koja je još na snazi od papa Honorija III. (1216.-1227.) i Grgura IX. (1227.-1241.) te posebno od pape Benedikta XIV. koji je povezao postupke beatifikacija i kanonizacija s priznavanjem čuda.[1] To je praksa koja, kako je primijetio L. Hertling, “ima svoje podrijetlo u činjenici da je prije čina Translatio određenog sveca, čovjek od povjerenja dobio i upute da napiše njegov život s dodatnim popisom čudesa…”[2] Primjer za to mogla bi biti Povijest svetog Tome Akvinskog, koju je pisao Guglielmo di Tocco između 1318.-1323. godine, upravo u svjetlu kanonizacije Akvinca, gdje pripovijedanje o čudima zauzima cijeli dugi dio, odmah nakon životopisa.[3]

Ova činjenica je ostala nepromijenjena sve do novijeg vremena, odnosno do 1974. godine i objave članka vlč. P. Molinarija SJ, o ulozi i potrebi čuda u postupcima za proglašenje blaženim i svetim. Po mišljenju ovog autora, u navedenim slučajevima potreba za čudom ne bi trebala biti stara stvar, već bi, izvan drugih razmatranja, također bila podvrgnuta točnim i strogim istraživanjem kao i kod življenja kreposti. Isto tako, po njegovom mišljenju, postojali bi i drugi dublji teološki razlozi za neprikladnost traženja čuda, u smislu da čak i istinski glas svetosti može biti dovoljan u tu svrhu.[4]

Ni danas ne manjka onih koji preuzimaju ove ili slične teze: ponekad sa sličnim argumentima, ponekad, doduše, u elementarnijem, a ponegdje i upitnijem obliku. Svrha ovoga što govorim nije niti osporiti Molinarijeve teze u cijelosti ili djelomično. Štoviše, stvar je već gotova,[5] niti se želi sažeti i ponovno prikazati kakva je praksa Dikasterija danas.[6] Cilj je, zapravo, istaknuti karakter “znaka” koji je svojstven pojmu čuda.[7] Posebno radi li se o poimanju čuda kao digitus Dei, to jest kao svojevrsnog pristanka i potvrde koju Bog milošću daje Crkvi za ono što je postignuto.

Kako bih se bolje objasnio, uzimam razliku koju je u to vrijeme napravio H. U. von Balthasar o dva puta, odnosno poslanja svetosti koja su prisutna u Crkvi: onima koji od crkvenog tijela teže prema Glavi i drugima koji od Glave teže prema tijelu. Napisao je:

Iako glava i udovi čine jedno tijelo, iako Krist i Crkva žive jedinom, jedinstvenom milošću i svetošću Krista i Boga, unutar ovog jedinstva postoji određena polarnost. Ona se očituje upravo u kontekstu diferencirane svetosti. Ima poslanja koje padaju na Crkvu poput munje nebeske, jer joj moraju posvijestiti jedinstvenu i neponovljivu volju Božju prema njoj; ali postoje i drugi koji rastu unutar Crkve, postaju uzori drugima… Oni su cvijeće koje je ona, u svojoj plodonosnoj milosti, učinila da procvjetaju i koje prikazuje Bogu kao svoje prvine… U kanonizaciji prve skupine to je Crkva koja sluša Gospodina; međutim u kanonizaciji drugih više je Gospodin taj koji pristaje na pravednu želju svoje Crkve.[8]

Ako se postavimo u tu perspektivu i pustimo da nam pomogne slika cvijeta prikazanog Bogu, onda konotacija čuda kao znaka odobravanja i potvrde ima rječito značenje i upravo u tom kontekstu čudo će se čitati kao digitus Dei.

U De beatificatione Benedikta XIV. čitamo da “čuda koja je Bog učinio nakon smrti po zagovoru pokojnih pokazuju svoju svetost i predstavljaju očiti i božanski znak svetosti (Divinum sactitatis signum)… Svetost se savršeno doživljava kada se ispovijest vjere i pravednost djela spoji sa znakom čuda (tesseram).”[9]

Prije nego li naznačim tri teksta učiteljstva koji prihvaćaju i predlažu ovu tezu, volio bih spomenuti činjenicu da ju je upotrijebio i J. H. Newman u prvom od svoja dva eseja o čudima, a koja su napisana dok je bio Fellow na koledžu Oriel u Oxfordu između 1825. i 1826. godine, dakle u anglikanskoj fazi njegova života. Ovdje, baveći se idejom i svrhom čuda, kaže da je čudo Božji potpis. On piše:

“ako je osobita svrha čuda pokazati poruku od Boga, očito je da ono uključuje prihvaćanje temeljne istine i zahtijeva pristanak na drugu [istinu] izvan nje. Njegovo posebno uplitanje se neposredno doživljava, dok ono samo podsjeća na njegovo postojanje. Tvrdi se da je to Božji potpis na poruci isporučenoj ljudskim sredstvima.”

