Sama riječ mitra grčkoga je podrijetla i izvorno znači povez ili povoj oko glave, a u drevnome Egiptu takvi su povezi bili vlastiti službenicima kulta. Dvije trake koje s mitre padaju na biskupova pleća, zvane infulae, pendilia, fascie, ligulae ili fanoni, razvile su se iz prvotne funkcije poveza kojim se, prema potrebi, učvršćivala kapa, ali je alegorija i njima davala duhovna značenja.

Liturgija biskupskoga ređenja isprva, nije poznavala posebno oblikovani obred predavanja mitre. Riječ je o jednostavnom stavljanju insignije koja biskupu pripada po samome pravu. Tek na kraju trinaestoga stoljeća, kako svjedoči Pontifikal G. Duranda, mitra se predaje u vlastitoj obrednoj formi i uz riječ koja prati sâm čin: »Primi mitru i neka u tebi blista sjaj svetosti te, kad se pojavi prvak pastirâ, mogneš primiti neuveli vijenac slave.«

Formula, nadahnuta alegorijskim oblikovanjem značenja, mitru naziva »kacigom zaštite i spasenja«, u čemu se nazire slika posuđena od proroka Izaije: »Pravednost je obukao kao oklop, stavio na glavu kacigu spasenja. Osvetom se odjenuo kao haljom, ogrnuo se revnošću kao plaštem.« (Iz 59, 17)

Danas možemo govoriti o dvjema vrstama: mitra simplex (»jednostavna«) izrađena je od lana, bijele svile ili drugoga prikladnoga platna u bijeloj boji, bez uresa, a rabi se u pokojničkome bogoslužju, u pokorničkim slavljima, u liturgiji Velikoga petka, na Svijećnicu, a po običaju stavljaju je biskupi koncelebranti u drugim zajedničkim slavljima, posebice u slavljima kojima predsjeda papa (a kardinali tada stavljaju mitram damascatam, izrađenu od damask svile, s jednostavnim uzorcima formiranim tkanjem).

Druga je svečana mitra, a nekoć se razlikovala kao mitra pretiosa (od bijele svile s vezom od konca boje zlata te urešena dragim kamenjem) te kao mitra auriphrygiata, izrađena od platna protkana i izvezena zlatnim nitima. Treba reći i da su današnje svečane mitre i oblikom i uresom znatno su skromnije.

Na tragu riječi koju, prema današnjemu Redu ređenja, biskup zareditelj izgovara dok ređeniku stavlja mitru na glavu, papa Ivan Pavao II. sažimlje duhovnost biskupske časti: »Poziv na biskupsku službu je, nedvojbeno, velika čast. To pak ne znači da je kandidat izabran jer se među mnogima ističe kao vrstan čovjek i kršćanin. Čast koja mu se iskazuje proizlazi iz činjenice da mu je zadaća stati posred Crkve i biti prvi u vjeri, prvi u ljubavi, prvi u vjernosti i prvi u služenju. Ako tko u biskupstvu gleda samo čast za sebe, ne će uspjeti ispuniti svoje biskupsko poslanje.

Prva i glavna značajka časti koja pripada biskupu leži u odgovornosti vezanoj uz njegovu službu. ‘Ne može se sakriti grad koji leži na gori’ (Mt 5, 14). Biskup je uvijek na gori, na svijećnjaku, pred očima svih. Mora biti svjestan da se sve što se u njegovu životu zbiva odražava na poseban način u zajednici: oči sviju u tebe su uprte (usp. Lk 4, 20). Kao što otac obitelji oblikuje vjeru svoje djece, prije svega primjerom svoje bogoljubnosti i svoje molitve, tako i biskup izgrađuje svoje vjernike sveukupnim svojim vladanjem. Zato pisac Prve Petrove poslanice iz sve snage moli biskupe da budu ‘uzori stada’ (1Pt 5, 3). Upravo u tome smislu za vrijeme bogoslužja ređenja posebnu rječitost poprima znak stavljanja mitre. Novozaređeni biskup prima mitru kao upozorenje da se mora zauzimati kako bi ‘na njemu blistala svetost’ te bio dostojan ‘primiti neuveli vijenac slave’ kada se pojavi Krist, ‘Vrhovni Pastir’.« (Ustanite, hajdemo!, 38.).

Mitra je ‘ostala’ znak biskupske časti. No, kada je riječ o časti u Crkvi, ona je u službi izgradnje drugih, u pozivu na služenje i u trajnome podsjećanju da onaj koji prima čast bude životom neokaljan i nezasjenjen odsjaj onoga dostojanstva kojim je Krist svojim djelom otkupljenja odjenuo svakoga tko se odazove njegovu spasenjskom pozivu. U takvoj duhovnosti službe svaki nositelj časti, koja izvire iz službe i poslanja, biva pozvan na vjernost Gospodinovoj pouci: »Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!« (Lk 17, 10)

Izvor: Ante Crnčević, Živo vrelo; God. XXXII., 1 (2015.)