Nekako je Lanišće predodređeno da se uvijek, ono što je novo napisano, ili doživjelo novo izdanje predstavi baš ovdje. Ove godine ispred sebe imamo četvrto izdanje „Duhovnog dnevnika bl. Miroslava“. Potreba za novim, četvrtim izdanjem, govori koliko lik bl. Miroslava Bulešića zalazi u živote pojedinaca i obitelji; župnih i redovničkih zajednica; molitvenih i karizmatskih. Kad sam priredio prvo izdanje, mnogi su „sumnjali“ u ovo duhovno štivo, jer nemamo u njemu teološke traktate već ispovijest jednog bogoslova i svećenika. Zahvalan sam biskupu Ratku Periću koji je svojim stručnim teološkim komentarima i bilješkama doprinio prvom izdanju „Duhovnog dnevnika“, kao i prvom postulatoru mons. Vjekoslavu Milovanu i biskupu Ivanu Milovanu. Njihov autoritet je omogućio da ovaj Duhovni dnevnik, ne doživi samo prvo izdanje, već i četvrto.

Ovo četvrto izdanje ne razlikuje se sadržajno od prva tri izdanja, osim što je novost poruka našeg novog biskupa Ivana Štironje. Zahvalan sam biskupu na poticajnim riječima, kao što i sam osobno daje svoj doprinos u promicanju duhovne veličine bl. Miroslava.

Na početku duhovnog dnevnika je poruka biskupa Štironje, pod naslovom „Živjeti svoju misiju“. Istaknuo bi tri misli iz predgovora biskupa Štironje:

Prvo, biskup započinje svoje slovo riječima: „Prva sveta krizma koju sam podijelio u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, kao novi biskup, bila je na Uskrsni ponedjeljak ove 2023. godine u Buzetu. Upravo u toj župnoj crkvi 23. kolovoza 1947. spriječena je krizma koju je trebao imati mons. Jakov Ukmar, delegat tršćansko-koparskoga biskupa, kojega je na krizmama po Istri pratio vlč. Miroslav, doravnatelj Pazinskoga sjemeništa. Ispred nasilnikâ koji su spriječili krizmu te potom pošli obeščastiti oltar i svetohranište, stao je vlč. Miroslav uz riječi: „Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga“.

Drugo, biskup ističe da je „svećenikova služba čuvati svetost, čistoću i dostojanstvo oltara, da cijeli prezbiterij bude odraz Kristove ljepote i dostojanstva. Svećenikov odnos prema Euharistiji i Euharistijskom Kristu, odraz su svećenikova srca i lice njegova naviještanja.“

Treće, biskup kaže da vlč. Miroslav „dobro zna na koja vrata treba pokucati u trenutcima kušnji. Tako nam pokazuje adresu na koju se u svakom trenutku čovjek može obratiti, osobito onda kada gubi kompas, kada mu se trese tlo pod nogama. Svjestan svojih pogrješaka na toj adresi, spreman na korekcije, traži pomoć. Ako čovjek nema u srcu želju za korekcijom, ako ne osjeća potrebu da bude bolji, može biti siguran da nešto s njim nije u redu. Miroslav kao svećenički kandidat, poslije kao mladi svećenik, redovito je ispitivao svoju savjest i postigao visok stupanj svetosti: ‘Moja osveta je oprost!’“

Duhovni dnevnik se sastoji od četiri poglavlja, odnosno četiri etape u duhovnom, a poslije u pastoralnom životu, te Duhovnom oporukom.

Prvo poglavlje sadrži zapise duhovne priprave na svete redove; s četiri naslova: duhovne vježbe za subđakonat, đakonat, akademska godina 1942.-43., te duhovne vježbe za prezbiterat. Miroslav nije davao naslove svojim zapisima, već sam smatrao da će se lakše moći čitati ovaj dnevnik ako se pojedinim cjelinama i tekstovima dadnu naslovi. Također, sam zajedno sa suradnicima dao pojedinim tekstovima bilješke radi boljeg pojašnjenja.

