Knjigu su predstavili postulator kauze za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja, dr. sc. Mario Jareb, povjesničar te sâm autor knjige, mr. sc. Bojan Ivešić.

U prvom dijelu predstavljanja, mons. Batelja istaknuo je: „Ova knjiga je dokaz da je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske upotrijebio falsifikat radi presude zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu na montiranom sudskom postupku 1946. godine. Riječ je o pismu, uistinu falsifikatu, koje je Svetoj Stolici s datumom 18. svibnja 1943. s utipkanim imenom i službom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca proslijedilo Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne države Hrvatske.“

„Nadbiskup Stepinac ništa nije skrivao, nego se pokazao odgovornim za čuvanje pismohrane hrvatske povijesti, ne od 1941., nego od „stoljeća sedmog“, a o pismu od 18. svibnja 1943. nadbiskup nije znao ništa, niti u arhivu Zagrebačke nadbiskupije gdje se čuvaju kopije svih dokumenata nije postojala niti je pronađena kopija toga pisma.“

„Ova knjiga je krik za istinom i osuda zlouporabe ovog pisma od 16 stranica na temelju kojega je javni tužitelj izazvavši komunističke vlasti nadbiskupu Stepincu priskrbio 16 godina robije s prisilnim radom i podao 5 godina gubitka građanskih prava“, rekao je mons. Batelja.

Dr. sc. Mario Jareb u drugom dijelu predstavljanja knjige govorio je o nalaženju i korištenju materijala i izvora za suđenje od strane državnih vlasti. „Očito je, kako je to pismo išlo prema Svetoj Stolici, da su se oni koji su ga sami sastavili nasilno poslužili imenom zagrebačkoga nadbiskupa, a on s tim nije imao nikakve veze.“ Zahvalio je autoru na njegovom predanom radu i dostupnosti knjige.

Na kraju predstavljanja, prisutnima se obratio i autor mr. sc. Bojan Ivešić, zahvalivši svima koji su se odazvali na događanje. Objasnio je put nastanka svog djela, prethodne izvore te razloge pisanja. „Nigdje nije objavljen cijeli dokument, nego su samo određeni dijelovi. Nikada dakle, nije bio objavljen izvornik. Biskup Ratko Perić ga je prvi pronašao i objavio. (…) Regulativa u Vatikanskim arhivima je jako stroga te nisam mogao donijeti preslik navedenog pisma u knjizi, to je jedina manjkavost.“

Vlč. Ivešić predstavio je sadržaj i podjelu knjige na tri dijela. „Ovo pismo nastalo je bez nadbiskupa i u Rimu se pojavilo bez njega, nekoliko dana nakon njegova napuštanja Rima i predavanja izvješća Svetoj Stolici.“

„Što je bila moja nakana? Želio sam po prvi put objaviti cijeli dokument sa svom popratnom dokumentacijom jer on nikada nije kao takav bio objavljen. (…) Druga stvar koju sam želio naglasiti: važno mi je bilo da je nadbiskup govorio istinu, to je duhovna poruka ove knjige. (…) Mišljenja sam kako je dokument izvan Stepinčeva procesa lanac – sa svojim sadržajem i svime što on donosi. Njega je pisao netko ili neki koji su znali o čemu pišu, što pišu i oni su suvremenici svoga vremena. Držim da ne bismo trebali imati averziju prema ovome dokumentu i prema njegovim potencijalnim autorima samo zato što je netko njega iskoristio u krivu stranu. Dokument donosi i neke nepoznate novitete – npr. nepoznate fotografije Kćeri Božje ljubavi, fotografije srušenih samostana i crkvi“, rekao je autor.

Susretom je moderirao vlč. Ivan Vučak, župnik u Krašiću, a predstavljanje knjige je glazbenim dijelom popratio zbor sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi.

“S pravom možemo reći kako ni jedan drugi dokazni materijal predočen protiv Stepinca tijekom suđenja nije korišten koliko ovaj. Od svih informacija koje se nalaze u njemu koristi se uglavnom spomen o fiktivnom broju od 240 000 prelaznika s pravoslavlja na katoličanstvo čime se dokazivalo postojanje sustavnog plana Katoličke Crkve u hrvatskom narodu za istrebljenjem jednog naroda” (Iz Uvoda knjige „Nastanak i uporaba vatikanske verzije ‘Navodnog Stepinčeva pisma’ iz 1943. s referencijalnim dokumentima“).