Klinička psihologinja i voditeljica Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije Sokal Gojavić uvodno je objasnila što je sagorijevanje, kako se događa i što se može napraviti s tim.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća počelo se sve više razgovarati o ovom problemu kada je uočeno da se povećava broj ljudi koji su postali sve manje sposobni za rad zbog povećane razine stresa na poslu. Na primjeru jedne skupine volontera koja je godinu dana volontirala i pomagala ovisnicima prepoznat je taj kronični stres i umor te su opisani simptomi i ustanovljen „burnout“ odnosno sagorijevanje na poslu. Predavačica je također objasnila razliku između sindroma sagorijevanja kao stanja i kao procesa, te navela neke opise tog stanja nastale na temelju Upitnika intenziteta sagorijevanja na poslu.  Objašnjavajući uzroke sagorijevanja navela je i neke razloge za koje se smatra da su uzroci, ali oni to nisu. Sagorijevanje je rezultat svakodnevnog kroničnog stresa, prije svega, ustvrdila je. Pri tom se mijenja tolerancija osobe na tu emocionalnu napetost te dolazi i do problema u odnosu prema drugim ljudima.   

Primijetila je i kako će u određenom radnom okruženju jedna osoba razviti simptome sagorijevanja, a druga neće, te je objašnjavajući razloge za to istaknula kako nije uvijek riječ samo o osobi nego i o poslu. Sagorijevanje osobe ima onda posljedice i na njezino fizičko zdravlje, kao i na psihičko, a sve to ima posljedice i na obitelj i na posao.

Suočavanje sa sagorijevanjem se može dogoditi na individualnoj, socijalnoj i institucionalnoj razini, kazala je psihologinja te opisala kako se na svakoj od tih razina zaštititi odnosno sprječavati izgaranje. Navela je primjere proaktivnog i reaktivno suočavanja te se zadržala više na objašnjavanju prevencije sagorijevanja. 

Ustvrdila je da su i svećenici, kao i svi drugi ljudi, podložni sagorijevanju u svom pozivu, a kako je njihov poziv pomagačke prirode tim više. Potrebno je biti smiren, imati razumijevanja za ljude, biti empatični, a teško je cijelo vrijeme biti takav. Kad netko dolazi i traži razgovor većinom ta osoba iznosi poteškoće te se onda i takve profesije bave više negativnim, često im nedostaje pozitivna povratna informacija. Naglasila je, uz ostalo, da je i onima koji pomažu potrebna pomoć kako bi obnovili svoje kapacitete za pomaganje drugima. 

Svećenik i psiholog Lebo u svom izlaganju naglasak je stavio na teološko-pastoralni pristup procesu  izgaranja u svećeničkom pozivu. Istaknuo je više puta važnost radosti u svećeničkom životu te naveo misli pape Franje iz pobudnice Evangelii gaudium koje na to upućuju. 

„Svećenički poziv u sebi uključuje visoke ideale, koje sami svećenici sebi postavljaju, ali svijest o vlastitom pozivu i osobne čežnje koje su povezane sa svećeničkim pozivom i očekivanja zajednice – sve su to zahtjevi koje treba ispuniti“, kazao je mr. Lebo i nastavio: „Zato su i razočarenje i u svećeničkom pozivu prisutna i ne mogu se izbjeći.“ Nabrojio je i opisao neka od tih razočaranja te nastavio govoriti o tome kako se ophoditi s razočarenjima i kojih sredstvima ih se može ublažiti i ukloniti.

Svećenici su osobe za druge i spadaju u tzv. pomagačku profesiju, kazao je predavač i dodao da su samim tim izloženiji opasnostima preopterećenosti što ih dovodi do zamora, razočarenja i depresivnih raspoloženja. Stalno biti na raspolaganju drugima dovodi do veće psihičke i duhovne iscrpljenosti, i svećenici prolaze kroz razne vrste kriza, a nesretan i nemotiviran svećenik je prvo samom sebi ogroman teren, a onda ni zajednici ne može biti koristan u potpunosti. „Stoga je itekako važna briga za zdravlje i dobro svećenika“, ustvrdio je mr. Lebo. 

Sindrom izgaranje označava nesuglasje između zahtjeva radnog mjesta i osobnih mogućnosti, želja i očekivanja da se tim zahtjevima udovolji. Taj sindrom ne nastaje odjednom nego se razvija kroz nekoliko stadija, nastavio je predavač i opisao glavne čimbenike opterećenja. „Razočarenja u svećeničkom pozivu zamagljuju radost svećeničkog života, ali ona pripadaju životu i ne može ih se izbjeći. Zato ih valja ispravno shvatiti i znati se s njima ophoditi i znati prihvatiti svoje granice, kao i granice drugih ljudi,“ objasnio je. 

Ono što je ključno za radostan i smislen svećenički život jest „živi i osobni odnos s Isusom“, ustvrdio je. „U susretu s Isusom i iskustvu ljubljenosti, prijateljstva i blizine Božje svećenik može biti radostan i ispunjen čovjek i takav može biti sposoban s drugima živjeti, svjedočiti i naviještati Radosnu vijest,“ posvijestio je mr. Lebo te nastavio objašnjavati važnost kvalitetnog svećeničkog zajedništva i prijateljstva kako bi se sačuvali od izoliranosti i usamljenosti, te vremena za odmor i opuštanje kako bi se spriječilo izgorijevanje i trošenje u napetom aktivizmu.  

Nakon predavanja svećenici su imali prigodu razgovarati i dobiti pojašnjenja o izgaranju u svećeničkom pozivu.