Prvo poglavlje čini najveći dio duhovnih zapisa bl. Miroslava. Bl. Miroslav počinje pisati svoj Duhovni dnevnik, na dan kad započinje duhovne vježbe za subđakonat, 29. kolovoza 1942. Prva rečenica u Duhovnom dnevniku, zapravo najbolje sažima sadržaj svih duhovnih misli ovog dnevnika: „upoznati samog sebe, popraviti mane, prikazati se sav Bogu dušom i tijelom za Njegovu službu.“ [1] Miroslav „ispovijeda“ svoju dušu u ovom Dnevniku, ne da se pohvali, već traži svoje nedostatke kako bi mogao na njima poraditi. Ovo je ispovijest jedne mladenačke duše koja se sprema na svete redove. Kako sam kaže: „Govori mi, o Bože, rasvijetli, ražari mi srce, okrijepi me, daj mi milost da mogu postati svet i vrijedan tvoj svećenik. Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav!“[2] On svoj život, svoj poziv, promatra u odnosu prema Bogu. Ne uspoređuje se s nekim, ne traži uzor u nekom, već samo u Bogu. Svjestan je svojih slabosti, ali još više Božje milosti i da samo uz Božju pomoć i zagovor bl. Djevice Marije može biti ono na što ga je On pozvao – Kristov svećenik. Bl. Miroslav bilježi svoje mane, kako bi bolje mogao „promotriti svoju nutrinu, odlučiti, popraviti se.“[3] Ovaj Dnevnik dobro će doći svima koji žele više poraditi na svom duhovnom životu. Miroslav je nailazio na iste kušnje na koje nailazimo mi svećenici, vjernici, svaki čovjek, ali on se ne mire s time. Zato piše: „Majko, nauči me šutjeti i o svakom dobro govoriti, imajući veliko poštovanje do svih, bez razlike, i misleći da svatko ima svoje vrline, koje moram uzdignuti i pohvaliti.“[4] Koje li snažne poruke nama u komunikaciji s drugim i govoru o drugom. Takvi duhovni pothvati su Miroslava učinili svetim.

Drugo poglavlje nosi naslov: Župa Baderna, od 26. rujna 1943. do 13. listopada 1945. Proći će nekoliko mjeseci od dolaska u Badernu kad će Miroslav napraviti prvi zapis u svom Duhovnom dnevniku. Taj zapis nosi naslov „Spremnost na mučeništvo“, od 22. ožujka 1944. U jeku je drugi svjetski rat. Na području Poreštine, ali i cijele Istre isprepliću se tri vojske: fašisti i nacisti čine jedan blok i partizani drugi. Miroslav je svjestan da može biti ubijen bilo od Talijana, odnosno Nijemaca ili komunista. Zato bilježi u svom Dnevniku: „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.“

Bl. Miroslav je bio svjestan da u bilo kojem času može biti ubijen te bilježi: „Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika“.[5] Ova poglavlje napose odiše spremnošću i čežnjom za mučeništvo. Za njega mučeništvo nije niti tragedija niti herojstvo, već potpuno predanje Bogu i nasljedovanje Krista.

Treće poglavlje, nosi naslov: „Župa Kanfanar od 14. listopada 1945. do 12. veljače 1947.“. Za bolje razumijevanje ovog perioda života bl. Miroslava uz Duhovni dnevnik, važne su njegove propovijedi, nagovori…

Ovo je najkraće poglavlje, jer se djelomično poklapa sa sljedećim poglavljem. Imamo samo dva duhovna zapisa: o duhovnom stanju u Župi te želja za nastavkom studija u Rimu. Po dolasku u župu odmah se dao na organiziranje svetih misija i duhovnu obnovu župe. Bilo je ovo teško stanje, komunistički sustav je još snažnije počeo uskraćivati vjersku slobodu, a sam Blaženik još više bio izložen komunističkim prozivkama i prijetnjama. Iz ovog perioda Blaženikova djelovanja, za daljnje proučavanje bit će važna Knjiga napovjedi župe Kanfanar. Koliko je uspio animirati ljude na svete misije najbolje svjedoči podatak da se na svršetku misija skupilo oko 2000 ljudi. Što je bio stožer njegovog pastoralnog rada možda najbolje opisuje ova rečenica iz oproštajnog govoru u Kanfanaru, 23. veljače 1947.: „Dvije vam uspomene puštam: Euharistiju i Mariju. Euharistiju primajmo i vi i ja, bl. Gospu molimo i vi i ja. Tu ćemo se naći, time ćemo biti združeni.“[6]

Četvrto poglavlje nosi naslov: „Podravnatelj pazinskog sjemeništa“. Jedno vrijeme je Miroslav bio u Pazinu u Sjemeništu i Kanfanaru. Sve više je na relaciji Pazin – Kanfanar, tako da imamo malo zapisa u Duhovnom dnevniku, ali iz ovog perioda značajne su njegove bilješke za propovijedi koje će se uskoro objaviti. On u Dnevniku bilježi kako ga je Božja providnost dovela u Sjemenište, ali on sebe ne smatra sposobnim za tu službu. Nastoji sagledati svoj život, u čemu on može još rasti kao odgojitelj.

Točno dva mjeseca prije mučeništva, piše u svom dnevniku: „Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi.“[7] Blaženik zadnji zapis unosi u svoj dnevnik 22. srpnja 1947., te piše: „Neka duboka bojazan napunjuje mi dušu. Komu da povjerim svoje poteškoće? Samo Tebi, Bože moj! I Tebi, Majko moja!“[8] Bilo je ovo teško stanje i veliko previranje kako u društvu tako i Zboru svećenika sv. Pavla za Istru. Komunističke su vlasti tražile da Zbor svećenika javno podrži petogodišnji plan, a time da pomogne da se komunistička vlast što više učvrsti u narodu. Bl. Miroslav, kao tajnik Zbora svećenika suprotstavlja se bilo kakvoj podršci i nije želio potpisati nikakvo pismo po pitanju toga. Sve su to dobro znale komunističke vlasti, te će tražiti prigodan trenutak kad da se obračunaju s Miroslavom. I sve je započelo na današnji dan prije 70 godina u Buzetu i dovršilo se drugi dan ovdje u Lanišću, gdje je Miroslav slavio svoju posljednju ovozemaljsku svetu misu i podnio mučeničku smrt.

