Na predstavljanju su govorili mons. Ivan Milovan, umirovljeni porečki i pulski biskup, prof. dr. prim. Šimun Anđelinović, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, mons. Nedjeljko Pintarić, mr. sc. Ilija Jakovljević, Danilo Dragosavac, fotograf i dizajner, te mons. Marijan Jelenić, vodnjanski župnik i autor monografije.

Na početku predstavljanja mons. Ivan Milovan istaknuo je kako drevna župa Vodnjan posjeduje veliko kulturno bogatstvo iz ranih stoljeća kršćanstva, pojašnjavajući kako su sveta tijela našla svoje mjesto na hrvatskom tlu:

“1818. kada je slikar Gaetano Gressler dopremio iz Venecije veliko mnoštvo relikvija, Vodnjan postaje posebno poznat. Mene je kao tadašnjeg biskupa ordinarija Poreča i Pule zapala dužnost i čast dozvoliti otvaranje drevnih sarkofaga koji su sadržavali relikvije svetaca prenesene iz Venecije.”

Nakon otvaranja sarkofaga pokazala se neodgodiva potreba kanonske rekognicije, inventarizacije, katalogizacije, zaštite i primjerenog izlaganja do tog časa gotovo skrivene baštine, kazao je biskup.

Prema savjetu dr. Nazzarena Gabrielija, direktora kemijskih laboratorija u Vatikanu, 2008. kao tadašnji biskup dozvolio je znanstvenu obradu, a potom je nakon CT snimanja svetih tijela utemeljeno povjerenstvo za taj zadatak. Ustrajnim radom, unatoč raznim poteškoćama, veći dio plana je ostvaren, o čemu svjedoči dokumentacija objavljena u monumentalnoj knjizi Sanctuarium Adignani.

Monografija na 830 stranica čini jedinstven katalog s obrađenim relikvijama, a njezin autor, vodnjanski župnik mons. Marijan Jelenić, posljednjih 50 godina posvetio se njihovu očuvanju.

“U Vodnjan sam stigao 1972. u 33-oj godini života. Kad je Isus išao na drugi svijet, ja sam stigao zaista na drugi svijet u Vodnjan, u Isusovim godinama. Zatekao sam tada najveću crkvu u Istri potpuno zapuštenu. Tamo sam uočio mnoštvo relikvija i neraspadnuta sveta tijela, ali nisam ništa o tome posebno znao”, kazao je mons. Jelenić.

Shvativši povijesnu ulogu koja mu je dodijeljena, učinio je sve kako bi očuvao nenadmašno svjetsko kulturno i duhovno blago, jer se radi o jednoj od najvećih zbirki relikvija na svijetu.

Prof. dr. prim. Šimun Anđelinović s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu konstatirao je kako su primjenom znanosti spojili nespojivo – znanost i svetost. Također je istaknuo kako je njihov cilj bio provesti katalogizaciju relikvija, utvrditi broj ljudskih kostiju te ljudi na tom lokalitetu, povijesnu povezanost sa spisima koji su pratili kosturne ostatke te provjeriti autentičnost svih relikvija. U obradi su koristili čitav niz znanstvenih metoda, kazao je te pojasnio kako su uspjeli individualizirati 19 osoba čiji se zemni ostaci nalaze u vodnjanskoj župnoj crkvi (devet muškaraca, tri žene i sedmero djece). Pri rendgenskoj analizi svetih tijela koji su u raznim fazama očuvanosti, prvi put su napravili virtualnu obdukciju te su uspjeli utvrdili specifične bolesti svetaca ili, pak, očuvane organe nekih svetih tijela.

Corpi Santi su u Vodnjan stigli početkom 19. st. zaslugom slikara Gaetana Gresslera koji je osjetio odgovornost zaštiti od profanacije i oskvrnuća francuskih vojnika veliki broj relikvija koje su se čuvale u Veneciji. Francuski vojnici su stigli u Veneciju 1810. te je Gressler od upravitelja crkava preuzimao relikvije i čuvao ih u svojoj palači, a kasnije ih u velikoj tajnosti odlučio jedrenjakom prenijeti u Vodnjan. Svećenici i narod su u procesiji sa svijećama izišli ususret relikvijama i dopratili ih u župnu crkvu gdje se nalaze i danas. Potrebu da ih očuva prije punih pola stoljeća osjetio je i mons. Marijan Jelenić.

“Veliko je pitanje za mene jesam li izgubio 50 godina života ili sam nešto veliko učinio. Ja u svojoj savjesti smatram da sam napravio nešto veliko jer mi trideset dvije godine primamo posjetitelje i hodočasnike u Vodnjan, od toga 190.000-200.000 studenata i mladih i imamo jednu čudesnu i milosnu atmosferu u kojoj ljudi doživljavaju preobrazbu.”

Zahvalio je svima koji su bili i ostaju dio tog velikog projekta za koji sada imaju još jednu želju: „Mi sada gradimo jedinstveno svetište na kugli zemaljskoj koje ima tri dimenzije: antropološku, ekumensku i katoličku. Imamo priliku napraviti u Hrvatskoj proizvod kojega svijet nema; moramo stoga biti jako ponosni da nam je Providnost dodijelila tako veliki zadatak da možemo u tome imati svjetsku ulogu.”