Preminuo dr. don Stanko Lasić

Dr. sc. don Stanko Lasić, zaslužni svećenik Dubrovačke biskupije, moralni teolog, vjerski pisac, kulturni radnik, domoljub i kanonik stolnoga kaptola svete Marije. Rođen je 6. siječnja 1942. u Jarama pokraj Širokoga Brijega od oca Ivana i majke Anice rođene Bevanda kao prvo od petero djece. Iz rodne je Hercegovine u Dubrovnik prvi put stigao u rujnu 1958. kao učenik drugoga razreda sjemenište gimnazije i ostao tri godine do stjecanja svjedodžbe zrelosti. Filozofiju i teologiju studirao je na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1961.-63.) i Centralnoj bogoslovnoj školi u Splitu (1965.-68.), a na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1974. i magistrirao 1979. tezom Prikaz i značenje dokumenta Svete kongregacije za nauk vjere De abortu procurato (1979.). Moralnu teologiju studirao na Sveučilištu Alfonsiana u Rimu (1978.-1984.) i doktorirao tezom Rispetto della vita prima della nascita nel magistero pontificio da Pio XII a Paolo VI, 1939-1978 (1984.).

Zaređen za svećenika Dubrovačke biskupije 1967. drugi je put došao u Grad svetoga Vlaha i od 1968. do 1971. obavljao je službu bilježnika Biskupijske kurije (u Biskupskoj palači). Bio je župnik u Smokvici (1971.-90.) i Čari (1973.-74. i 1976.-90.) gdje je sagradio župni dvor i zvonik. Bio je voditelj permanentnog obrazovanja dubrovačkog svećenstva kroz mjesečne studijske dane (1976.-92.).

U jesen 1990. treći se put vratio u Dubrovnik da preuzme službu gradskoga župnika i upravitelja stolne crkve Gospe Velike. Tu je razvio široku kulturnu, katehetsku, govorničku, svećeničku, karitativnu i organizatorsku djelatnost. U pozadini njegovih nastojanja bila je svakodnevna molitva, promišljanje i promicanje sustava učenja Katoličke Crkve o vjeri i ćudoređu, vjeroispovijest vjernika katolika i zajedništvo s Rimskom Crkvom u vjeri koju su naviještali i posvjedočili sv. Petar i Pavao.

U Domovinskom ratu pokazao je neustrašivost i predanost ostajući sa svojim pukom, dijeleći nevolje opkoljenoga Grada, hrabreći civile u skloništima i preko Hrvatskoga radija – Postaje Dubrovnik te pribavljajući i dijeleći pomoć potrebitima preko župnoga Caritasa. O njegovu djelovanju dr. Slobodan Lang svjedoči: „Don Stanko Lasić se tijekom opsade Dubrovnika 1991. godine povezao s pripadnicima svih religija, naroda, dobi i spola zalažući se za sprječavanje sukoba i mržnje među ljudima. To se je nastojanje višestruko isplatilo. U Dubrovniku praktički nije bilo sukoba među ljudima i stradanja. Dok je razaranje Grada doseglo razinu međunarodnoga zločina, opkoljeni građani bili su slobodni od međusobnih sukoba. Očuvali su visoku razinu snošljivosti i solidarnosti. Don Stanko je u teškim trenutcima rata, opsade, okupacije, progona, razaranja i straha bio uzor snošljivosti i dobra.“ Don Stanko je 8. studenoga 1991. pisao papi Ivanu Pavlu II. kako je Dubrovnik najveći zatvor na svijetu, a tijekom Domovinskoga rata organizirao je duhovni život u tvrđavi Revelin, tada najvećem skloništu u Državi. Tijekom rata djelovao je u Crvenom križu. U ratnoj i poratnoj pomoći kroz župni Caritas bio je angažiran na dopremi i raspodjeli humanitarne pomoći. Svake je godine predvodio hodočašća mladih Dubrovčana Papi u Rim sve dok godine 2019. u Vječnom gradu nije doživio dva moždana udara od kojih se uz prethodno dobiven rak nije uspio oporaviti.

U Dubrovniku ili iz Dubrovnika razvio je nastavničku djelatnost: 17 je godina predavao vjeronauk u Dubrovačkoj gimnaziji (1993.–2010.), više godina u Osnovnoj školi Marina Getaldića i u Medicinskoj školi, a ćudoredno bogoslovlje na Katehetskom institutu u Splitu (1992.–99.), Katehetskom institutu u Dubrovniku (1992.–98.) i na Teološko-katehetskom institutu u Mostaru (1989.–91. i 2000.–15.). U svojim je učenicima i studentima nastojao uzgojiti duh crkvenosti, suosjećanja s Crkvom i angažirane pripadnosti Kristovu otajstvenom tijelu, pa je svake godine vodio mlade na hodočašće u Rim da, obilazeći svete apostolske pragove i susrećući se sa Svetim Otcem, još više zavole katoličku vjeru, dive se Vječnomu Gradu i budu odlučni ostaviti svijetao trag i u svojem Gradu.

U stručnim časopisima i zbornicima objavio je više znanstvenih radova, a njihova je kruna knjiga „Pravo na rođenje u učenju Crkve“ (2009., 704 str.). Probir svojih napisa i govora sabrao je u knjizi Župnikovi zapisi i sjećanja (Dubrovnik, 2017., 608 str.).