Ukratko, za Newmana to znači da za one koji vjeruju, čudo donosi poruku od Boga; za one koji su pak ateisti namjerno i načelno, čudo uopće nije argument za dokazivanje postojanja Boga.[10]

Čudo je, dakle, “Božji potpis”. Među papama koji su se nedavno osvrnuli na ovu tezu je i Pio XII. koji je o njoj govorio prigodom “kolokvija” Kongregacije za kauze svetaca koji je okupio članove te medicinsku komisiju Kongregacije, Međunarodni liječnički odbor iz Lourdesa kao i nekoliko teologa i kanonista. Tada je Papa rekao:

“Kad su provjerene pod rigoroznim uvjetima, a zatim i službeno priznate od strane crkvene vlasti, takve su činjenice poput božanskog pečata koji potvrđuje svetost sluge Božjega čiji se zagovor zaziva, Božji znak koji budi i ozakonjuje čašćenje koje mu se daje i daje jamstvo za učenje koje pruža svojim životom, svojim svjedočanstvom i svojim djelima. Za postupke svetaca čuda imaju vrlo važno značenje: ona u određenom smislu čine da se čuje “glas Božji” u crkvenom razlučivanju za proglašenje blaženim ili svetim sluge Božjega. Ona osvjetljavaju i potvrđuju sud koji angažira Petrov autoritet i Crkvu.”

Slično uči i papa Benedikt XVI. koji je u svom Pismu od 24. travnja 2006. upućenom sudionicima plenarnog zasjedanja Kongregacije za kauze svetaca napisao:

“Poznato je da od davnina proces kanonizacije prolazi kroz dokazivanje kreposti i čudesa, koja se pripisuju zagovoru kandidata za časti oltara. Osim što nas uvjeravaju da sluga Božji živi na nebu u zajedništvu s Bogom, čuda predstavljaju božansku potvrdu suda crkvene vlasti o njegovu kreposnom životu. Nadam se da će plenum moći dublje proniknuti u ovu temu u svjetlu tradicije Crkve, današnje teologije i najpriznatijih znanstvenih spoznaja.[11]

Papa Franjo slično je progovorio u svom Govoru članovima Kongregacije za kauze svetaca 12. prosinca 2019.:

“jednom smo s kardinalom Amatom razgovarali o potrebi za čudima. Potrebno je čudo jer tu je stvarno Božji prst. Bez jasnog Gospodinovog zahvata, ne možemo napredovati u kanonizaciji.[12]

S obzirom na ove premise, očito se vidi da nije čudo ono što čini sveca, nego Bog po zagovoru sveca. U homiliji prigodom proglašenja blaženom Clelie Barbieri 27. listopada 1968., sveti Pavao VI. to je rekao ovako:

“Oni koji vjeruju da svetost ima čuda kao svoje uobičajeno očitovanje često se zavaravaju. Čudo se može dogoditi i predstavlja znak kreposti i izvanrednog dara; stoga svetost zaslužuje posebnu čast i pouzdanu zaslugu. Ali ovu svetost treba tražiti u njezinim drugim očitovanjima, koja zahtijevaju posebne uvjete duha u promatraču, a to su oni koji s jedne strane čine kult svetaca njemu korisnim, a s druge ga opravdavaju; to jest, mora se tražiti u sličnosti koju svetac odražava na sebe s obzirom na Krista, uzora, učitelja, pravoga sveca. Kult svetaca je potraga za Kristom u nekim od njegovih najvjernijih i najomiljenijih sljedbenika”.

Sljedeće godine, u propovijedi za kanonizaciju bl. Giulie Billart (22. lipnja 1969.), njegovo razmišljanje je bilo šire i ovim citatom, obnavljajući svoju zahvalnost svima vama koji sudjelujete u ovom Kolokviju, završavam svoj uvodni govor:

“Svetost je drama ljubavi između Boga i ljudske duše; drama u kojoj je pravi protagonist sâm Bog, koji djeluje i surađuje (usp. STh I-II, 111, 2); nema zanimljivije priče, bogatije, dublje, iznenađujuće od ove drame; trebali bismo biti znatiželjni i zadivljeni, kao što su to bili kršćani u prošlosti, mudro privučeni čarolijom jedinstvenog fenomena, koji nam omogućuje da bacimo pogled na nešto od nevjerojatnog Božjeg djelovanja u povlaštenom ljudskom životu, i tjera nas da se divimo tom istom životu u objašnjenju najtajnijih i najljepših virtualnosti naše prirode koju pokreću nadnaravne sile. Ovo je hagiografija: proučavanje svetosti. Ta je vrlo vrijedna znanost često usmjeravala svoj strastveni pogled na čudesne aspekte svetosti; i bila je toliko zaljubljena u to da je svoju pozornost usredotočila na promatranje čuda, gotovo izjednačavajući svetost i čudo, do te mjere da je pobožnosti svetosti ponekad dala dopuštenje da je okiti imaginarnim čudima i zadivljujućim legendama, možda ne s namjerom da se vrijeđa povijesna istina, nego kao slobodno i konvencionalno, cvjetno i poetično poštovanje, mogli bismo reći, samoj svetosti, te kao poučna zabava za pobožne duše i religiozne ljude.[13] Nije više tako. Čudo ostaje dokaz, znak svetosti; ali ne čini njegovu bit. Sada je proučavanje svetosti radije usmjereno na povijesnu provjeru činjenica i dokumenata koji potvrđuju svetost, te na istraživanje psihologije svetosti; jedan i drugi put vode do bezgraničnih polja vrlo zanimljivih opažanja; posebno ovaj drugi put, onaj pravi hagiografski, zaslužuje sve naše zanimanje, posebno nas suvremenih ljudi, naviknutih modernom psihoanalizom otkrivati i uzburkavati mutne dubine ljudskog duha; mogli bismo i morali u proučavanju svete duše opažati s većom oštrinom i s većim užitkom kakva je divna stvarnost čovještvo“.[14]

Čovještvo je divna stvarnost! Usklik Pavla VI. implicitna je referenca na tekst Knjige postanka kada, nakon što je pripovijedao o stvaranju čovjeka, sveti pisac dodaje: ” I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,31).

Augustin je komentirao rekavši da je ovim Bog “želio simbolizirati budući odmor koji će dati ljudima nakon dobrih djela”.[15] Dakle, dobrota djela stvaranja ima eshatološki poticaj. Sveti Beda je proširio augustinovsko čitanje objašnjavajući da “nakon dobrih djela koja sâm Bog čini u nama, i koja svatko želi i postiže, svi težimo ostatku nebeskog života, u kojem ćemo uživati njegovo vječno posvećenje i blagoslov”.[16] To možemo primijeniti i na čudo.

Otac Latourelle je napisao da je čudo neka vrsta prekida zagrobnog života i vječnosti u našem vremenu i upravo zbog toga hrani nadu i čuva čovjeka kao da u stanju pripravnosti čeka Zaručnika. Postoji bliska veza između čuda i svetosti jer su “ozdravljenje tijela putem čuda i preobrazba muškarca ili žene kroz svetost znakovi novog svijeta koji se rađa pred našim očima”[17].

Stoga je konačni smisao čuda, kako je rekao Romano Guardini, eshatološki: kroz taj nam znak Bog dopušta da shvatimo, iako još uvijek ex parte (1Kor 13,12), koji je njegov vječni plan za nas i koje će biti naše stanje postojanja kada će On biti sve u svemu.[18]

[1] Usp. De beatorum Dei beatificationis et canonizationis, IV/1, V, 4, LEV, Vatikan, 2018., str. 168-169. Zbog cjelovitosti, reći ćemo da se u povijesti postupaka kanonizacije zastupala i suprotna teza, odnosno da se kanonizaciji moglo pristupiti i u slučaju da su se dogodila mnoga čuda koja su se pripisivala sluzi Božjemu, čije se življenje kreposti nije moglo ispitati zbog jako dugog proteka vremena. Ove teze podržavao je franjevački kardinal Lorenzo Brancati di Lauria, ali nisu bile prihvaćene: usp. J. L. Gutiérrez, Studi sulle Cause di Canonizzazione, Giuffrè, Milano, 2005., str. 317-319.

[2] L. Hertling, Materiali per la Storia del processo di Canonizzazione, in “Gregorianum” 16 (1935), str. 187.

[3] Usp. Guglielmo di Tocco, Storia di san Tommaso d’Aquino, Jaca Book, Milano, 2015., str. 230-293.

[4] Usp. P. Molinari, Observationes aliquot circa miraculorum munus et necessitatem in causis beatificationis et canonizationis, u: “Periodica de re morali canonica liturgica” 63 (1974), str. 341-384. U sljedećem članku, međutim, isti autor ne iznosi ta zapažanja: usp. P. Molinari, I miracoli nelle beatificazioni e nelle canonizzazioni, u: “La Civiltà Cattolica” 2011/III, str. 245-521 (3867-3868 od 6-20. kolovoza 2011.).

[5] Usp. F. Veraja, La canonizzazione equipollente e la questione dei miracoli nelle cause di Canonizzazione, u: “Apollinaris” 48 (1975), str. 222-245; 475-500 i 49 (1976), str. 182-200; R. Latourelle, Miracle et sainteté dans les causes de béatification et de canonisation, u: “Science et Esprit”, L/3 (1998), str. 265-267; A. Royo Mejía, Algunas cuestiones sobre la heroicidad de las virtudes y la certeza moral jurídica en las caus de los santos, u: “Ius Canonicum” br. 67 (1994), str. 216-226.

