Radi se o dramatičnim događajima iz Drugoga svjetskoga rata kada su talijanski fašisti 3. siječnja 1943. godine, u zimsko doba, na otoku Hvaru zapalili mjesta Vrbanj i Dol te granatirali Vrbosku.

Povod je bio što su pripadnici partizanske jedinice „Matij Ivanić“ iz Vrbanja ubili kod Jelse talijanskoga vojnika i što je mladi partizan iz Vrbanja izvršio neuspjeli atentat na upravitelja Staroga Grada, bacivši bombe u njegov stan. Nažalost, odmah nakon atentata talijanski fašisti su greškom na najsvirepiji način mučili i ubili dvije nevine osobe, dva težaka, oca i sina, Antuna i Marka Vodanovića, jer se i atentator zvao Marko Vodanović.

Knjiga najvećim dijelom govori kako je nakon paljenja Vrbanja i Dola te napada na Vrbosku pokrenuta velika humanitarna akcija za pomoć stradalima koju je u Zagrebu vodio novoosnovani „Odbor za pomoć postradalima na otoku Hvaru“.

U knjizi je obrađena i treća tema – kako su njemački nacisti 1944. godine zarobili i na prisilni rad u Slavoniju poslali sve stanovnike mjesta Sućuraj. Isto su učinili i s većim brojem stanovnika skoro svih drugih mjesta otoka Hvara. Oni su se kasnije u progonstvu pisano obraćali Odboru za pomoć. Najvrednije u knjizi je objavljena sačuvana dokumentacija o radu Odbora. Ona zauzima najviše prostora knjige.

Zanimljivo je da se o tim događajima u hvarskoj i hrvatskoj javnosti nikada nije govorilo niti su se ti događaji obilježavali. Nova knjiga je prva koja obrađuje tu tematiku. Ona je vrijedno obogaćenje povijesti otoka Hvara. Knjigu su predstavili župnik don Mili Plenković, kustos Muzeja hvarske baštine prof. Joško Bracanović i autor.

Don Mili je u predstavljanju kazao: „Zanimljivo je da je ovo prvi put da se tragični događaj paljenja Vrbanja 3. siječnja 1943. na neki način komemorira. Neobično je da ga antifašisti u tijeku svoje vladavine nisu pokušali kapitalizirati u stvaranju mržnje na mrski fašizam. Možda zbog toga što su bili jako svjesni da su oni dali povod ovoj tragediji“. Napomenuo je da su provokatori tragedije sabotirali rad Odbora i na svaki način nastojali podvrgnuti ga svojoj kontroli. A stanovnici drugih mjesta otoka Hvara, iako je cijeli otok bio u problemima, pritekli su u pomoć kako su najbolje znali i mogli. Don Mili je istaknuo da je veliku ulogu u ovoj tragediji odigrao tadašnji župnik Vrbanja don Ivan Šeperica.

„Mikijeva knjiga ponajviše govori o humanosti, o dobroti koja se u ljudima probudi u vremenima nevolja, o suosjećanju i odricanju koje nastoji zaliječiti rane, utješiti i ohrabriti.

Neka nam bude poticaj da i mi danas, jer nevolja ne manjka, njegujemo u sebi isti duh solidarnosti i spremnosti na pomoć ljudima u nevolji“, rekao je don Mili.

Potom je prof. Bracanović kazao da je povod pisanju knjige bilo otkriće arhivske građe Odbora za pomoć postradalima na otoku Hvaru. Govorio je o petnaestak poglavlja-naslova knjige. Podsjetio je da je rad Odbora u poratnoj literaturi karakteriziran uglavnom kao reakcionaran. Rekao je da je čudno što su detalji zločina nad Antunom i Markom Vodanovićem u starijoj literaturi bili prešućeni i što je spomenik paljenja Vrbanja bio postavljen na margini mjesta 1951. godine, a potom se događaj paljenja skoro nikada nije komemorirao. Također je ostala nepoznata deportacija ljudi s otoka, najviše iz mjesta Sućuraj, u Slavoniju.

Prof. Bracanović pojasnio je da je sve opisane događaje i svoj osvrt na njih autor Miki rezimirao u završnoj riječi. Ostatak knjige čini objavljena kompletna dokumentarna građa Odbora. Objavljeni su još dokumenti iz Biskupskog arhiva koji pokazuju komunikaciju župnika pogođenih i okolnih mjesta s hvarskim biskupom Mihom Pušićem nakon tragičnog događaja. Dodao je da razloge nastanka knjige najbolje sumira Bratanićev citat: „Potrebno je ispraviti mnogo toga napisanog, što bi najviše trebale raditi institucije i stručne osobe. Mi obični mali ljudi možemo samo ukazivati na ovu potrebu.“

Autor Miki Bratanić opširnije i detaljnije je govorio o veličanstvenoj svehrvatskoj humanitarnoj akciji za otok Hvar pod vodstvom zagrebačkog Odbora; o velikom srcu ljudi diljem Hrvatske da se pomogne unesrećenim Hvaranima. Između ostaloga, naveo je primjer kako su tri čovjeka, Jure Caratan, Radoslav Petrić i Josip Drezga zajedno uplatili ondašnjih 120 tisuća kuna, a za samo 10 tisuća kuna mogla se kupiti kuća.

Osobito je istaknuo zalaganja župnika Vrbanja don Ive Šeperice, hvarskog biskupa Mihe Pušića i nadbiskupa Alojzija Stepinca. Iznad svega je istaknuo zasluge gospodina Roka Matkovića koji je bio ključna osoba u Odboru i koji je uspio sačuvati građu, predao ju dugogodišnjem predsjedniku Mjesnog odbora u Vrbanju Andriji Vidoševiću, a Andrija ju je ustupio autoru s idejom da se dokumentacija objavi.

„U nekoliko navrata izrazio sam veliko čuđenje i rekao da to doista nije normalno da mi u Vrbanju, a tako i u drugim mjestima, 3. siječnja nikada i ni na koji način nismo obilježavali kao najveću tragediju u povijesti svoga vlastitog mjesta. To treba ispraviti. Uz to, hitno je potrebno zabilježiti sve ono što se događalo u svezi s ovom temom, kao što je iskaz Tere Mihaljević iz Sućurja koji je zabilježio arheolog Nikša Vujnović“, kazao je na kraju autor Bratanić.

Recenzije su napisali prof. Joško Bracanović, izv. prof. dr. Mateo Bratanić sa Sveučilišta u Zadru te prof. Tomislav Đonlić.

Naslovnu sliku knjige „Izgoreni Vrbanj“, kao i još jednu u knjizi, svojedobno je napravio akademski slikar Bartol Petrić iz Staroga Grada koji je na pitanje koliko slike koštaju odgovorio: „Dva kg. graha“ i tako izrazio onodobnu dramatičnu potrebu unesrećenih Hvarana za hranom.

Nakladnik knjige je Miki Bratanić, računalnu pripremu napravio je Neven Marin, lekturu je obavila Milena Marijan Peranić, knjiga je u 1000 primjeraka tiskana 2021. u Splitu u Dalmacijapapiru u formatu između A4 i A5. Tiskanje knjige pomogli su Splitsko-dalmatinska županija, gradovi Hvar i Stari Grad te općine Jelsa i Sućuraj, a predstavljanje su organizirali grad Stari Grad i njegova Turistička zajednica.

Knjiga je posvećena žrtvama svih totalitarnih sistema, osobito onima koji su im pomagali.