Na kraju je uvrštena i Duhovna oporuka, pod naslovom „Moja osveta je oprost“. Ova rečenica iz Duhovne oporuke je nešto po čemu prepoznaje bl. Miroslava.

Zaključak

Duhovni dnevnik je najvažnija pisana duhovna ostavština, uz propovijedi i nagovore bl. Miroslava. On nije vođen sustavno i ne bilježi što se koji dan događa. Najveći dio sadržaja tog Dnevnika su trenutci kad se Miroslav kao pripravnik za svete redove nalazi na duhovnim vježbama, gdje bilježi svoje duhovne osjećaje s naglaskom na čemu još mora poraditi kod sebe da bi bio dobar, pa u konačnici svet, svećenik. On često bilježi svoje poteškoće, mane na čemu još treba poraditi. Upravo zbog te iskrenosti pred Bogom i samim sobom mogao je jasno uočiti svoje duhovne nedostatke.

Svakako bilježi i određene događaje: kao što su svećeničko ređenje, određeni momenti u župama Baderna i Kanfanar. Iz Duhovnog dnevnika otkrivamo put duhovnog sazrijevanja koje je prožeto poteškoćama, neuspjesima, razočarenjima, ali uvijek s velikim povjerenjem u Božju blizinu i ljubav. Taj duhovni proces sazrijevanja je toliko inspirativan za svakog onog tko se priprema za duhovno zvanje, posebno u ovom vremenu prenaglašene velike slobode i odsutnosti žrtve i svetog. On ne bježi od poteškoća, kušnji; a još manje da krivnju prebacuje na nekog drugog. Ne opravdava svoje slabosti, pogreške; nego se duboko za njih kaje i moli da ga u njegovim nesavršenostima zagovara Isusova majka Marija, koja je i majka svećenika.

On se ne boji priznati da je ohol, da ima mrzlo (hladno) srce, da mu nedostaje ljubavi… sve s ciljem kako bi na sebi poradio; kako bi sebe pridobio za Boga. Miroslav uvijek savršeno izbjegava očaj s jedne i laskanje sebi s druge strane. Dapače, svi grijesi, sve slabosti i mane, Miroslavu su prigoda da vapi Bogu i traži pomoć. Zato se ni mi ne trebamo bojati, ama, baš nijednog našeg grijeha, nijedne mane, nijedne slabosti vlastite naravi. Sve je samo prigoda za vapiti Bogu, za odmak od sebe, za poniznosti. Miroslavov Duhovni dnevnik je ogledalo jedne duše koja želi postići veći stupanj duhovnosti i svetosti. Zato ga mnogi vjernici rado čitaju i često čitajući Miroslavove zapise pronalaze snagu za svoj vlastiti duhovni život. Kad osobno čitam njegove misli svaki put to doživim kao snažan ispit savjesti. Koji put mislim kako ću reagirati, nešto učiniti, onda me misli bl. Miroslava zaustave da malo promislim i vidim što ću s tim dobiti, a što možda još više izgubiti.

Toplo preporučam svima ovaj Duhovni dnevnik, on je jedna vrst pomoći za osobni razgovor s Bogom te ispravniji odnos prema bližnjem.

Sjećam se kad sam pripremao za prvo izdanje ovaj Duhovni dnevnik da su mi neki govorili: zar ćeš to objaviti, gle što Miroslav piše o sebi? Mi smo naučili čitati romansirane životopise svetaca. Ovaj Duhovni dnevnik nije takav, ali je upravo zbog toga još vrjedniji, mladima privlačniji. Upravo ovo četvrto izdanje samo potvrđuje kako se mi ne trebamo bojati za život svetaca i za njihovu riječ i djelovanje, već se trebamo bojati za svoje riječi i djelovanje.

Hvala ocu biskupu na uvodnoj riječi, hvala mnogim svećenicima koji šire kult bl. Miroslava. Rekao bih za kraj: kao što je nekad u Istri značilo imati Dobrilin molitvenik „Oče, budi volja Tvoja“, tako danas znači imati Bulešićev Duhovni dnevnik. Hvala na pažnji.

Ilija Jakovljević, vicepostulator

^[1] Duhovni dnevnik, str. 46.

^[2] Isto, str. 47.

^[3] Isto, str. 125.

^[4] Isto, str. 139.

^[5] Isto, str. 153

^[6] Isto, str. 181.

^[7] Isto, str. 189.

^[8] Isto, str. 191.