Na prikazivanju filma nazočni su bili i biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji su na istom mjestu 13. i 14. srpnja održavali svoje 81. redovito zasjedanje.

Pozdrav predsjedniku BK BiH vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću, biskupima i svim nazočnima uputio je redatelj ovog filma i predsjednik Udruge prognanih Hrvata Banje Luke „Nazaret“ Vinko Laštro. Napomenuo je da je ova Udruga već snimila dokumentarni film o banjolučkoj župi Petrićevac. Istaknuo je da su ovim filmom željeli podsjetiti na teška stradanja župe Barlovci nadomak Banje Luke koja je najvećim dijelom prognana iako u tom dijelu BiH nije bilo oružanih sukoba. Istaknuo je da su željeli prikazati istinu o progonima vjernika iz ove nekada velike župe i mnogih drugih župa toga dijela Bosne i Hercegovine što mnogima izvan banjolučkog kraja najvećim dijelom nije poznato.

U filmu su donesena svjedočenja župljana župe Barlovci iz kojih je vidljivo da su bili toliko zlostavljani da su na kraju bili primorani napustiti svoja ognjišta. Također je primjetno da u tim ljudima nema mržnje i da praštaju onima koji su im nanijeli nepravdu te da bi se rado vratili kad bi im bili osigurani potrebni uvjeti. U očima mnogih gledatelja ovoga filma nerijetko je zaiskrila suza dok su slušali tužna svjedočenja nevino prognanih ljudi.

Župa sv. Vida Barlovci nalazi se nedaleko od Banje Luke, a osnovana je 1879. godine najprije kao lokalna kapelanija u sastavu župe Petrićevac u Banjoj Luci, ali uskoro postaje samostalna župa. Na mrežnoj stranici župe Barlovci, između ostalog, piše: „Nadošao je rat 1991.-1995. godine, u kom je strahovito stradala barlovačka, sa svim okolnim župama. Na mirne župljane – koji su živjeli daleko od frontova – sručila se ratna oluja. Nakon turobnih nagovještaja, mogućih stradanja, zaredali su prepadi, otimačine, paljevine, maltretiranja, masakriranja i ubojstva. Župljani su stoički podnosili ničim izazvane napade, koliko je to bilo u njihovoj mogućnosti. Ne mogavši više podnositi svakojake pritiske, u stalnoj opasnosti po život, počeli su napuštati svoja ognjišta. U početku ponetko, kasnije sve više i više, da bi u kolovozu 1995. godine pod strahovitim pritiskom prognana najveća skupina vjernika. Od prije ratnih 4.100 u župi je ostao gotovo simboličan broj od 200 vjernika. Župni centar je temeljito opljačkan i demoliran, da bi se nešto kasnije, u ogoljele zidove smjestile izbjeglice od Japre. Crkva sv. Franje u Stranjanima je provaljena i demolirana. Isto se dogodilo i s kapelama na Crkvenama, Gajiću, u Kuljanima a na Batkovića groblju je ostala bez krova. S manjim oštećenjima su kapele na Gradini i Bijedi. Po grobljima je bilo mnogo štete, jer su poskidani i polomljeni mnogi mramorni predmeti s nadgrobnih spomenika. Istovremeno je bez krova ostalo više od 150 kuća. Gledajući ratna i poratna pustošenja bez rata u barlovačkoj i okolnim župama, čovjek se zamisli nad tim fenomenom zla. Kako je moguće na čistu miru potjerati nedužne ljude, prisvojiti i upropastiti im imovinu i još k tomu, svu krivicu bacati na takve žrtve? Kada je zlo prestalo i došao željeni, ali još ne dosta stabilni mir, nema traga od nastojanja da se šteta popravi i vrati oduzeto“.