Godine 1978. u Smokvici je priredio znanstveni skup o teologu, pjesniku i povjesničaru Jakovu Salečiću (1678.-1747.). Bio je poticatelj i dobri duh nastanka zbornika Dubrovačkoga biskupijskoga sjemeništa i Klasične gimnazije Ruđera Boškovića „Religioni et bonis artibus“ (1996., 336 str.), Smokvičkoga zbornika (1998., 399 str.), Zbornika Čare (1999., 412 str.), povijesti Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak u Dubrovniku (2011., 255 str.) i monografije Dubrovačke katedrale Gospe Velike (2014., 592 str.). U travnju 1995. pokrenuo je „Našu Gospu“, list Katedralne župe u Dubrovniku koja ustaljeno izlazi dva puta godišnje. Objavljivao je u: Naša ognjišta, Služba Božja, Kateheza, Sveta baština, Blatski ljetopi, Glas Koncila, Dubrave hrid, Glas Grada i drugima.

Katedralnoj je župi priskrbio kuću za duhovne vježbe, susrete i odmor u Grgurićima kraj Slanoga, a relikvijarij stolne crkve obogatio je moćima i moćnikom bl. Alojzija Stepinca, sv. Leoploda Bogdana Mandića, bl. Ivana Merza.

U odluci o imenovanju katedralnim župnikom biskup Želimir Puljić mu je 23. listopada 1990. napisao: „U svojoj dosadašnjoj župi učinili ste dosta. Na novoj dužnosti nastojte organizirati bogoslužje tako da katedrala bude doista ‘majka svih crkava’ i svih vjernika naše Biskupije.“ Te je smjernice don Stanko nastojao provoditi čineći od Katedrale biskupijsko svetište Gospe od Porata i središte vjerskoga života Grada na Kandeloru, Svetoga Vlaha, Misu posvete ulja, Veliki petak i Tijelovo; popunjavajući katedralne zborove i Bratovštinu Presvetoga Sakramenta ljudima iz cijeloga grada, a ne samo župe unutar Zidina i odabirom uglednih vjernika iz cijele Biskupije za obred pranja nogu na Veliki četvrtak. Dugotrajnošću službe u dubrovačkoj stolnici (1990.–2019.) od gotovo 29 godina prestigao je Iva Ferrantija koji je Katedralom upravljao 27 godina (1892.–1919.).

Od 1991. do 2019. bio je jedan je od glavnih organizatora Feste sv. Vlaha koja je 2009. proglašena nematerijalnom baštinom čovječanstva. Obnovio je procesije dubrovačkim gradskim ulicama na Veliku Gospu (sa slikom Gospe od Porata), Tijelovo (s Presvetim Oltarskim Svetootajstvom), Veliki petak (s moćnikom svetoga Križa) i na blagdan Obrane svetoga Vlaha (s moćnikom Parčeve desne ruke).

Organizirao je brojne vjerske tribine, predstavljanja knjiga, književne večeri, humanitarne koncerte. S Katedralnim pjevačkim zborom pohodio je dvadesetak svjetskih i hrvatskih katedrala i marijanskih svetišta od Bistrice, Čenstohove, Lourdesa, Fatime i Sirakuze, a više je puta s njima bio u privatnoj audijenciji počasnoga Dubrovčanina sv. Ivana Pavla II.

Bio je i najdugovječniji član Zbora konzultora (od 1983.) i Svećeničkoga vijeća Dubrovačke biskupije, generalni vikar Dubrovačke biskupije godine 2017., gimnazijski kateheta, dekan Dubrovačkoga dekanata (2003.-10.), pročelnik Vijeća za obitelj Dubrovačke biskupije, član Vijeća za obitelj Hrvatske biskupske konferencije (1995.-2000.), duhovnik podružnice Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva (od 2002.), predsjednik podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak (2006.-11.). Godine 2014. zbog nedostatka svećenika preuzeo je i pastoralnu skrb za prigradsku župu Sv. Andrije (Pile – Iza Grada – Bosanka – Ploče – Zlatni potok. Njegovim zalaganjem uklonjena je „grozota pustoši“ i „litostrotos“ iz prezbiterija dubrovačke katedrale te je u nju 2016. vraćen stari oltar. Zalagao se da se nakon nekoliko desetljeća stanke obnovi Stolni kaptol svete Marije, što je i učinjeno godine 2016. Pobrinuo se da se kosti utemeljitelja Grada, dubrovačke vlastele i građana, utvrđene starosti od V. stoljeća naovamo, iskopane u arheološkim istraživanjima nakon potresa 1979., dostojanstvo 9. travnja 2019. pokopaju u sakristiji Katedrale. Nije dočekao uređenje podzemlja dubrovačke katedrale u kojoj se nalaze ostatci kasnoantičke i romaničke prvostolnice. Bivši dubrovački pravoslavni paroh o. Goran Spaić o njemu svjedoči: „Don Stanko je kao katedralni župnik i simbol ovoga Grada; mogu slobodno tako reći, očuvanja dobrih dubrovačkih tradicija.”

U najdraže trenutke života ubrajao je desetak susreta sa sv. Ivanom Pavlom II. i rukovanje s Papom, sudjelovanje na proglašenju svetima u Rimu Nikole Tavelića i Leopolda Mandića, na nacionalnim svečanostima u Solinu 1976., Mariji Bistrici 1984., Zagrebu 1994., 1998. i 2011., Splitu i Solinu 1998. i Dubrovniku 2003. Godine 2016. u Europskom parlamentu u Bruxellesu govorio je o dubrovačkom zaštitniku sv. Vlahu.

Iz Domovinskoga rata posebno pamti dolazak Konvoja Libertas, pobjedu u Oluji i susret s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Zlatni jubilej svećeništva svečano je proslavio u katedrali i u rodnim Jarama 2017. godine. Sve vrijeme svoje svećeničke službe rado je organizirao brojne događaje duhovnog i kulturnog karaktera, te vodio hodočasnike u različita svetišta diljem svijeta.

Posljednje godine svoga života proveo je u Svećeničkom domu u Dubrovniku.