[6] Usp. A. Royo, I miracoli nelle cause dei santi, u: V. Criscuolo, C. Pellegrino, R. J. Sarno (ur.), “Le Cause dei Santi. Sussidio per lo Studium, LEV, Vatikan, 2018., str. 105-122; Gutiérrez, Studi sulle Cause di Canonizzaziome cit., str. 315-334; S. La Pegna, Il miracolo: accertamento degli elementi scientifici e teologici. Inchiesta diocesana, in https://www.causesanti.va/it/archivio-del-dicastero-cause-santi/interventi-e-articoli/sergio-la-pegna-il-miracolo-accertamento-degli-elementi-sci.html; B. Turek, Algunas notas sobre presuntois milagros, u: L. Grosso Garcia, “Normativa y orientaciones vigentes para las Causas de los Santos (II)”, Edice Edit., Madrid, 2022., str. 101-115. Za cjelovit studij, usp. F. Vinaixa Monsonís, Los milagros en las Causas de canonización, EDICEP, Valencia, 2015. (“Thesis ad Doctoratum in Iure Canonico totaliter edita – Pontificia Universitas Sanctae Crucis – Facultas Iuris Canonici – Romae 2015”).

[7] Pojam “znak” ovdje se ne shvaća kao u klasičnoj formuli fama sanctitatis et Signorum, nego u općem smislu “stvarnosti koja se odnosi na drugoga i na taj ga način ukazuje”; u našem slučaju ovo upućivanje na nešto drugo proizlazi iz suštine samog znaka, a ne iz konvencionalnog sporazuma. Usp. K. Rahner, H. Vorgrimler, v. Segno, u: “Dizionario di Teologia”, Editori Associati, Milano, 1994., str. 635-636.

[8] H.U. v. Balthasar, Sorelle nello spirito. Teresa di Lisieux ed Elisabetta di Digione, Jaca Book, Milano, 1974., str. 26-27.

[9]  IV/1, V, 5: in De beatorum Dei cit., str. 171. Što se tiče čuda Benedikt XIV. to precizira i kao magnum signum probitatis vitae (Ibid., str. 175) i attestatio verae sanctitatis alicuius (IV/1, IV, 1: in De beatorum Dei cit., str. 130).

[10] J.H. Newman, Two Essays on Scripture Miracles and and on ecclesiastical, Basil Montagu Pckering, London, 1870. (2. izd.), str. 10-11.

[11] Benedikt XVI. je dodao: “Ne treba zaboraviti da se stručnost znanstvenika i teologa spaja u ispitivanju navodnih čudesnih događaja, iako odlučujuću riječ ima teologija, koja je jedina sposobna dati tumačenje vjere čudu. Zbog toga, u postupku kanonizacije prelazimo sa znanstvene ocjene medicinske komisije ili tehničkih stručnjaka na teološki pregled od strane savjetnika, a zatim od strane kardinala i biskupa. Dakle, treba jasno imati na umu da neprekinuta praksa Crkve utvrđuje potrebu za fizičkim čudom, pri čemu moralno čudo nije dovoljno.”

[12] Slično, u svom posjetu Kongregaciji za kauze svetaca, papa Franjo je rekao: “Ja ću u savjesti odbiti beatifikaciju bez čuda jer je za mene čudo prst Božji koji nam govori: to je u redu. Svi sveci koje sam proglasio bez čuda bili su blagoslovljeni jednom zajedničkom stvari: bili su veliki evangelizatori. Anchieta, Junipero Serra, Favre.”

[13] Pavao VI. podsjeća na 11. pogl.: H. Delehaye, Cinq leçons sur la méthode agiographique. Djelo je izdano u Bruxellesu 1934. u suradnji sa Société des Bollandistes čiji je Delehay bio predsjednik.

[14] Ovdje Pavao VI. citira jedan izraz iz Shakespearove Oluje (Kako je čovječanstvo divno: čin 5, scena 1) preuzeta iz vol. I Histoire littéraire du sentiment religieux en France H. Bremonda (usp. izd. J. Millon, Grenoble, 2006., str. 77. i 312.

[15]  Epist. 55, 10, 19: PL 33, 213: Futuram enim requiem significabat, quam post bona opera daturus erat nobis hominibus.

[16] Hexaemeron, I: PL 91, 35: designavit quod nos singuli post opera bona quae in nobis ipse operatur et velle et perficere, ad requiem tendimus vitae coelestis, in qua aeterna ejus sanctificatione et benedictione perfruamur.

[17] Latourelle, Miracle et sainteté cit., str. 275.

[18] Usp. R. Guardini, “Miracoli e segni”, Morcelliana, Brescia, 1985., str. 29.