Navedeno djelo plod je višegodišnjih predavanja/istraživanja na kolegijima “Komunikologija” (A. Jeličić) i “Propovjedništvo” (E. Punda) koje autori izvode na raznim učilištima i u sklopu različitih studijskih programa. Knjigu su javnosti predstavili prof. dr. sc. Anđelko Domazet i dr. sc. Ivan Lovrić koju su knjigu ujedno i recenzirali, uz doc. dr. sc. Krunoslava Novaka.

Na samom početku predstavljanja knjige, okupljene je slušatelje moderator dr. Lovrić zamolio da ustanu. Potom ih je odmah zamolio i da sjednu, što je tristotinjak ljudi zbunjeno i poslušalo. Učinio je to kako bi jednostavnim, a domišljatim primjerom dokazao prisutnima kolika je snaga riječi. „Riječju sam podigao tristo ljudi, a fizički ne mogu niti jednu“, priznao je dr. I. Lovrić. Bila je to humoristična uvertira u predstavljanje knjige “Snaga riječi” koju su recenzenti predstavili kao „koncentrično strukturiranu studiju po shemi ABA’ u kojoj središnji dio zauzima teologija propovijedanja dok su komunikološki dijelovi u revoluciji oko teološkog središta i služe mu boljem razumijevanju“, poručio je u recenziji dr. Lovrić. Knjiga je nastala u duhu dokumenta Veritatis gaudium u kojem papa Franjo poziva na izgradnju kulture dijaloga i susreta, poglavito humanističkih disciplina. „Vrijednost knjige je u tome što je ona plod interdisciplinarne suradnje: riječ je o komunikologiji i teologiji u susretu.(…) Ako postavimo pitanje što je ono zajedničko, ono što povezuje dvije znanstvene discipline – komunikologiju i teologiju – onda to izriče sami naslov knjige: naime, autori su osvjedočeni u snagu ljudske i Božje riječi”, kazao je o knjizi dr. Domazet.

Prvi dio knjige donosi povijesni pregled razvoja ljudske komunikacije kroz prizmu kulturno-civilizacijskog razvoja. Taj je razvoj prelamao povijesne epohe i, zahvaljujući trajno inovativnim načinima prenošenja riječi, oblikovao kulture. Unutar teorijskog pristupa komunikaciji ističu se antropološke promjene uzrokovane novim komunikacijskim navikama. U prvom dijelu knjige tematiziraju se komunikacijsko-kulturne revolucije od usmene, preko rukopisne, elektroničke, sve do današnje digitalne, pa čak i popularne, informacijske i kiber kulture, koje su oblikovale različita sredstva masovne komunikacije što se odražava i na komunikacijsku dimenziju teologije.

U drugom dijelu knjige u središte dolazi Riječ, pisana velikom slovom. Kršćanska religija počiva na snazi R/riječi. Tu je nadasve riječ o Isusu Kristu – Logosu – Riječi po kojoj je sve stvoreno, ali i o riječi propovijedanja u kojoj se Božja i ljudska riječ prožimaju na jedincat način.

Predstavljač knjige, dr. sc. Ivan Lovrić, približio je slušateljima ulogu propovjednika konstatirajući kako „On (propovjednik) sigurno nije spiker koji čita riječ koju je netko drugi napisao. On je više kao jazz umjetnik koji nema nikakvu partituru ispred sebe nego je i sam instrument inspiracije, improvizacije, vlastitog umijeća i sati pripreme koji su u rezonanci s božanskim nadahnućem“. Stoga je prof. dr. sc. Anđelko Domazet istaknuo da „propovjednički jezik, i uopće kršćanski govor naviještanja, valja stalno učiti, kultivirati ga, s njime brižljivo ophoditi, vježbati ga“.

Treći dio knjige bavi se primjenom komunikacijskih vještina u odabranim životnim, osobnim i profesionalnim, situacijama. „U tom djelu knjige svaki dobronamjerni čitatelj ukoliko je i sam subjekt svakodnevnih komunikacijskih peripetija koje u većini slučajeva određuju naše raspoloženje i kvalitetu odnosa s drugima može pronaći konkretne smjernice i savjete o vještini slušanja, savjetovanja i strategiji rješavanja sukoba, o komunikaciji s umirućim i s ožalošćenim osobama, o vještinama razgovora, javnog govora i nastupa“, istaknuo je dr. sc. I. Lovrić.

Staviti rame uz rame komunikologiju i propovjedništvo po sebi nije nova stvar u obimnoj stranoj literaturi na koju se autori referiraju. Na hrvatskom pak govornom području taj svezak nosi tragove izvornog istraživanja zbog pristupa koji u Hrvatskoj predstavlja novost te tako popunjava prazninu u fundusu istraživanja iz oba područja znanosti, zaključili su recenzenti.

Svim okupljenima i zaslužnima za stvaranje djela na kraju su zahvalili i sami autori
koji su izmijenili par riječi sa svojim gostima i prijateljima uz zajednički stol i zakusku.

Izv. prof. dr. sc. Edvard Punda (1979.) svećenik je Splitsko-makarske nadbiskupije od 2004. Predaje predmete iz fundamentalne i dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Doktorirao je 2011. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu na temu La fede in Teresa d’Avila – Vjera kod Terezije Avilske. Od 2008.-2011. bio je asistent na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Duhovnik Centralnog bogoslovnog sjemeništa (2011.–2017.) i ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu (2017.–2021). Od 2021. župnik je Župe sv. Petra apostola i dekan Konkatedralnog dekanata u Splitu. Od 2013. predaje na KBF-u u Splitu. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2017., a u siječnju 2023. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora. Pročelnik je katedre Temeljnoga bogoslovlja KBF-a Sveučilišta u Splitu.

Doc. dr. sc. ANA JELIČIĆ (1981.) doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a prethodno je završila poslijediplomski studij iz društvenih komunikacija i filozofije komunikacija na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Zaposlena je na Sveučilištu u Splitu na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti gdje predaje kolegije iz (bio)etike, komunikologije i medija te kao vanjska suradnica na Katoličkom bogoslovom fakultetu i drugim sastavnicama Sveučilišta u Splitu. U Tiskovnom uredu Splitsko-makarske nadbiskupije radila je od 2009. do 2012. kao urednica televizijske emisije.